Konstruktivna greška koncepta kolektivne sigurnosti

"Uvijek i iznova se naglašavala činjenica da dva preduslova koja se vežu za sistem kolektivne sigurnosti - usaglašavanje i prisiljavanje - isključuju jedan drugi, jer su jedan drugom potpuno suprotni. To znači da ili će se velesile složiti, a onda nije potrebna prisila, ili će doći do prisile, ali onda nije riječ o usaglašavanju. Ukoliko se, pak, velesile slože, ali ne i neke manje države-članice unutar sistema, onda, opet, nije riječ o usaglašavanju u smislu kolektivne sigurnosti, već o diktakturi velesila unutar sistema. Ako, pak, velesile nisu postigle usaglašavanje među sobom, onda ne postoji nikakava mogućnost rada sistema.

Konačno, može se argumentovati da je porast bipolarizacije sistema država do kojeg je došlo nakon 1946. godine učinio nemogućim funkcioniranje sitema kolektivne sigurnosti čak i prije nego što je on zaista postojao, jer ovaj sistem može funkcionirati samo ako unutar njega postoji dovoljan broj jednako jakih aktera (...).

Oba ostvarenja koncepta kolektivne sigurnosti - Liga naroda i Ujedinjene nacije - jasno su pokazala da kolektivni sistem sigurnosti ne može imati uspjeha na globalnom nivou. Shvatanje ovog koncepta u sebi skriva samo to da on pretpostavlja koncenzus koji nije postojao u svijetu.

Ovaj koncept može se primijeniti i regionalno, na primjer u Evropskoj uniji. EU nema sistem kolektivne sigurnosti, ali joj ovakav sistem nije ni potreban, pošto je sigurnost unutar EU-a već odavno zagarantovana kroz druge forme saradnje (...).

Ako su se principi postupaka sistema kolektivne sigurnosti pokazali neupotrebljivim, jer su bili preuranjeni, ne mora da znači da isto važi i za cjelokupan koncept Organizacije (...). Ujedinjene nacije, koje su rezolucijom 'Uniting for peace' iz 1950. godine postavile princip kolektivne sigurnosti na nešto šire osnove uključujući Generalnu skupštinu u odlučivanje, zamijenile su ovaj princip 1956. godine principom 'peace-keeping'.

Ne postoji dovoljno viskoa ocjena da se ocijeni značaj ovog postupka. On, prije svega, pokazuje da mirovno-strategijska funkcija internacionalnog sistema nije vezana samo za upotrebu sile, već da je mnogo efikasnija što se više udaljava od upotrebe sile (...).

Dag Hammarskjöld je 1956. godine uveo promjenu postavljajući funkciju osiguravanja mira na pricip koncenzusa tj. usaglašavanja. Trupe za osiguranje mira mogle su se angažirati samo u oblastima u kojima su obje strane u konfliktu izrazile svoju saglasnost sa njihovim angažmanom. Zadatak trupa nije bio da se pronađe rješenje konflikta, već da se spriječi upotreba sile u konfliktu.

Ovaj zadatak nije više bio u perspektivi onoga što se htjelo postići sistemom kolektivne sigurnosti i koristio je potpuno drugačija sredstva od onih predviđenih Poveljom UN-a. Odustalo se od pripisivanja krivice jednoj ili drugoj strani u konfliktu i od kažnjavanja, a angažman UN-ovih trupa bio je uslovljen davanjem saglasnosti obje strane u konfliktu (...).

Hammarskjöld na ovaj način ne samo da je obezbijedio prvi stvaran i trajan uspjeh (ma koliko se on činio malenim)  Ujedinjenim nacijama u oblasti osiguranja mira, već je i samoj Organizaciji ponudio novo, prikladnije razumijevanje njenih stvarnih mogućnosti u oblasti mira i sigurnosti."

[Ernst-Otto Czempiel, Friedensstrategien. Systemwandel durch Internationale Organisationen, Demokratisierung und Wirtschaft, Paderborn u.a. 1986, S. 96-98]