|
| |
Opća skupština Ujedinjenih naroda
U Općoj skupštini Ujedinjenih naroda sve države-članice su zastupljene
ravnopravnim delegacijama svojih vlada. U ovom tijelu, koji je organizacijski
centar sustava Ujedinjenih naroda, svaka država ima jedan glas.
Ujedinjeni narodi su međunarodna
organizacija klasičnog, starog kova, što znači da ovu svjetsku organizaciju čine
države i da se u njenim tijelima nalaze predstavnici vlada tih država. To
vrijedi i
za Opću skupštinu koja se često i pogrešno naziva 'svjetskim parlamentom'.
Ona ni u kom slučaju nije parlament, nego forum za međudržavne kooperacije i
konzultacije, iako rad u plenumu pripremaju mnogobrojni odbori - što
je karakteristika parlamenata.
Uz glavne i ostale
odbore, strukturu Opće skupštine upotpunjuju mnogobrojne posebne
i pomoćne organizacije. Ta diferencijacija mnogobrojnih tijela jedna je od
glavnih karakteristika sistema Ujedinjenih naroda. Član 7. UN-ove
Povelje glavnim tijelima UN-a daje mogućnost da, po potrebi, formiraju
posebna i pomoćna tijela, što je u povijesti Organizacije veoma često
korišteno.
Godišnje sjednice Opće skupštine održavaju se početkom rujna u
sjedištu Organizacije - u New Yorku. Najprije se biraju predsjedavajuća tijela, održava se
opća debata, koju, po pravilu, vode ministri vanjskih poslova
zemalja-članica. Za ovu debatu vlada najveće zanimanje medija.
Razdoblje zasjedanja uglavnom se završava u prosincu, ali Opća skupština ima
svoje sjednice tijekom gotovo cijele godine. |
|
Glavni odbori
 |
1. odbor:
Razoružanje i međunarodna sigurnost |
|
2. odbor:
Ekonomija i financije |
|
3. odbor:
Socijalna, humanitarna i kulturna pitanja |
|
4. odbor:
Specijalna politička pitanja i dekolonijalizacija |
|
5. odbor:
Uprava i budžet (interno) |
|
6. odbor:
Pravo |
|
|
Odluke se, po pravilu, donose
većinom glasova, a kod važnih pitanja zahtijeva se dvotrećinska većina. Važna
pitanja su, na primjer, prijem novih članova ili izbor novih (ostalih) članova u
Vijeće sigurnosti. Doduše,
posljednjih godina ustalila se praksa da se odlučuje konsenzusom bez formalnog
glasanja.
Opća skupština interno, tj. unutar sistema Ujedinjenih
naroda, donosi obavezujuće odluke (npr. o budžetu pomoćnih tijela), a eksterno
daje preporuke, koje po međunarodnom pravu nisu obavezujuće za države-članice.
To, naravno, ne znači da su preporuke Opće skupštine bez ikakvog značaja.
Primjer za to je "Opća
povelja o ljudskim pravima" koju je Opća skupština usvojila 1948. godine.
"Iako Općoj skupštini nedostaju čvrsti instrumenti poput sankcija, to
ne znači da njene preporuke i deklaracije ostaju bez ikakvog djelovanja. Pritisak
javnosti, zajedno s političkim i moralnim autoritetima, učinio je da mnogobrojne
deklaracije i preporuke Opće skupštine naiđu na univerzalno prihvaćanje, te
je unaprijedio razvoj političkih i pravnih standarda."
[Sven Gareis/Johannes
Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen;
Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S.
49]
Ostali tekstovi o UN-ovim glavnim tijelima:
[Autor: Ragnar Müller]
[Početak
stranice]
|
