Osnovna cjelina 2: Kako su se razvili Ujedinjeni narodi?

Ostali tekstovi u sklopu ove Osnovne cjeline bave se razvojem Ujedinjenih naroda od osnivanja do danas:

Liga naroda kao preteča Ujedinjenih naroda

U jednom kratkom tekstu izdanom uz publiciranje Povelje Ujedinjenih naroda Hartmut Krüger navodi:

"Osnivanje Ujedinjenih naroda nije prvi pokušaj osnivanja svjetske mirovne organizacije. Budući da su bili pod dojmom zastrašujućih ljudskih i materijalnih gubitaka nakon Prvog svjetskog rata, političari su se zauzimali za suradnju među narodima i sprječavanje ratova. Američki predsjednik, Woodrow Wilson, u proglasu u 14 točaka izdanom 8. siječnja 1918. pozvao je, među ostalim, i "na osnivanje sveopće asocijacije nacija s međusobnom garancijom političke nezavisnosti i teritorijalnog integriteta, kako za velike tako i za male države". 

Koliko je revolucionarna bila zamisao o kolektivnoj odgovornosti za mir i sigurnost, postaje posebno jasno ako se prisjetimo da po međunarodnom pravu do Prvog svjetskog rata vođenje ratova, pa čak i provođenje agresija, nije bilo ništa nemoralno ako bi se izvršila formalna objava rata, već da je rat slovio za sasvim legitimno političko sredstvo.

Statut Lige naroda iz 1919/20. godine obavezivao je države-članice da poštuju teritorijalnu i političku nepovredivost svih država-članica. Ako dođe do kršenja ovih obaveza, Liga naroda je trebala "poduzeti odgovarajuće mjere". Države-članice trebale su svoje nesporazume i konflikte rješavati na razini međunarodnog prava i jurisdikcije. Sve države-članice su se složile da vojnim mjerama pribjegavaju tek nakon tri mjeseca nakon donošenja sudske odluke. Pakt Briand-Kellog iz 1928., koji su potpisale sve značajnije države-članice Lige naroda, donio je potpuni bojkot rata."

[Hartmut Krüger, Einleitung; in: Charta der Vereinten Nationen, Reclam Stuttgart 1982, S. 3]

Liga naroda ima velike zasluge kad je riječ o osnivanju Ujedinjenih naroda, s obzirom na to da je sa sobom donijela mnoge novine na koje su se idejni tvorci Ujedinjenih naroda mogli osloniti. To vrijedi i za tijela, ali i za osnovni princip izgradnje sistema kolektivne sigurnosti. U sljedećem tekstu autora Svena Gareisa i Johannesa Varwicka bit će nešto više riječi o tome:

Tijela Lige naroda

"Razumijevanje kolektivnog sistema sigurnosti Ujedinjenih naroda i namjera i normi koji se nalaze u temeljima ovog sistema bilo bi nepotpuno ako, bar u kratkim crtama, ne predstavimo Ligu naroda. Te organizacije su veoma slične jedna drugoj, a Ujedinjeni narodi su pokušali premostiti strukturalne i normativne slabosti svoga preteče - Lige naroda.

S jedne strane, gornja tvrdnja je u potpunosti točna, no zaboravlja se da je i Liga naroda pokrenula veoma značajne razvojne procese te ostvarila organizacijske preduvjete na koje su se Ujedinjeni narodi mogli nadovezati. To posebno vrijedi za osnovne namjere Lige naroda, a one su bile ostvarivanje režima za zaštitu od rata na razini međunarodnih pravnih normi i prenošenje odgovornosti očuvanja mira na jednu međunarodnu organizaciju (...).



Glavna tijela Lige naroda bili su ... Skupština, Vijeće i Stalni sekretarijat. U Saveznoj skupštini bile su putem delegacija zastupljene sve države-članice, a svaka od delegacija imala je jedan glas. U nadležnosti Savezne skupštine bila su mnogobrojna pitanja iz gotovo svih područja djelovanja Lige naroda i pitanja koja su se ticala mira u svijetu. Savezna skupština se bavila svim sadržajima i davala preporuke za daljnji rad Lige naroda.

Vijeće Lige naroda sastojalo se od stalnih i ostalih država-članica. U godini 1920., kada je na snagu stupio Statut Lige naroda za punovažno potpisivanje mirovnih sporazuma, bilo je predviđeno pet stalnih (Francuska, Velika Britanija, Italija, Japan i SAD) i četiri ostala člana Vijeća. Ove članove Vijeća trebala je odrediti Savezna skupština glasanjem, ali po svojoj slobodnoj procjeni. Doduše, SAD je tada odlučio da se ne uključi u Ligu naroda, pa je mjesto jednog stalnog člana ostalo upražnjeno.

Zaključci i odluke Vijeća su se, po pravilu, donosili jednoglasno. Ako je jedna od država-članica bila uključena u konflikt o kojem je Vijeće trebalo odlučiti, ta bi država-članica bila isključena iz procesa odlučivanja. Na taj način nije bilo moguće korištenje prava na veto u donošenju odluka koje se tiču dotične države-članice. Vijeće Lige naroda imalo je isti opseg nadležnosti kao i Savezna skupština.  

Stalni sekretarijat pod vodstvom generalnih sekretara, što su bili Sir James Eric Drummond (do 1933. godine) i Francois Joseph Avenol, bilo je upravno tijelo Lige naroda. Generalnom sekretaru bila je podređena međunarodna služba podijeljena na stručne odjele, a osoblje ove službe sastojalo se od stručnog kadra iz država-članica Lige naroda."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 92-95]

Kolektivni sistem sigurnosti Lige naroda

"Radi obezbjeđivanja mira u svijetu i međunarodne sigurnosti Statutom Lige naroda napravljen je dualni sistem kolektivne sigurnosti. Ovaj dualni sistem sigurnosti s jedne strane usmjeren je prema mirnom rješavanju sukoba u cilju zaštite od rata, a sa druge strane predviđene su sankcije u cilju okončanja već započetih ratova.

Parcijalna zabrana rata iz Statuta Lige naroda obavezivala je sve države-članice na učešće u tzv. procesu cooling-off (procesu hlađenja) konflikata koji bi mogli da dovedu do rata. Cilj ovog postupka bio je da se odluke o konfliktima prenesu u nadležnost Međunarodnog suda ili Vijeća Lige naroda.

U roku od šest mjeseci Vijeće mora da istraži dotični konflikt i da sačini izvještaj o njemu. Tokom ove faze, a ni tri mjeseca nakon toga niti jedna od strana u konfliktu ne smije da započne rat. U slučaju da jedna od strana u konfliktu prihvati odluku Međunarodnog suda ili jednoglasno donesenu preporuku koju daje Vijeće, na snagu stupa zabrana rata."

Kolektivni sistem sigurnosti Lige naroda

"Radi obezbjeđivanja mira u svijetu i međunarodne sigurnosti Statutom Lige naroda napravljen je dualni sistem kolektivne sigurnosti. Ovaj dualni sistem sigurnosti s jedne strane usmjeren je prema mirnom rješavanju sukoba u cilju zaštite od rata, a sa druge strane predviđene su sankcije u cilju okončanja već započetih ratova.

Parcijalna zabrana rata iz Statuta Lige naroda obavezivala je sve države-članice na učešće u tzv. procesu cooling-off (procesu hlađenja) konflikata koji bi mogli da dovedu do rata. Cilj ovog postupka bio je da se odluke o konfliktima prenesu u nadležnost Međunarodnog suda ili Vijeća Lige naroda.

U roku od šest mjeseci Vijeće mora da istraži dotični konflikt i da sačini izvještaj o njemu. Tokom ove faze, a ni tri mjeseca nakon toga niti jedna od strana u konfliktu ne smije da započne rat. U slučaju da jedna od strana u konfliktu prihvati odluku Međunarodnog suda ili jednoglasno donesenu preporuku koju daje Vijeće, na snagu stupa zabrana rata."

Kolektivni sistem sigurnosti Lige naroda

"Radi osiguravanja mira u svijetu i međunarodne sigurnosti Statutom Lige naroda napravljen je dualni sistem kolektivne sigurnosti. Taj dualni sistem sigurnosti je s jedne strane usmjeren prema mirnom rješavanju sukoba u cilju zaštite od rata, a s druge strane predviđene su sankcije u cilju okončanja već započetih ratova.

Parcijalna zabrana rata iz Statuta Lige naroda obavezivala je sve države-članice na sudjelovanje u tzv. procesu cooling-off (procesu hlađenja) konflikata koji bi mogli dovesti do rata. Cilj ovog postupka bio je da se odluke o konfliktima prenesu u nadležnost Međunarodnog suda ili Vijeća Lige naroda.

U roku od šest mjeseci Vijeće mora istražiti dotični konflikt i sačiniti izvještaj o njemu. Tijekom te faze, a ni tri mjeseca nakon toga, ni jedna od strana u konfliktu ne smije započeti rat. U slučaju da jedna od strana u konfliktu prihvati odluku Međunarodnog suda ili jednoglasno donesenu preporuku koju daje Vijeće, na snagu stupa zabrana rata."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 95-96]

Slabosti sistema

"Jedna od najznačajnijih slabosti ovih pravila bila je da se ona nisu odnosila na sve forme upotrebe nasilja. Sve što je bilo ispod praga definicije rata, bilo koja druga forma upotrebe nasilja nije bila zahvaćena ovim zabranama. To je, u svakom slučaju, ostavilo otvoreno pitanje kada prestaje dozvoljena upotreba nasilja, a počinje zabranjeni rat. 

Ove nejasnoće bile su od izuzetnog značaja za efikasnost kolektivnih mjera sigurnosti. Statut je davao mogućnost Ligi naroda da uvede sankcije protiv jedne ili više država-članica ako bi ove, i pored preduzetih mjera mirnog rješavanja konflikta, započele rat. Spektar ovih kolektivnih mjera kretao se od ekonomskog, preko političkog bojkota države-članice pa do mjera vojne prisile, a mjera su se morale pridržavati sve države-članice. 

Doduše, zbog nedostatka jasne definicije agresije vladala je velika nesigurnost prilikom odlučivanja o tome da li su ispunjeni preduslovi za određivanje sankcija i do koje mjere bi trebalo da se upotrijebi vojna sila. Praktična primjena uvođenja sankcija od strane Lige naroda ostala je samo na jednom slučaju: uvođenje embarga protiv Italije u Abisinijskom ratu iz 1937. godine. Uvođenjem ovog embarga se nije ostvario cilj - okončanje italijanske agresije.  

Čak ni u slučaju japanske invazije na sjevernu Kinu početkom tridesetih godina Liga naroda nije reagovala i nije mogla spriječiti izbijanje japansko-kineskog rata 1935. godine, posebno ne nakon istupanja Japana iz Lige naroda (1933). Sovjetska agresija na Finsku dovela je do istupanja USSR-a iz Organizacije, a s obzirom i na Drugi svjetski rat koji je počeo u septembru 1939. godine, Liga naroda kao kolektivni sistem sigurnosti mogla se smatrati neuspjehom."

labosti sistema

"Jedna od najznačajnijih slabosti ovih pravila bila je da se ona nisu odnosila na sve forme upotrebe nasilja. Sve što je bilo ispod praga definicije rata, bilo koja druga forma upotrebe nasilja nije bila zahvaćena ovim zabranama. To je, u svakom slučaju, ostavilo otvoreno pitanje kada prestaje dozvoljena upotreba nasilja, a počinje zabranjeni rat. 

Ove nejasnoće bile su od izuzetnog značaja za efikasnost kolektivnih mjera sigurnosti. Statut je davao mogućnost Ligi naroda da uvede sankcije protiv jedne ili više država-članica ako bi ove, i pored preduzetih mjera mirnog rješavanja konflikta, započele rat. Spektar ovih kolektivnih mjera kretao se od ekonomskog, preko političkog bojkota države-članice pa do mjera vojne prisile, a mjera su se morale pridržavati sve države-članice. 

Doduše, zbog nedostatka jasne definicije agresije vladala je velika nesigurnost prilikom odlučivanja o tome da li su ispunjeni preduslovi za određivanje sankcija i do koje mjere bi trebalo da se upotrijebi vojna sila. Praktična primjena uvođenja sankcija od strane Lige naroda ostala je samo na jednom slučaju: uvođenje embarga protiv Italije u Abisinijskom ratu iz 1937. godine. Uvođenjem ovog embarga se nije ostvario cilj - okončanje italijanske agresije.  

Čak ni u slučaju japanske invazije na sjevernu Kinu početkom tridesetih godina Liga naroda nije reagovala i nije mogla spriječiti izbijanje japansko-kineskog rata 1935. godine, posebno ne nakon istupanja Japana iz Lige naroda (1933). Sovjetska agresija na Finsku dovela je do istupanja USSR-a iz Organizacije, a s obzirom i na Drugi svjetski rat koji je počeo u septembru 1939. godine, Liga naroda kao kolektivni sistem sigurnosti mogla se smatrati neuspjehom."

labosti sistema

"Jedna od najznačajnijih slabosti ovih pravila bila je da se ona nisu odnosila na sve forme upotrebe nasilja. Sve što je bilo ispod praga definicije rata, bilo koja druga forma upotrebe nasilja nije bila zahvaćena ovim zabranama. To je, u svakom slučaju, ostavilo otvoreno pitanje kada prestaje dopuštena upotreba nasilja, a počinje zabranjeni rat. 

Ove nejasnoće bile su iznimno važne za efikasnost kolektivnih mjera sigurnosti. Statut je davao mogućnost Ligi naroda da uvede sankcije protiv jedne ili više država-članica ako bi ove, i oz poduzete mjere mirnog rješavanja konflikta, započele rat. Spektar ovih kolektivnih mjera kretao se od ekonomskog, preko političkog bojkota države-članice pa do mjera vojne prisile, a mjera su se morale pridržavati sve države-članice. 

Doduše, zbog nedostatka jasne definicije agresije vladala je velika nesigurnost prilikom odlučivanja o tome jesu li ispunjeni preduvjeti za određivanje sankcija i do koje bi se mjere trebala upotrijebiti vojna sila. Praktična primjena uvođenja sankcija od strane Lige naroda ostala je samo na jednom slučaju: uvođenje embarga protiv Italije u Abisinijskom ratu iz 1937. godine. Uvođenjem ovog embarga se nije ostvario cilj - okončanje italijanske agresije.  

Čak ni u slučaju japanske invazije na sjevernu Kinu početkom tridesetih godina Liga naroda nije reagirala i nije mogla spriječiti izbijanje japansko-kineskog rata 1935. godine, posebno ne nakon istupanja Japana iz Lige naroda (1933). Sovjetska agresija na Finsku dovela je do istupanja USSR-a iz Organizacije, a s obzirom i na Drugi svjetski rat koji je počeo u rujnu 1939. godine, Liga naroda kao kolektivni sistem sigurnosti mogla se smatrati neuspjehom."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 96-97]

Hartmut Krüger ovako opisuje rad Lige naroda u području osiguranja mira: "Liga naroda nije mogla riješiti svoju najvažniju zadaću - spriječiti ratove. Svi napori na polju ograničavanja naoružanja i razoružanja ostali su bezuspješni. Nedjelotvorne su ostale i odredbe Statuta Lige naroda, koje su trebale spriječiti tajnu diplomaciju. U ovom fenomenu mnogi su vidjeli uzroke za Prvi svjetski rat, pa su tako međunarodni ugovori morali biti javni, a automatski bi bili poništavani ako se kose spravilima Statuta Lige naroda."

[Hartmut Krüger, Einleitung; in: Charta der Vereinten Nationen, Reclam Stuttgart 1982, S. 4]

Razlozi za neuspjeh Lige naroda

"Za neuspjeh ovog prvog pokušaja formiranja globalnog sistema sigurnosti okrivljuju se deficiti i nejasnoće u normativnom području Statuta, kao što je, na primjer, parcijalna zabrana rata. Međutim, veoma je važno da se imenuju i strukturalne slabosti unutar same Organizacije. Prije svega, Ligi naroda nikada nije uspjelo povezati tadašnje moćne države. Liga naroda nikada nije mogla postati univerzalna Organizacija. Na sjednici Savezne skupštine, 18. travnja 1946, donesena je odluka o samorazrješenju."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 97]

Značaj Lige naroda

Unatoč neuspjehu, konačna ocjena ove nove Organizacije u međunarodnoj politici nije ni u kom slučaju negativna. To pokazuje i sljedeći tekst autora Svena Gareisa i Johannesa Varwicka.

"Čak iako države u vrijeme osnivanja ove Organizacije nisu bile spremne dati dovoljno prostora i pružiti pravu šansu za ostvarenje globalnog sistema zaštite od rata i očuvanja mira, što je bila revolucionarna misao vodilja Organizacije, niti su bile spremne Organizaciju prihvatiti kao Clearing House za pitanja globalne sigurnosti, Liga naroda predstavlja idejno-povijesni preokret u međunarodnim odnosima.

Posljednji neuspjeh Organizacije, nakon čega je izbio Drugi svjetski rat, nije doveo do uvjerenja da su ideje i norme na kojima se zasnivala Liga naroda bile samo utopija. Upravo suprotno - izbijanje i tijek Drugog svjetskog rata naglasili su potrebu za efikasnijim kolektivnim sistemom sigurnosti. Poveljom Ujedinjenih naroda svijet je napravio sljedeći pokušaj prema uspostavljanju globalne organizacije za zaštitu mira."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 97-98]

[Autor: Ragnar Müller]

[Početak stranice]