Konstruktivna greška koncepta kolektivne sigurnosti

"Uvijek i iznova se naglašavala činjenica da dva preduvjeta koja se vežu za sistem kolektivne sigurnosti - usuglašavanje i prisiljavanje - isključuju jedan drugi, jer su jedan drugom potpuno suprotni. To znači da će se velesile složiti, a onda nije potrebna prisila, ili će doći do prisile, ali onda nije riječ o usuglašavanju. Ako se, pak, velesile slože, ali ne i neke manje države-članice unutar sistema, onda, opet, nije riječ o usuglašavanju u smislu kolektivne sigurnosti, već o diktakturi velesila unutar sistema. Ako, pak, velesile nisu postigle usuglašavanje među sobom, onda ne postoji nikakava mogućnost rada sistema.

Konačno, može se argumentirati da je porast bipolarizacije sistema država, do kojeg je došlo nakon 1946. godine, učinio nemogućim funkcioniranje sitema kolektivne sigurnosti, čak i prije nego što je on zaista postojao, jer taj sistem može funkcionirati samo ako unutar njega postoji dovoljan broj jednako jakih aktera (...).

Oba ostvarenja koncepta kolektivne sigurnosti - Liga naroda i Ujedinjeni narodi - jasno su pokazala da kolektivni sistem sigurnosti ne može imati uspjeha na globalnoj razini. Shvaćanje tog koncepta u sebi skriva samo to da on pretpostavlja konsenzus koji nije postojao u svijetu.

Taj koncept može se primijeniti i regionalno, na primjer u Europskoj uniji. EU nema sistem kolektivne sigurnosti, ali joj takav sistem nije ni potreban, budući da je sigurnost unutar EU već odavno zajamčena kroz druge forme saradnje (...).

Ako su se principi postupaka sistema kolektivne sigurnosti pokazali neupotrebljivim, jer su bili preuranjeni, ne mora značiti da isto vrijedi i za cjelokupan koncept Organizacije (...). Ujedinjeni narodi, koje su rezolucijom 'Uniting for peace' iz 1950. postavili princip kolektivne sigurnosti na nešto šire osnove, uključujući Opću skupštinu u odlučivanje, zamijenile su ovaj princip 1956. principom 'peace-keeping'.

Ne postoji dovoljno visoka ocjena da se ocijeni značaj ovog postupka. On, prije svega, pokazuje da mirovno-strategijska funkcija internacionalnog sistema nije vezana samo za upotrebu sile, već da je mnogo efikasnija što se više udaljava od upotrebe sile (...).

Dag Hammarskjöld je 1956. uveo promjenu postavljajući funkciju osiguravanja mira na princip koncenzusa tj. usuglašavanja. Trupe za osiguranje mira mogle su se angažirati samo u područjima u kojima su obje strane u konfliktu izrazile svoju suglasnost s njihovim angažmanom. Zadatak trupa nije bio da se pronađe rješenje konflikta, već da se spriječi upotreba sile u konfliktu.

Taj zadatak nije više bio u perspektivi onoga što se htjelo postići sistemom kolektivne sigurnosti i koristio je potpuno drugačija sredstva od onih predviđenih Poveljom UN-a. Odustalo se od pripisivanja krivnje jednoj ili drugoj strani u konfliktu i od kažnjavanja, a angažman UN-ovih trupa bio je uvjetovan davanjem suglasnosti obje strane u konfliktu (...).

Hammarskjöld na ovaj način ne samo da je osigurao prvi stvaran i trajan uspjeh (ma koliko se on činio malenim)  Ujedinjenim narodima u području osiguranja mira, već je i samoj Organizaciji ponudio novo, prikladnije razumijevanje njenih stvarnih mogućnosti u području mira i sigurnosti."

[Ernst-Otto Czempiel, Friedensstrategien. Systemwandel durch Internationale Organisationen, Demokratisierung und Wirtschaft, Paderborn u.a. 1986, S. 96-98]