Razvoj Ujedinjenih naroda (II):

Ujedinjeni narodi tijekom Hladnog rata (1946-1988)

Velika očekivanja koja su prilikom osnivanja postavljena pred organizaciju vrlo su brzo iznevjerena. Konflikt Istok-Zapad, koji je najkasnije 1947. godine postao sasvim očigledan, u prvom je desetljeću prilično otežavao konstruktivan rad tijela UN-a.

"Jedinstvo saveznika i velesila koje je nastalo tijekom Drugog svjetskog rata razbilo se odmah pri pokušaju raspodjele ratnog plijena, a time i nada u 'jedinstven svijet', koji je trebalo biti institucionalno utjelovljen u Ujedinjenim narodima i preko njih zaštićen od izbijanja novog rata. Iako su Ujedinjeni narodi odmah nakon završetka rata ostvarili i neke uspjehe, kao što je povlačenje trupa Sovjetskog Saveza iz Irana, reguliranje pitanja Trsta i povlačenje britansko-francuskih trupa iz Sirije i Libanona, ipak su bivša braća po oružju - zapadne velesile i Sovjetski Savez - završila u jednoj konfliktnoj situaciji koja će, kao što je poznato, u sljedećih 40 godina biti veoma važna za sve međunarodne odnose i rad Ujedinjenih naroda.

Ideološke i političke rasprave između ova dva bloka predstavljale su dominantnu temu u svim tijelima UN-a, a posebno u Vijeću sigurnosti. Zbog toga je trpio glavni zadatak koji je organizacija postavila pred sebe - osiguravanje mira u svijetu. 'Miroljubive velesile', koje su po Statutu imale najveću odgovornost za održanje mira u svijetu, počele su, tijekom svojih borbi oko različitih sfera utjecaja, kršiti mir u zemljama Trećeg svijeta.

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 37]

Blokada u radu Vijeća sigurnosti, do koje došlo zbog Hladnog rata, ne smije nas dovesti do zaključka da su prva četiri desetljeća rada Ujedinjenih naroda jednostavno izgubljene i da povijest UN-a počinje epohalnim preokretom tijekom 1989/90. Takva ocjena bi zanemarila važnost rada organizacije u područjima poštivanja ljudskih prava, napretka i razvoja međunarodnog prava i dekolonijalizacije. Iako se, dakle, poglavlje VII Povelje UN-a kao jezgra kolektivnog sistema sigurnosti nije moglo primjenjivati, Organizacija je našla druga važna težišta svog rada. Usprkos blokadi ili upravo zbog nje preduzele su se neke mjere koje imaju veoma važan utjecaj na današnju sliku Organizacije kao foruma za rješavanje i prevladavanje globalnih problema.

Nakon Staljinove smrti 1953. lagano opuštanje napetosti između dva bloka ("mirna koegzistencija") omogućilo je i olakšavanje uvjeta rada Ujedinjenih naroda. Nakon dugogodišnje zabrane pristupanja novih članica, 1955. godine omogućeno je pristupanje 16 novih zemalja. Zemlje Istočnog bloka počele su sudjelovati na nekim programima koje financira UN i u radu posebnih organizacija, iako su tijekom prvog desetljeća postojanja Organizacije bojkotirale te programe. Osim toga, 1953. za novog glavnog tajnika UN-a je izabran Dag Hammarskjöld. Taj Šveđanin do danas slovi za najboljeg vršitelja dužnosti glavnog tajnika.  

S obzirom na to da je takva vrsta angažmana Ujedinjenih naroda na održanju mira moguća samo uz prethodni pristanak strana u konfliktu, te da UN-ovi vojnici ne smiju prilikom tih operacija upotrebljavati oružje, osim u slučaju samoobrane, one su u budućim godinama predstavljale veliku većinu UN-ovih angažmana, za razliku od vojnih akcija UN-a."

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 45]

Povod za prvi angažman "Plavih kaciga" bila je Sueska kriza 1956. godine. Tijekom tog angažmana UN-trupe su djelovale kao ispitivači između konfliktnih strana. Nakon toga su uslijedili daljnji angažmani, pri čemu se stalno proširivalo područje djelovanja mirovnih misija. Pregled mirovnih misija, čiji je broj nakon okončanja Hladnog rata naglo porastao [vidi sljedeći tekst u sklopu ove Osnovne cjeline], možete naći na stranici naslovljenoj Kronologija.

Od sredine pedesetih godina pitanja dekolonijalizacije predstavljaju težište rada. Nakon što je put kolonija u nezavisnost bio obilježen krvavim (oslobodilačkim) ratovima, uz pomoć Ujedinjenih naroda uspjelo je skretanje na mirnodopski kolosijek.

"Sam proces dekolonijalizacije imao je dalekosežne posljedice i na samu Organizaciju. Države koje su postale samostalne priključile su se Ujedinjenim narodima, tako da je od 1955. do 1962. godine broj članova Organizacije porastao za 50. Ujedinjeni narodi su 1965. već imali 118 članova, a zastupljenost članova s obzirom na njihov geografski položaji bitno se promijenila. Godine 1945. UN se sastojao u prvom redu od država Sjeverne i Južne Amerike i Europe, a s velikim valom dekolinijalizacije Organizaciji su se priključile i države Azije i Afrike, te Oceanije i Kariba. Na taj način je UN prerastao iz tijela kojem su najprije pripadale savezničke snage iz Drugog svjetskog rata u pravu organizaciju svjetskih razmjera."

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 51-53]

To je, naravno, potpuno promijenilo lice Ujedinjenih naroda. Od tri područja rada [vidi Osnovna cjelina 1] najvažnije - osiguranje mira - je bila gotovo potisnuto blokadom rada Vijeća sigurnosti, a područje rada koje je podrazumijevalo ekonomski i socijalni razvoj je postalo težište.

S većinom glasova u Općoj skupštini zemlje u razvoju isposlovale su osnivanje UNCTAD-a (Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj). Ta organizacija trebala je predstavljati ravnotežu organizacijama Bretton Woods -  Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. U tim organizacijama broj i jačina glasova ovisi o količini kapitala država, pa je time skoro potpuno bio uskraćen utjecaj siromašnim državama.

Od dvije već postojeće institucije - tehnički razvojni program EPTA i posebni fond koji je osnovan 1959. godine - 1966. je osnovan Razvojni program UN-a UNDP. Konflikt Istok-Zapad je i dalje postojao i dalje je otežavao rad UN-a, ali je sada bio prisutan i konflikt Sjever-Jug.

"Zapadne države su se uvijek suprotstavljale automatskoj dvotrećinskoj većini zemalja Trećeg svijeta. Zemlje u razvoju su se žalile zbog 'ignoriranja manjine', jer zapadne države nisu imale interesa za rješavanje problema velike većine čovječanstva. Industrijske zemlje, a prije svega SAD kao najveći financijer UN-a, žalile su se zbog 'tiranije većine' zemalja Trećeg svijeta u svim tijelima UN-a. S obzirom na to da su zemlje u razvoju pridonosile s manje od 3% cjelokupnom budžetu Organizacije, Amerikanci nisu bili spremni prihvatiti njihove preporuke i odluke o važnim pitanjima, a posebno o pitanjima budžeta."

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 67-69]

S obzirom na to da su Deklaraciju o reformi novog svjetskog ekonomskog poretka usvojile sve države - dakle i industrijske države zapada - zemlje Trećeg svijeta bile su veoma optimistične u pogledu stvarne provedbe pojedinačnih koraka reforme. Međutim, zbog diplomatski veoma spretno izraženog, ali i veoma tvrdog otpora industrijskih zemalja po tom pitanju, tijekom sljedećih godina, na UNCTAD-ovim konferencijama o svjetskoj trgovini ili prilikom pregovora sa Svjetskom bankom, tijekom pregovora s Međunarodnim monetarnim fondom i u Općem sporazumu o carinama i trgovini (GATT), zemlje Trećeg svijeta nisu mogle ostvariti značajniju promjenu struktura svjetskog ekonomskog sistema i morale su se zadovoljiti manjim ustupcima zapadnih zemalja. UNCTAD-ova Konferencija 1983. u Beogradu dala je konačan signal da su nastojanja zemalja Trećeg svijeta da stvore "novi svjetski ekonomski poredak" propala, a to je imalo dalekosežne posljedice za životne uvjete stanovništva u mnogim zemljama Trećeg svijeta."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 7-8]

Ti problemi podjele širom svijeta i nepravde koja je rezultat toga ostali su do danas neriješeni. Oni su se, štoviše, još zaoštrili tijekom procesa koji su prisutni u posljednjem desetljeću i koji su nazvani globalizacija [više informacija o tome možete naći u sklopu tematskog kompleksa "Globalizacija" na D@dalosu].

Razultati u području osiguranja mira

Rezultati u pogledu na glavni zadatak Ujedinjenih naroda - osiguranje mira i sigurnosti u svijetu, u prvim desetljećima postojanja Organizacije izgledaju veoma ambivalentno. Možemo govoriti o tome da se Organizacija dokazala tijekom Berlinske, Sueske i Kubanske krize, ali je misija u Kongu bila prevelik zalogaj, što je rezultiralo kasnijim problemima u mirovnim misijama [kronološki pregled svih mirovnih misija možete naći na stranici naslovljenoj Kronologija].

Berlinska kriza: Ujedinjeni narodi kao forum za pregovore

"U slučaju blokade Berlina, koja je na inicijativu zapadnih velesila razmatrana pred Vijećem sigurnosti u rujnu 1948. godine, Sovjetski Savez je spriječio donošenje rezolucije koristeći se pravom veta, ali je nakon toga došlo do diplomatskih aktivnosti u vezi s tim pitanjem u tijelima Ujedinjenih naroda. U listopadu 1948. godine glavni tajnik Lie je, na molbu američkog predstavnika u UN-u Jessupa, preko svojih suradnika - Soboleva iz Sovjetskog Saveza i Fellera iz Amerike - posredovao u razgovorima sa zamjenikom sovjetskog ministra vanjskih poslova Višinskim. Ipak, ta inicijativa je ostala bez uspjeha.

Kada je američki predsjednik Truman 31. siječnja 1949. godine odlučio Staljinu dati indirektnu ponudu za pregovore, tu je ponudu spomenuo tijekom intervjua za jednu američku novinsku agenciju. SAD je tada svjesno odabrao tajni put pregovora koristeći forume Ujedinjenih naroda. Američki predstavnik Jessup ponovno se sastao sa sovjetskim predstavnikom u UN-u, Malikom, i s njim razgovarao o uvjetima blokade. Unatoč tome što je Vijeće sigurnosti bilo blokirano vetom, kojemu je pribjegao Sovjetski Savez, Ujedinjeni narodi su se u Berlinskom konfliktu pojavili kao instrument za prevladavanje spora."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 4]

Kolektivni sistem sigurnosti: Osnovna ideja i osnovni problem

Berlinska kriza pokazuje da važne funkcije Ujedinjenih naroda nisu bile na razini "spektakularnih" mirovnih misija. Namjera je bila da se stvori fukcionalan, kolektivni sistem sigurnosti, s osnovnom idejom da potencijalni agresor ostane sam i da mu se suprotstavi fronta svih članova UN-a, zbog čega je (u idealnom slučaju) trebalo doći do odstupanja od rata. U slučaju agresije izvršene nad nekom državom, u obranu te države trebali su stati svi članovi UN-a. 

Ovakav sistem (do sada) nije funkcionirao, a stručnjaci tvrde da on iz strukturalnih razloga ne može ni funkcionirati, što je potvrdila i dosadašnja povijest Ujedinjenih naroda. Naime, ili ovaj sistem nije potreban (kada se svi članovi slažu) ili ne funkcionira (kada se članovi ne slažu).  

Uprkos tome, nakon agresije Sjeverne Koreje na Južnu Koreju 1950. došlo je do vojne akcije Ujedinjenih naroda pod vodstvom SAD-a. Vijeće sigurnosti je ovlastilo SAD za izvršenje te akcije. Ipak, taj slučaj predstavlja iznimku, jer Sovjetski Savez u to doba nije sudjelovao na sjednicama Vijeća protestirajući tako što Narodnoj Republici Kini nije dano mjesto Tajvana kao stalnog člana Vijeća sigurnosti, pa je rezolucija o angažiranju trupa u Korejskom ratu donesena bez glasanja Sovjetskog Saveza.

Sueska kriza: Ideja mirovnih trupa

"Jednu od najvažnijih proba za sistem osiguravanja mira predstavljala je Sueska kriza 1956. godine. Unatoč umiješanosti dva stalna člana Vijeća sigurnosti (Velike Britanije i Francuske) u taj konflikt, Vijeću sigurnosti je uspjelo održavanje rada i djelovanja, zahvaljujući jačem političkom pritisku koji je SAD usmjerio prema ovim članovima i zahvaljujući tome što su SAD i Sovjetski Savez, nakon što su Velika Britanija i Francuska koristeći se pravom veta blokirale rad Vijeća sigurnosti, sazvali izvanredno zasjedanje Vijeća sigurnosti, pozivajući se na postupak iz rezolucije  'Uniting-for-Peace'.  

Opća skupština, na prijedlog glavnog tajnika Hammarskjölda, donijela je odluku da pošalje UN-trupe za nadgledanje i održanje već ranije dogovorenog primirja. To su bile prve trupe UN-a, a to je podrazumijevalo daljnji razvoj Povelje. To su bile trupe koje nisu trebale provoditi vojne sankcije u skladu s poglavljem VII, već su u suglasnosti s konfliktnim stranama trebale osigurati održanje primirja. Danas je to, bez sumnje, najvažniji instrument Ujedinjenih naroda."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 6]

Konflikt u Kongu: Prevelik zalogaj za mirovne trupe

Oko 20.000 vojnika - pripadnika ONUC-misije najprije su poslati u Kongo da bi nadgledali povlačenje belgijskih trupa, a na taj su se zadatak nadovezali sljedeći: osiguranje teritorijalnog integriteta Konga, sprječavanje izbijanja građanskog rata, pomoć vladi prilikom strukturiranja upravnih službi.

S rezolucijom broj 161 Vijeća sigurnosti od veljače 1961. mirovnim trupama je prvi put bila dopuštena upotreba oružja i u slučajevima koji nisu samoobrana. U daljnjem tijeku misije to odobrenje je dovelo do toga da i same mirovne trupe postanu jedna od konfliktnih strana. Nakon početnih uspjeha ONUC je postao prvi 'major peacekeeping failure (veliki neuspjeh u području očuvanja mira)'. Ujedinjeni narodi su se sve više uplitali u unutardržavne konflikte Republike Kongo.

Pouka koju su Ujedinjenji narodi izvuki iz misije u Kongu, a koju je William Durch pomalo pretjerano označio kao 'Vijatnam UN-a', bila je trajna. Misija, koja bi po veličini i kompleksnosti bila slična onoj u Kongu, UN nije autorizirao više od tri desetljeća nakon njena neuspjeha. Nakon toga su i ciljevi mirovnih misija bili skromniji. Ujedinjeni narodi su se pozivali na Hammarskjöldove principe i tražili su prije bilo kakvog angažmana pristanak konfliktnih strana."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 122-123]

Kubanska kriza: Uspješno posredovanje

Ujedinjeni narodi su u Kubanskoj krizi odigrali odlučujuću ulogu: Inicijativa U Thanta dovela je do sprječavanja direktne konfrontacije, objema stranama dala je dovoljno vremena da potraže i druga rješenja i dala im je prostora da se usuglase oko mirnog rješenja problema, ne oduzimajući im istovremeno njihovu prijašnju vjerodostojnost."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 6-7]

Ambivalentni rezultati, autori: Gareis i Varwick

"Ako pregledamo povijest Ujedinjenih naroda tijekom prva četiri desetljeća postojanja Organizacije, dobit ćemo pomiješanu sliku. Prije svega, važno je napomenuti da je svaka misija slučaj za sebe i da se ne može djelovati u svakoj situaciji po već unaprijed razrađenom planu. Idealna predodžba realnosti iz UN-ove Povelje (posebno ona koja se tiče poglavlja VII) u praksi se pokazala kao gotovo neupotrebljiva, zbog čega je i razvijen novi instrument Ujedinjenih naroda - Plave kacige, koje nisu bile predviđene u prvobitnoj Povelji.

Angažmani Ujedinjenih naroda imali su primarni cilj da pomognu konfliktnim stranama da pronađu rješenje, odnosno da 'umire nasilniički dio konflikta' [Kühne]. Angažmani Plavih kaciga bili su instrument za smirivanje konflikata, a ne za njihovo rješavanje. Razlog za to nije bila skromnost, niti nedostatak povjerenja u sposobnost rješavanja konflikata, već konceptualno oklijevanje, strateško razmišljanje i ograničavanje na samo ono što je sigurno moguće ostvariti. Cilj smirivanja konflikta je u većini slučajeva ostvaren, doduše u mnogim slučajevima, kao što je, na primjer, slučaj Cipra, to je uvjetovalo trajnu prisutnost mirovnih snaga. Da su u mirovnim misijama ova ograničenja prekoračena - kao što je to učinjeno u slučaju Konga - rezultati bi bili negativni."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 124]

Kriza Ujedinjenih naroda

Ograničenje mogućnosti osiguravanja mira putem Ujedinjenih naroda tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina još je više poraslo. Bilo je govora o krizi Ujedinjenih naroda, koja je tijekom osamdesetih godina imala egzistencijalne razmjere za Organizaciju. To je ukratko objašnjeno u sljedećem tekstu:  

"U području osiguravanja mira Ujedinjeni narodi su se tijekom sedamdesetih i osmadesetih godina našli u velikoj krizi. Organizacija je ostala prisutna sa svojim mirovnim misijama na Bliskom istoku i na Cipru, ali se i uz prisutnost trupa nije mogao spriječiti vojni sukob. Ujedinjeni narodi nisu mogli dati svoj doprinos ni smirivanju novonastalih konflikata u Nikaragvi, zapadnoj Sahari, Kambodži i Afganistanu, ali ni ratu između Iraka i Irana. 

Ovome još treba dodati stalne kritike unutar SAD-a usmjerene prema upravnom aparatu Ujedinjenih naroda. Ti glasovi kritičara naglašavali su da ovaj aparat ne funkcionira djelotvorno te da rasipa novac (...) [za više informacija o problemima Ujedinjenih naroda vidi Osnovna cjelina 5]. Ono što je bilo od izuzetne važnosti za tu krizu Ujedinjenih naroda je odbijanje SAD-a 1986. da plati doprinos Organizaciji."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 8]

Postizanjem kompromisa je spriječena potpuna nelikvidnost Ujedinjenih naroda, ali je Organizacija ostala u sjeni međunarodne politike. Ovo se naglo promijenilo završetkom konflikta Istok-Zapad ...

[Autor: Ragnar Müller]

[Početak stranice]