|
| |
Razvoj Ujedinjenih naroda
(I):
Osnivanje Ujedinjenih naroda
(1941-1945)
Günther Unser i Michaela Wimmer
u sljedećem
su
tekstu predstavili fazu osnivanja Ujedinjenih naroda tijekom Drugog svjetskog rata:
"Dva svjetska rata nanijela su neopisivu štetu
čovječanstvu i koštala su života više od 100 milijuna ljudi u
razdoblju od samo
pola stoljeća. Osnivači Ujedinjenih naroda i autori
Povelje
pokušali su ostvariti želje za mirom i nakon kraja Drugog
svjetskog rata zajedničkim projektom osigurati svjetski poredak s trajnim
mirom (...).
 |
U
kolovozu 1941. na Bermudskim otocima sreli su se američki predsjednik
Franklin D. Roosevelt
i britanski premijer Winston Churchill kako bi definirali svoje poslijeratne ciljeve. Iako je nakon
njemačke invazije na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine došlo do sklapanja
sporazuma između Moskve i Londona, na sastanku održanom na Bermudskim
otocima nije bilo predstavnika Sovjetskog Saveza.
Rezultat ovog sastanka zapisan je u zajedničkoj deklaraciji
pod imenom Atlantska povelja. Obje
države su se u toj Deklaraciji pozvale na pravo svakog naroda na
samoopredjeljenje, slobodnu svjetsku trgovinu i ekonomsku suradnju, suzdržavanje od upotrebe sile i osnivanje općeg sistema sigurnosti. |
Na samom kraju
Deklaracije naglašeno je da je 'do osnivanja trajnog međunarodnog sistema
sigurnosti' nužno razoružavanje agresorskih država, a to je već
navijestilo osnivanje međunarodne organizacije. Na samom početku i Roosevelt
i Churchill su pokazivali jako malo
interesa za uključivanje drugih država u projekt mira i dijeljenje zajedničke
odgovornosti za međunarodni mir i s ostalim državama. To se promijenilo nakon
japanskog napada na Pearl Harbour i
stupanja SAD-a u rat. Porasla je svijest o tome da trajni mirovni poredak
zahtijeva koaliciju država na nešto široj osnovi i uključivanje Sovjetskog
Saveza.
Tako
se 1. siječnja 1942.
godine 26 država, pod vodstvom SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i
Kine, obavezalo na poštivanje Povelje Ujedinjenih naroda i na nastavak
borbe protiv neprijateljskih država - posebno protiv Njemačkog Reicha,
Italije i Japana - i to sa svim raspoloživim sredstvima do konačne pobjede.
Istovremeno, sve te države su priznale načela američko-britanske
Deklaracije o mirovnom poretku nakon rata i složile se da je nužno 'osnivanje trajnog sistema za zaštitu međunarodne sigurnosti'.
Tijekom Drugog
svjetskog rata još se 21 država priključila Deklaraciji.
Na inicijativu Amerikanaca planovi za osnivanje Međunarodne
organizacije počeli su se vrlo brzo razrađivati. Tako je SAD već 1943.
podnio na razmatranje prvi nacrt Statuta. U listopada 1943. godine na
Konferenciji u Moskvi predstavnici SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike
Britanije i Kine složili su se da, što je moguće prije, osnuju međunarodnu
organizaciju za mir i sigurnost.
Toj organizaciji su se - u smislu univerzalnosti - mogle
priključiti sve suverene i miroljubive (što je najprije isključivalo
'neprijeteljske države' iz Drugog svjetskog rata), ali su četiri velesile
već u razradi koncepta osigurale vršenje odlučujućeg utjecaja
za sebe, pa su
tako te velesile trebale, u ulozi 'svjetskog policajca' i uz pomoć
vlastitih trupa, preuzimati odgovornost za osiguranje mira, dok su druge
države trebale provesti razoružanje pod prismotrom neutralne komisije. Na
Konferenciji u Teheranu u studnome 1943. godine taj je koncept je još
jedanput potvrđen. Stručnjaci četiri velesile preuzeli su na sebe zadatak da
razrade principe i strukture osnivanja svjetske organizacije, pri čemu
su se trebali odstraniti nedostaci Lige naroda.
 |
|
Najvažniji događaji na putu do osnivanja
UN-a:
1941: Churchill i Roosevelt
usvajaju Atlantsku povelju u
kojoj se mogu naći prvi začeci novog mirovnog poretka i suradnje.
01.01.1942: Naziv Ujedinjeni narodi prvi
se put pojavljuje u Deklaraciji
saveznika u Drugom svjetskom ratu. Tom se deklaracijom 26 država
obavezalo na daljnju brobu protiv agresorskih država. Do kraja rata
savezu je pristupilo još 25 država.
30.10.1943: Prva Konferencija ministara
vanjskih poslova država-saveznica održana u Moskvi. SAD, Sovjetski
Savez, Velika Britanija i Kina proglašavaju da je nužno osnivanje
opće međunarodne organizacije u koju će se priključiti sve miroljubive
države, a radi osiguranja i održanja mira i sigurnosti u svijetu.
01.12.1943: Na konferenciji u Teheranu Roosevelt,
Churchill i Staljin i Ujedinjeni narodi
preuzimaju odgovornost za osiguranje mira u
svijetu.
rujan 1944:
Predstavnici SAD-a, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine na
sastanku u Americi razrađuju osnovna načela Povelje Ujedinjenih naroda.
veljača 1945: Churchill, Roosevelt
i Staljin se tijekom Konferencije na
Jalti usuglašavaju o specijalnom statusu velesila u Vijeću
sigurnosti (pravo na veto).
travanj-lipanj 1945: Na Konferenciji u San
Franciscu predstavnici
50 država saveza razrađuju Povelju Ujedinjenih naroda.
26.06.1945: Povelju je potpisalo 50
država-osnivača (Poljska kasnije biva proglašena za 51.
državu-osnivača).
24.10.1945: Nakon ratifikacije većine
država potpisnica Povelja Ujedinjenih naroda stupa na snagu.
[Auswärtiges Amt, ABC der
Vereinten Nationen, Berlin 20004, S. 47] |
|
Na Konferenciji na
Jalti, održanoj u veljači 1945. godine, Roosevelt, Churchill
i Staljin su se usuglasili oko posljednjih
spornih tačaka. Tu je, prije svega, bilo riječi o modusu glasanja u najjačem
tijelu buduće organizacije - Vijeću sigurnosti. Na inzistiranje Sovjetskog
Saveza, za stalne članove Vijeća sigurnosti (Sovjetskom Savezu, SAD-u, Velikoj
Britaniji, Francuskoj i Kini) predviđeno je pravo veta prilikom odlučivanja o
svim važnim pitanjima. U nastupajućim će se godinama to pravo na veto pokazati kao
smetnja za rad organizacije, ali bez tog ustupka ujedinjenje nije bilo moguće.
Još prije završetka rata četiri velesile su pozvale sve države
koje su do tada potpisale Deklaraciju o osnivanju Ujedinjenih naroda u San
Francisco kako bi predstavile svoj koncept Statuta. Tijekom te Konferencije, koja
je trajala od travnja do lipnja 1945. godine, 50 država je predložilo više od
1000
izmjena. Na taj način je i 'koncept svjetskog policajca', koji je bio
rezerviran
za četiri velesile, pretrpio neke izmjene, ali malim i srednjim državama ipak
nije uspjelo potpuno ukinuti privilegirani status velesila.
Na Konferenciji održanoj 26. lipnja 1945. godine svi sudionici su
jednoglasno usvojili Povelju. Poljska je Povelju potpisala kao 51.
država-osnivač, jer ranije nije mogla sudjelovati na Konferenciji. Organizacija
je dobila ime Ujedinjeni narodi (United Nations Organization - UNO), pa
je,
nakon što je odgovarajući broj država ratificirao potpisanu
Povelju, ona 4. listopada 1945. godine, stupila na snagu."
[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die
Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für
politische Bildung, Bonn 1995, S. 25-31]
[Početak
stranice]
|
