D@dalos - Razvoj Ujedinjenih nacija (III)

Ujedinjene nacije

Razvoj Ujedinjenih nacija (III):

Ujedinjene nacije nakon okončanja Hladnog rata (1989-2004)

Epohalne promjene koje su se desile 1989/90. "gurnule su Ujedinjene nacije ponovo u centar političkih zbivanja nakon više decenija blokade rada. Vijeće sigurnosti ... dobilo je sposobnost odlučivanja i djelovanja kakva mu do tada nije bila poznata" (Gareis/Varwick). Inicijativa je pokrenuta od strane Sovjetske unije. Sljedeći tekst autora Helmuta Volger-a (Folger) opisuje ovaj period:

"Do kraja osamdesetih godine mogućnosti Ujedinjenih nacija, prije svega u oblasti obezbjeđivanja mira i sigurnosti u svijetu, bile su relativno ograničene budući da glavni organ UN-a - Vijeće sigurnosti - nije bio u stanju da djelotvorno radi zbog nedostatka saradnje između dva stalna člana, SAD-a i SSSR-a. Doduše, u ovoj fazi je došlo do ograničene saradnje nakon kubanske krize, ali je ova saradnja uvijek i iznova dospijevala u nove krize.

Tako, na primjer, Vijeće sigurnosti nije moglo da djeluje u afganistanskom konfliktu ili u zaljevskom ratu između Iraka i Irana, jer su u oba ova konflikta bili upleteni i interesi velesila: u afganistanski konflikt SSSR je bio umiješan kao agresor, a SAD kao dostavljač oružja za afganistanski pokret otpora; u ratu između Iraka i Irana obje velesile su bile dostavljači oružja.

Do radikalne promjene kursa UN-ove politike došlo je zahvaljujući novom vanjskopolitičkom konceptu SSSR-a pod vodstvom Gorbatschow-a (Gorbačov), na koji je odgovorio i SAD u Ujedinjenim nacijama. Najbolji izraz ove nove politike SSSR-a predstavljao je govor Gorbatschow-a održan 7. decembra 1988. godine pred Generalnom skupštinom UN-a (...). On je naglasio nove izazove i mogućnosti pred kojima stoje Ujedinjene nacije i založio se za jačanje Organizacije."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 9]

Nakon početnog oklijevanja od strane SAD-a pod vodstvom Regana, do saradnje je došlo pod vodstvom Džordža Buša. "Broj iskorištenih prava na veto se spustio na nulu, a poput eksplozije je porastao broj rezolucija i mjera koje su usvojene koncenzusom" (Gareis/Varwick). Prvi rat u Zaljevu između Iraka i Irana priveo se kraju, a okončan je i konflikt u Afganistanu.

U obje ove ratom zahvaćene oblasti poslate su mirovne misije, a broj mirovnih misija bio je u stalnom porastu: Plavi šljemovi postali su najvažniji instrument međunarodne politike, dok su ranije predstavljali samo marginalnu pojavu. Godine 1988. Plavi šljemovi su dobili i Nobelovu nagradu za mir. Pored toga, došlo je do uspješnog prevezilaženja konflikata u Angoli, Namibiji, Kambodži i u zapadnoj Sahari. Veliki optimizam se ponovo osjećao kao i u fazi osnivanja Ujedinjenih nacija. Džordž Buš je govorio o "new world order" (novi svjetski poredak) u kojem će Ujedinjene nacije igrati jednu od najvažnijih uloga.

"Napad Iraka na Kuvajt razorio je iluziju i nade o svijetu bez međudržavnih konflikata, a raspadi država u Africi (Somalija) i Evropi (Jugoslavija) koji su završili oružanim sukobima postavili su sasvim nove izazove pred Organizaciju. Ujedinjene nacije morale su se sve češće suočavati sa sa unutardržavnim konfliktima.

Postepeno proširivanje nadležnosti Vijeća sigurnosti na postupke koji su još prije nekoliko godina potpadali pod zabranu uplitanja u unutardržavna pitanja koja se spominje i u Povelji uslovili su stvaranje nove generacije UN-ovih mirovnih misija (...). U periodu između 1988. i 1992. godine stvoreno je 14 novih misija, što je više nego u četiri protekle decenije zajedno. Samo tokom 1993. godine tim misijama se pridružilo još šest sljedećih angažmana UN-a i uprkos odlaganju slanja trupa iz sredine devedesetih godina broj UN-ovih mirovnih misija je do 2001. godine porastao na ukupno 54."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 125]

Svjetske Konferencije tokom devedesetih godina

"Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina Ujedinjene nacije su morale da se hvataju u koštac sa otporom industrijskih zemalja prema multilateralnim programima pomoći koji su, prije svega, predstavljali finansijsko opterećenje za njih, te da ublažavaju rastuće socijalne, ekonomske i humanitarne probleme koji su nastali u mnogobrojnim državama-članicama usljed nastojanja da se napravi nova struktura u svjetskom ekonomskom sistemu [vidi prethodni tekst]. Tokom devedesetih godina javlja se pokušaj da se na svjetskim konferencijama, koje su veoma intenzivno pripremane, pronađu rješenja za akutne globalne probleme [pregled najvažnijih svjetskih konferencija možete naći u Tematskom kompleksu "Globalizacija"].

Na svim ovim konferencijama jednako se bilježe i uspjesi i neuspjesi. Kao jedan od uspjeha svakako treba spomenuti učešće nevladinih organizacija, prisutnost političara iz država-članica i veliki interes masovnih medija za ove konferencije. Samo djelimičan uspjeh ostvaren je u pogledu međunarodno-pravno obavezujućih sporazuma. U pravilu su se sudionici konferencija zadržavali na usvajanju deklaracija i programa djelovanja. Ipak, na Konferenciji o zaštiti životne okoline u Riju usvojene su dvije okvirne Konvencije o zaštiti umjetnina i klime, kojima je za djelotvorno sprovođenje potrebna sadržajna dopuna na daljim konferencijama."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 11]

Uprkos nedostatku pravne obaveze u pogledu mnogih deklaracija o svjetskim problemima Ujedinjene nacije su se razvile u forum za kontinuirano prevezilaženje globalnih problema. U svim koceptima Global Governance Ujedinjene nacija igraju najvažniju ulogu kao jedina globalna organizacija. Jedna od najvećih poteškoća u političkim formama koje pokušavaju odgovoriti na probleme globalizacije sastoji se u organizovanju efikasnog, ali ipak demokratskog vladanja izvan nacionalne države. Razvijanje novih inovativnih modela u ovoj oblasti predstavlja jedan od najvažnijih problema za političke nauke.

Rezultati u oblasti osiguravanja mira

I u ovoj fazi razvoja Ujedinjenih nacija u oblasti osiguranja mira rezultati su veoma pomiješani. Početni uspjesi iz ove faze kao što je uspješna operacija u Namibiji prilikom prelaska države na samostalno upravljanje pali su u sjenu nakon neuspjeha Organizacije u Somaliji i Bosni. Ovi neuspjesi ugledu su Organizacije nanijeli veliku štetu.

Kao i prilikom misije u Kongu 1960. godine [vidi prethodni tekst] Plavi šljemovi su dobili suviše zadataka za koje nisu bili opremljeni ni obučeni i koje nisu mogli ni ostvariti. "Dok su klasične mirovne misije imale zadatak ispitivača između strana u konfliktu, mandati Plavih šljemova 'druge generacije' su imali veoma široku oblast djelovanja.

Novi zadaci misija bili su pomoć državama u tranziciji, pomoć prilikom procesa pomirenja unutar jedne države, pomoć demokratskim procesima konsolidiranja, razoružavanje i reintegracija pripadnika vojnih jedinica sukobljenih strana, povratak i integracija izbjeglica i vremenski ograničeno preuzimanje pojedinačnih nadležnosti u državama."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 127]

Ovakve mirovne misije druge generacije nisu upotrebljene samo u Namibiji, već su relativne uspjehe ostvarile i u Nikaragvi, El Salvadoru, na granici između Kuvajta i Iraka, nakon operacije oslobađanja Kuvajta pod mandatom Vijeća sigurnosti, te u Kambodži gdje je angažirana do danas najskuplja misija UN-a koja je u potpunosti organizovala prelaznu upravu. Zajdničko za sve ove navedene angažmane bilo je to što su sadržavali jedan element klasičnih mirovnih misija, naime ovi angažmani UN-a se nisu dešavali tokom, već nakon ratnih konflikata u određenim oblastima.

"Dalji razvoj doktrine Peacekeeping-a (održavanja mira) 'druge generacije' imao je više stepenastu prirodu nego misije u postkonfliktnim situacijama, dakle, misije koje su se dešavale u mirnodopskim okolnostima nakon zaključivanja mirovnog sporazuma. Neki od mirovnih angažmana koji su pokrenuti nakon 1992. godine kosili su se sa načelima koncepcije Plavih šljemova (...).

Tokom misije UNOSOM II u Somaliji prvi put nakon angažmana u Kongu mandat mirovnih trupa bio je povezan sa poglavljem VII Povelje UN-a i sa upotrebom vojne prisile. Ova prva humanitarna intervencija Ujedinjenih nacija nije postigla svoj cilj - razoružavanje sukobljenih strana i uspostavljanje trajne humanitarne pomoći stanovništvu. Nakon pogibije 24 pakistanska vojnika, Plavi šljemovi su se odrekli svoje neutralnosti i sami su postali strana u konfliktu (...). UNOSOM II je doživio neuspjeh upravo zbog ove protivrječnosti: umjesto da osiguraju održanje već dogovorenog mira između strana u konfliktu, Plavi šljemovi su morali prisiliti strane u konfliktu da dogovore taj mir, a pod pritiskom velikih gubitaka i sami su postali strana u konfliktu.

Angažman UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji na samom početku je bio pokušaj da se sprovede klasični peacekeeping (održanje mira). Ipak, veoma brzo se pokazalo kako su veliki neuspjesi određenog instrumenta u okruženju za koje nije namijenjen. Plavi šljemovi su jednostavno dislocirani, a da prije toga nije postignut nikakav pouzdan sporazum sa stranama u konfliktu. Misija koja je 1992. godine započela u Hrvatskoj proširivanjem mandata je postala intervencija za zaštitu civilnog stanovništva od masivnog kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

[Butros Butros-Gali,
UN-ov Generalni sekratar
1991-1996]

Generalni sekretar je više puta upozoravao da se mirovnim trupama ne trebaju davati zadaci za koje nisu stvorene. Sukcesivno proširivanje mandata UNPROFOR-a pod pritiskom događanja nije se pratilo odgovarajućom vojnom opremom niti jasnim pravnim i političkim pravilima, pa su Plavi šljemovi u više slučajeva bivali taoci ili su dospijevali u oblasti tzv. ničije zemlje, tj. između dva fronta, pri čemu nije bilo jasno da li se radi o frontu između regularnih vojnih postrojbi sukobljenih strana ili o frontovima između tzv. warlords (gospodara rata).

Neuspjesi misija u Somaliji i bivšoj Jugoslaviji simboliziraju početak krize peacekeeping-a i osiguravanja mira putem Ujedinjenih nacija. Iskustva koja su napravljena sa tzv. peacekeeping-om 'treće generacije', prilikom kojeg je mandat Plavih šljemova proširen mogućnošću upotrebe vojne prisile, različita su. Slike ubijenih američkih vojnika iz Somalije ili vojnika mirovnih trupa koji su u Bosni i Hercegovini uzeti kao taoci, a koje su obišle cijeli svijet, smanjile su spremnost velikog broja država da svoje vojnike šalju u misije UN-a.

Okupacija UN-ove zaštićene zone Srebrenica od strane bosanskih Srba u julu 1995. godine (tokom koje je ubijeno najmanje 7.000 Bosanaca koji su se uzaludno nadali zaštiti od strane Ujedinjenih nacija) predstavlja simbol neuspjeha Ujedinjenih nacija u konkretnoj konfliktnoj situaciji."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 128-130]

U Ruandi je i pored pisustva UN-ove mirovne misije ubijeno preko 800 000 ljudi prije nego što je usaglašeno vojno djelovanje. "Zbog ovih neuspjeha u javnosti je stvorena loša slika o Ujedinjenim nacijama, a porede se sa papirnim tigrom" (Gareis/Varwick). Postalo je jasno da mirovne misije novog tipa zahtijevaju i potpuno novu koncepciju. Gareis i Varwick ukratko kažu: "Iako ukupan rezultat osiguravanja mira putem Ujedinjenih nacija ni u kom slučaju nema samo negativan predznak, mora se naglasiti da je Organizacija tokom devedesetih godina bila u dubokoj krizi glede svoje najvažnije nadležnosti."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 131]

Uprkos intenzivnim naporima da se sprovede reforma i uvedu inovativni koncepti (posebno od strane Butrosa Galija "Program za mir") ova kriza je dovela do toga da se fokus u oblasti osiguranja mira pomjeri sa Ujedinjenih nacija i Vijeća sigurnosti na regionalne saveze i grupe država. Ova tendencija postala je jasnija tokom rata na Kosovu, a pojačala se SAD-ovim "ratom protiv terorizma". Na taj način ne samo da se Ujedinjene nacije nalaze u opasnosti, već i cjelokupna zamisao da sve države snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost u svijetu. Gareis i Varwick naglašavaju sljedeće:

"Zamisao Ujedinjenih nacija da izgrade globalni sistem za osiguranje mira, sa sveobuhvatnim nadležnostima i legitimnim zahtjevom da se na međunarodnom nivou poštuju i slijede pravila i norme ukrojene u Povelju UN-a, stavljena je pod znak pitanja. Prebacivanja da su industrijske nacije potpuno instrumentalizirale Ujedinjene nacije za ostvarivanje i zadovoljavanje svojih interesa postala su sasvim glasna. Zbog toga Ujedinjenim nacijama prijeti opasnost da budu marginalizirane u oblasti zbog koje su 1945. godine i osnovane.

Sa ovakvim razvojem nije povezana samo briga o mogućem raspadu Međunarodne organizacije. Mnogo je više riječ o principijelnoj problematici, da li pitanja međunarodne sigurnosti i mira treba i u budućnosti rješavati uz pomoć kolektivnog sistema za osiguranje mira ili je potrebno koncentrisati se na nivo država, odnosno na osnivanje regionalnih saveza država (...).

Ukoliko ova opcija bude prepuštena državama ad hoc, ovaj put će se prije ili kasnije okrenuti od međunarodnog pravnog sistema koji se razvio nakon Drugog svjetskog rata i za čiju neophodnost postojanja ipak postoji kakav-takav koncenzus među državama."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 132]

[Autor: Ragnar Müller]

[Početak stranice]

Teme:  Ljudska prava I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije I Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode



Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.