Razvoj Ujedinjenih nacija (II):

Ujedinjene nacije tokom Hladnog rata (1946-1988)

Velika očekivanja koja su prilikom osnivanja postavljena pred Organizaciju vrlo su brzo iznevjerena. Konflikt Istok-Zapad, koji je najkasnije 1947. godine postao sasvim očigledan, u prvom je desetljeću prilično otežavao konstruktivan rad tijela UN-a.

"Jedinstvo saveznika i velesila koje je nastalo tokom Drugog svjetskog rata razbilo se odmah pri pokušaju raspodjele ratnog plijena, a time i nada u 'jedinstven svijet', koji je trebalo da bude institucionalno utjelovljen u Ujedinjenim nacijama i zaštićen od izbijanja novog rata od strane ove Organizacije. Iako su Ujedinjene nacije odmah po završetku rata ostvarile i neke uspjehe, kao što je povlačenje trupa Sovjetskog Saveza iz Irana, regulisanje pitanja Trsta i povlačenje britansko-francuskih trupa iz Sirije i Libanona, ipak su bivša braća po oružju - zapadne velesile i Sovjetski Savez - završila u jednoj konfliktnoj situaciji koja će, kao što je poznato, u sljedećih 40 godina biti veoma važna za sve međunarodne odnose i rad Ujedinjenih nacija.

Ideološke i političke rasprave između ova dva bloka predstavljale su dominantnu temu u svim tijelima UN-a, a posebno u Vijeću sigurnosti. Zbog toga je trpio glavni zadatak koji je Organizacija postavila pred sebe - osiguravanje mira u svijetu. 'Miroljubive velesile', koje su po Statutu imale najveću odgovornost za održanje mira u svijetu, počele su, tokom svojih borbi oko različitih sfera uticaja, da krše mir u zemljama Trećeg svijeta.

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 37]

Blokada u radu Vijeća sigurnosti do koje došlo zbog Hladnog rata ne smije nas dovesti do zaključka da su prve četiri decenije rada Ujedinjenih nacija jednostavno izgubljene i da istorija UN-a počinje epohalnim preokretom tokom 1989/90. Ovakva ocjena bi zanemarila značaj rada Organizacije u oblastima poštovanja ljudskih prava, napretka i razvoja međunarodnog prava i dekolonijalizacije. Iako se, dakle, poglavlje VII Povelje UN-a kao jezgro kolektivnog sistema sigurnosti nije moglo primjenjivati, Organizacija je našla druga važna težišta svog rada. Uprkos blokadi ili upravo zbog nje preduzele su se neke mjere koje imaju veoma važan uticaj na današnju sliku Organizacije kao foruma za rješavanje i prevazilaženje globalnih problema.

Nakon Staljinove smrti 1953. lagano opuštanje napetosti između dva bloka ("mirna koegzistencija") uslovilo je i olakšavanje uslova rada Ujedinjenih nacija. Nakon dugogodišnje zabrane pristupanja novih članica, 1955. godine omogućeno je pristupanje 16 novih članova. Zemlje Istočnog bloka počele su da sudjeluju na nekim programima financiranim od strane UN-a i u radu posebnih organizacija, iako su tokom prvog desetljeća postojanja Organizacije bojkotovale ove programe. Osim toga, 1953. godine za novog Generalnog sekretara UN-a je izabran Dag Hammarskjöld (Hamarskjeld). Ovaj Šveđanin do danas važi za najboljeg vršioca dužnosti Generalnog sekretara.  

S obzirom na to da je ovakva vrsta angažmana Ujedinjenih nacija na održanju mira moguća samo uz prethodni pristank strana u konfliktu, te da UN-ovi vojnici ne smiju prilikom tih operacija upotrebljavati oružje, osim u slučaju samoodbrane, one su u budućim godinama predstavljale veliku većinu UN-ovih angažmana za razliku od vojnih akcija UN-a."

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 45]

Povod za prvi angažman "Plavih šljemova" predstavljala je Suecka kriza 1956. godine. Tokom tog angažmana UN-trupe su djelovale kao ispitivači između konfliktnih partija. Nakon toga su uslijedili dalji angažmani, pri čemu se stalno proširivala oblast djelovanja mirovnih misija. Pregled mirovnih misija, čiji je broj nakon okončanja Hladnog rata naglo porastao [vidi sljedeći tekst u okviru ovog Osnovnog kursa], možete naći na stranici naslovljenoj Hronologija.

Od sredine pedesetih godina pitanja dekolonijalizacije predstavljaju težište rada. Nakon što je put kolonija u nezavisnost bio obilježen krvavim (oslobodilačkim) ratovima, uz pomoć Ujedinjenih nacija uspjelo je skretanje na mirnodopski kolosjek.

"Sam proces dekolonijalizacije imao je dalekosežne posljedice i na samu Organizaciju. Države koje su postale samostalne priključile su se Ujedinjenim nacijama, tako da je od 1955. do 1962. godine broj članova Organizacije porastao za 50. 1965. godine Ujedinjene nacije su već imale 118 članova, a zastupljenost članova glede njihovog geografskog položaja se bitno promijenila. 1945. godine UN se sastojao prvenstveno od država Sjeverne i Južne Amerike i Evrope, a sa velikim valom dekolinijalizacije Organizaciji su se priključile i države Azije i Afrike, te Oceanije i Kariba. Na taj način je UN prerastao iz tijela kojem su najprije pripadale savezničke snage iz Drugog svjetskog rata u pravu organizaciju svjetskih razmjera."

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 51-53]

To je, naravno, u potpunosti promijenilo lice Ujedinjenih nacija. Od tri oblasti rada [vidi Osnovni kurs 1] najvažnija - osiguranje mira - je bila gotovo potisnuta blokadom rada Vijeća sigurnosti, a oblast rada koja je podrazumijevala ekonomski i socijalni razvoj je postala težište.

Sa većinom glasova u Generalnoj skupštini zemlje u razvoju isposlovale su osnivanje UNCTAD-a (Konferencije Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj). Ova organizacija trebala je da predstavlja ravnotežu organizacijama Bretton Woods -  Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. U ovim organizacijama broj i jačina glasova zavisi od količine kapitala država, pa je time skoro potpuno bio uskraćen uticaj siromašnim državama.

Od dvije već postojeće institucije - tehnički razvojni program EPTA i posebni fond koji je osnovan 1959. godine - 1966. je osnovan Razvojni program UN-a UNDP. Konflikt Istok-Zapad je i dalje postojao i i dalje je otežavao rad UN-a, ali je sada bio prisutan i konflikt Sjever-Jug.

"Zapadne države su se uvijek suprotstavljale automatskoj dvotrećinskoj većini zemalja Trećeg svijeta. Zemlje u razvoju su se žalile zbog 'ignorisanja manjine', jer zapadne države nisu imale interesa za rješavanje problema velike većine čovječanstva. Industrijske zemlje, a prije svega SAD kao najveći financijer UN-a, žalile su se zbog 'tiranije većine' zemalja Trećeg svijeta u svim organima UN-a. S obzirom na to da su zemlje u razvoju doprinosile sa manje od 3% cjelokupnom budžetu Organizacije, Amerikanci nisu bili spremni da prihvate njihove preporuke i odluke o važnim pitanjima, a posebno o pitanjima budžeta."

[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 1995, S. 67-69]

S obzirom na to da su Deklaraciju o reformi novog svjetskog ekonomskog poretka usvojile sve države - dakle i industrijske države zapada - zemlje Trećeg svijeta bile su veoma optimistične u pogledu stvarnog sprovođenja pojedinačnih koraka reforme. Međutim, zbog diplomatski veoma spretno izraženog, ali i veoma tvrdog otpora industrijskih zemalja po ovom pitanju, tokom sljedećih godina, na UNCTAD-ovim konferencijama o svjetskoj trgovini ili prilikom pregovora sa Svjetskom bankom, tokom pregovora sa Međunarodnim monetarnim fondom i u Općem sporazumu o carinama i trgovini (GATT) zemlje Trećeg svijeta nisu mogle ostvariti značajniju promjenu struktura svjetskog ekonomskog sistema i morale su se zadovoljiti manjim ustupcima od strane zapadnih zemalja. UNCTAD-ova Konferencija 1983. godine u Beogradu dala je konačan signal da su nastojanja zemalja Trećeg svijeta da stvore "novi svjetski ekonomski poredak" propala, a to je imalo dalekosežne posljedice za životne uslove stanovništva u mnogim zemljama Trećeg svijeta."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 7-8]

Ovi problemi podjele širom svijeta i nepravde koja je rezultat toga ostali su do danas neriješeni. Oni su se, šta više, još zaoštrili tokom procesa koji su prisutni u posljednjem desetljeću i koji su nazvani globalizacija [više informacija o tome možete naći u okviru tematskog kompleksa "Globalizacija" na D@dalosu].

Razultati u oblasti osiguranja mira

Rezultati u pogledu na glavni zadatak Ujedinjenih nacija - osiguranje mira i sigurnosti u svijetu, u prvim desetljećima postojanja Organizacije izgledaju veoma ambivalentno. Možemo govoriti o tome da se Organizacija dokazala tokom Berlinske, Suecke i Kubanske krize, ali je Misija u Kongu bila prevelik zalogaj, što je rezultiralo kasnijim problemima u mirovnim misijama [hronološki pregled svih mirovnih misija možete naći na stranici naslovljenoj Hronologija].

Berlinska kriza: Ujedinjene nacije kao forum za pregovore

"U slučaju blokade Berlina koja je na inicijativu zapadnih velesila razmatrana pred Vijećem sigurnosti u septembru 1948. godine, Sovjetski Savez je spriječio donošenje rezolucije koristeći se pravom na veto, ali je nakon toga došlo do diplomatskih aktivnosti u vezi sa ovim pitanjem u organima Ujedinjenih nacija. U oktobru 1948. godine Generalni sekretar Lie je, na molbu američkog predstavnika u UN-u Jessup-a (Džesp), preko svojih saradnika - iz Sovjetskog Saveza, Sobolew-a (Sobolev) i iz Amerike Feller-a (Feler) - posredovao u razgovorima sa zamjenikom sovjetskog Ministra vanjskih poslova Wyschinskij-em (Vičinskij). Ipak, ova inicijativa je ostala bez uspjeha.

Kada se američki Predsjednik Truman 31. januara 1949. godine odlučio da Staljinu da indirektnu ponudu za pregovore, ovu je ponudu spomenuo tokom intervjua za jednu američku novinsku agenciju. SAD je tada svjesno odabrao tajni put pregovora koristeći forume Ujedinjenih nacija. Američki predstavnik Jessup ponovo se sastao sa sovjetskim predstavnikom u UN-u, Malik-om, i sa njim razgovarao o uslovima blokade. Uprkos tome što je Vijeće sigurnosti bilo blokirano vetom, kojemu je pribjegao Sovjetski Savez, Ujedinjene nacije su se u Berlinskom konfliktu pojavile kao instrument za prevezilaženje spora."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 4]

Kolektivni sistem sigurnosti: Osnovna ideja i osnovni problem

Berlinska kriza pokazuje da važne funkcije Ujedinjenih nacija nisu bile na nivou "spektakularnih" mirovnih misija. Namjera je bila da se stvori fukcionalan, kolektivni sistem sigurnosti, sa osnovnom idejom da potencijalni agresor ostane ostavljen sam i da mu se suprotstavi front svih članova UN-a, zbog čega je (u idealnom slučaju) trebalo da dođe do odstupanja od rata. U slučaju agresije izvršene nad nekom državom, u odbranu te države trebalo je da stanu svi članovi UN-a. 

Ovakav sistem (do sada) nije funkcionirao, a stručnjaci tvrde da on iz strukturalnih razloga ne može ni funkcionirati, što je potvrdila i dosadašnja istorija Ujedinjenih nacija. Naime, ili ovaj sistem nije potreban (kada se svi članovi slažu) ili ne funkcionira (kada se članovi ne slažu).  

Uprkos tome, nakon agresije Sjeverne Koreje na Južnu Koreju 1950. godine došlo je do vojne akcije Ujedinjenih nacija pod vodstvom SAD-a. Vijeće sigurnosti je ovlastilo SAD za izvršenje ove akcije. Ipak, ovaj slučaj predstavlja izuzetak, jer Sovjetski Savez u to doba nije sudjelovao na sjednicama Vijeća protestirajući tako što Narodnoj Republici Kini nije dato mjesto Tajvana kao stalnog člana Vijeća sigurnosti, pa je rezolucija o angažovanju trupa u Korejskom ratu donesena bez glasanja Sovjetskog Saveza.

Suecka kriza: Ideja mirovnih trupa

"Jednu od najvažnijih proba za sistem osiguravanja mira predstavljala je Suecka kriza 1956. godine. Uprkos umiješanosti dva stalna člana Vijeća sigurnosti (Velike Britanije i Francuske) u ovaj konflikt, Vijeću sigurnosti je uspjelo održavanje rada i djelovanja, zahvaljujući jačem političkom pritisku koji je SAD usmjerio ka ovim članovima i zahvaljujući tome što su SAD i Sovjetski Savez, nakon što su Velika Britanija i Francuska koristeći se pravom na veto blokirale rad Vijeća sigurnosti, sazvali vanredno zasjedanje Vijeća sigurnosti, pozivajući se na postupak iz rezolucije  'Uniting-for-Peace'.  

Generalna skupština na prijedlog Generalnog sekretara Hammarskjöld-a donijela je odluku da pošalje UN-trupe za nadgledanje i održanje već ranije dogovorenog primirja. Ovo su bile prve trupe UN-a, a to je podrazumijevalo dalji razvoj Povelje. To su bile trupe koje nisu trebale sprovoditi vojne sankcije u skladu sa poglavljem VII, već su u saglasnosti sa konfliktnim stranama trebale osigurati održanje primirja. Danas je to, bez sumnje, najvažniji instrument Ujedinjenih nacija."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 6]

Konflikt u Kongu: Prevelik zalogaj za mirovne trupe

Oko 20 000 vojnika - pripadnika ONUC-misije najprije su poslati u Kongo da bi nadgledali povlačenje belgijskih trupa, a na taj zadatak su se nadovezali sljedeći: osiguranje teritorijalnog integriteta Konga, spriječavanje izbijanja građanskog rata, pomoć vladi prilikom strukturiranja upravnih službi.

Sa rezolucijom broj 161 Vijeća sigurnosti od februara 1961. godine mirovnim trupama je po prvi put bila dozvoljena upotreba oružja i u slučajevima koji nisu samoodbrana. U daljem toku misije ovo odobrenje je dovelo do toga da i same mirovne trupe postanu jedna od konfliktnih strana. Nakon početnih uspjeha ONUC je postao prvi 'major peacekeeping failure (veliki neuspjeh u oblasti očuvanja mira)' (Džet). Ujedinjene nacije su se sve više uplitale u unutardržavne konflikte Republike Kongo.

Pouka koju su Ujedinjenje nacije izvuke iz misije u Kongu, a koju je William Durch (Vilijam Durh) pomalo pretjerano označio kao 'Vijatnam UN-a', bila je trajna. Misija koja bi po veličini i kompleksnosti bila slična onoj u Kongu nije bila autorizovana od strane UN-a više od tri desetljeća nakon neuspjeha ove misije. Nakon toga su i ciljevi mirovnih misija bili skromniji. Ujedinjene nacije su se pozivale na Hammarskjöld-ove principe i tražile su prije bilo kakvog angažmana pristanak konfliktnih strana."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 122-123]

Kubanska kriza: Uspješno posredovanje

Ujedinjene nacije su u Kubanskoj krizi odigrale odlučujuću ulogu: Inicijativa U Thant-a dovela je do to spriječavanja direktne konfrontacije, objema stranama dala je dovoljno vremena da potraže i druga rješenja i dala im je prostora da se usaglase oko mirnog rješenja problema ne oduzimajući im istovremeno njihovu prijašnju vjerodostojnost."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 6-7]

Ambivalentni rezultati, autori: Gareis i Varwick

"Ako pregledamo istoriju Ujedinjenih nacija tokom prva četiri desetljeća postojanja Organizacije, dobićemo pomiješanu sliku. Prije svega, važno je napomenuti da je svaka misija poseban slučaj za sebe i da se ne može djelovati u svakoj situaciji po već unaprijed razrađenom planu. Idealna predstava realnosti iz UN-ove Povelje (posebno ona koja se tiče poglavlja VII) u praksi se pokazala kao gotovo neupotrebljiva, zbog čega je i razvijen novi instrument Ujedinjenih nacija - Plavi šljemovi, koji nisu bili predviđeni u prvobitnoj Povelji.

Angažmani Ujedinjenih nacija imali su prvenstveni cilj da pomognu konfliktnim partijama da pronađu rješenje, odnosno da 'umire nasilniički dio konflikta' [Kühne (Kine)]. Angažmani Plavih šljemova bili su instrument za smirivanje konflikata, a ne za njihovo rješavanje. Razlog za to nije bila skromnost, niti nedostatak povjerenja u sposobnost rješavanja konflikata, već konceptualno oklijevanje, strateško razmišljanje i ograničavanje na samo ono što je sigurno moguće ostvariti. Cilj smirivanja konflikta je u većini slučajeva ostvaren, doduše u mnogim slučajevima, kao što je, na primjer, slučaj Kipra, to je uslovilo trajno prisustvo mirovnih snaga. Da su u mirovnim misijama ova ograničenja prekoračena - kao što je to urađeno u slučaju Konga - rezultati bi bili negativni."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 124]

Kriza Ujedinjenih nacija

Ograničenje mogućnosti osiguravanja mira putem Ujedinjenih nacija tokom sedamdesetih i osamdesetih godina još je više poraslo. Bilo je govora o krizi Ujedinjenih nacija, koja je tokom osamdesetih godina imala egzistencijalne razmjere za Organizaciju. Ovo je ukratko objašnjeno u sljedećem tekstu:  

"U oblasti osiguravanja mira Ujedinjene nacije su se tokom sedamdesetih i osmadesetih godina našle u velikoj krizi. Organizacija je ostala prisutna sa svojim mirovnim misijama na Bliskom istoku i na Kipru, ali se i pored prisustva trupa nije moga spriječiti vojni sukob. Ujedinjene nacije nisu mogle da daju svoj doprinos ni smirivanju novonastalih konflikata u Nikaragvi, zapadnoj Sahari, Kambodži i Afganistanu, ali ni ratu između Iraka i Irana. 

Ovome još treba dodati stalne kritike unutar SAD-a usmjerene ka upravnom aparatu Ujedinjenih nacija. Ti glasovi kritičara naglašavali su da ovaj aparat ne funkcioniše efikasno i djelotvorno, te da rasipa novac (...) [za više informacija o problemima Ujedinjenih nacija vidi Osnovni kurs 5]. Ono što je bilo od izuzetnog značaja za ovu krizu Ujedinjenih nacija je odbijanje SAD-a 1986. godine da plati doprinos Organizaciji."

[Helmut Volger, Zur Geschichte der Vereinten Nationen; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 42/1995, Bundeszentrale für politische Bildung Bonn, S. 8]

Postizanjem kompromisa je spriječena potpuna nelikvidnost Ujedinjenih nacija, ali je Organizacija ostala u sjeni međunarodne politike. Ovo se naglo promijenilo završetkom konflikta Istok-Zapad ...

[Autor: Ragnar Müller]

[Početak stranice]

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     

Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.