Zadaci i ovlasti Međunarodnog suda
definirani su u poglavlju XIV
UN-ove Povelje i u Statutu Suda
koji je sastavni dio Povelje. To znači da svaka država koja postane član
Ujedinjenih naroda istovremeno postaje ugovorna strana Međunarodnog suda.
Međunarodni sud se umnogome razlikuje od "običnih" sudova. To je vidljivo
prije svega iz činjenice da se samo države mogu pojaviti pred sudom kao
strane u sporu. Još važnija je činjenica da se države moraju povinovati
jurisdikciji Međunarodnog suda:
"... karakter međunarodnog prava predviđa da je povinovanje Međunarodnom
sudu nužno za postizanje odgovarajućeg sporazuma između strana u sporu.
Ako samo jedna država nije spremna na to, Međunarodni sud se ne može
angažirati u sporu. Presude Međunarodnog suda su obavezujuće za strane u sporu,
ali ne zahtijevaju opću primjenu na sve ostale države-članice."
[Sven Gareis/Johannes
Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen;
Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S.
56]
Ovako teški uvjeti rada rezultirali su time da Međunarodni sud nije mogao
odigrati značajnu ulogu pri ispunjavanju glavnog zadatka Ujedinjenih naroda
-
osiguranja mira. Tradicionalna ideja da se konflikti između država rješavaju
pred Međunarodnim sudom, a ne na bojnom polju, nažalost, kao ni u slučaju
preteče Međunarodnog suda - Stalnog međunarodnog suda Lige naroda, nije
zaživjela.
Gareis i Varwick s tim u vezi pišu sljedeće: "Sa 65 presuda donesenih
u pet desetljeća postojanja Međunarodni sud nije imao aktivnu ulogu u međunarodnoj
politici, ali je, ipak, svojim odlukama i pomoću 23 pravne analize dao doprinos
razvoju međunarodnog prava i obavio izuzetno dobar posao u područjima kojima se
bavio."
[Sven Gareis/Johannes
Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen;
Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S.
56]
Ostali tekstovi o UN-ovim glavnim tijelima:
