|
| |
Razvoj
Ujedinjenih nacija (I):
Osnivanje Ujedinjenih nacija
(1941-1945)
Günther Unser (Ginter Unzer) i Michaela Wimmer
(Mihaela Vimer) su u sljedećem tekstu predstavili fazu osnivanja Ujedinjenih
nacija tokom Drugog svjetskog rata:
"Dva svjetska rata nanijela su neopisivu štetu
čovječanstvu i koštala su života više od 100 miliona ljudi u periodu od samo
pola vijeka. Osnivači Ujedinjenih nacija i autori
Povelje
pokušali su da ostvare želje za mirom i da nakon kraja Drugog
svjetskog rata zajedničkim projektom osiguraju svjetski poredak sa trajnim
mirom (...).
 |
U
augustu 1941. godine na Bermudskim ostrvima su se
sreli američki predsjednik Franklin D. Roosevelt
(Frenklin D. Ruzvelt) i britanski premijer Winston Churchill
(Vinston Čerčil) kako bi definisali svoje poslijeratne ciljeve. Iako je nakon
njemačke invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. godine došlo do sklapanja
sporazuma između Moskve i Londona, na sastanku održanom na Bemurdskim
ostrvima nije bilo predstavnika Sovjetskog Saveza.
Rezultat ovog sastanka zapisan je u zajedničkoj deklaraciji
pod imenom 'Atlantik-Povelja'. Obje
države su se u ovoj Deklaraciji pozvale na pravo svakog naroda na
samoopredjeljenje, slobodnu svjetsku trgovinu i ekonomsku saradnju,
uzdržavanje od upotrebe sile i osnivanje općeg sistema sigurnosti. |
Na samom kraju
Deklaracije naglašeno je da je 'do osnivanja trajnog međunarodnog sistema
sigurnosti' neophodno razoružavanje agresorskih država, a to je već
nagovijestilo osnivanje međunarodne Organizacije. Na samom početku i Roosevelt
i Churchill su pokazivali jako malo
interesa za uključivanje drugih država u projekat mira i dijeljenje zajedničke
odgovornosti za međunarodni mir i sa ostalim državama. Ovo se izmijenilo nakon
japanskog napada na Pearl Harbour (Perl Harbor) i
stupanja SAD-a u rat. Porasla je svijest o tome da trajan mirovni poredak
zahtijeva koaliciju država na nešto široj osnovi i uključivanje Sovjetskog
Saveza.
Tako
se 1. januara 1942.
godine 26 država pod vodstvom SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i
Kine obavezalo na poštivanje 'Povelje Ujedinjenih nacija' i na nastavak
borbe protiv neprijateljskih država - posebno protiv Njemačkog Rajha,
Italije i Japana - i to sa svim raspoloživim sredstvima do konačne pobjede.
Istovremeno, sve ove države su priznale načela američko-britanske
Deklaracije o mirovnom poretku nakon rata i složile se da je neophodno
'osnivanje trajnog sistema za zaštitu međunarodne sigurnosti'. Tokom Drugog
svjetskog rata još se 21 država priključila ovoj Deklaraciji.
Na inicijativu Amerikanaca planovi za osnivanje Međunarodne
organizacije počeli su vrlo brzo da se razrađuju. Tako je SAD već 1943.
godine podnio na razmatranje prvi nacrt Statuta. U oktobru 1943. godine na
Konferenciji u Moskvi predstavnici SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike
Britanije i Kine su se složili da što je moguće prije osnuju međunarodnu
organizaciju za mir i sigurnost.
Ovoj Organizaciji su se - u smislu Univerziteta - mogle
priključiti sve suverene i miroljubive (što je najprije isključivalo
'neprijeteljske države' iz Drugog svjetskog rata), ali su četiri velesile
već u razradi konepta osigurale vršenje odlučujućeg uticaja za sebe, pa su
tako ove velesile trebale da u ulozi 'svjetskog policajca' i uz pomoć
sopstvenih trupa preuzmu odgovornost za obezbjeđivanje mira, dok su druge
države trebale da sprovedu razoružanje pod prismotrom neutralne komisije. Na
Konferenciji u Teheranu u novembru 1943. godine ovaj koncept je još
jedanput potvrđen. Stručnjaci četiri velesile preuzeli su na sebe zadatak da
razrade principe i strukture osnivanja svjetske Organizacije, pri čemu je
trebalo da se odstrane nedostaci Lige naroda.
 |
|
Najvažniji događaji na putu do osnivanja
UN-a:
1941: Churchill i Roosevelt
usvajaju Atlantik-povelju u
kojoj se mogu naći prvi začeci novog mirovnog poretka i saradnje.
01.01.1942: Ime „Ujedinjene
nacije“ se po prvi put pojavljuje u Deklaraciji
saveznika u Drugom svjetskom ratu. Ovom deklaracijom 26 država se
obavezalo na dalju brobu protiv agresorskih država. Do kraja rata
savezu je pristupilo još 25 država.
30.10.1943: Prva Konferencija ministara
vanjskih poslova država-saveznica održana u Moskvi. SAD, Sovjetski
Savez, Velika Britanija i Kina proglašavaju da je neophodno osnivanje
opće međunarodne organizacije u koju će se priključiti sve miroljubive
države, a radi obezbjeđivanja i održanja mira i sigurnosti u svijetu.
01.12.1943: Na konferenciji u Teheranu Roosevelt,
Churchill i Stalin (Staljin) i
Ujedinjene nacije preuzimaju odgovornost za obezbjeđivanje mira u
svijetu.
sept. 1944:
Predstavnici SAD-a, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine na
sastanku u Americi razrađuju osnovna načela Povelje Ujedinjenih
nacija.
feb. 1945: Churchill, Roosevelt
i Stalin tokom Konferencije na
Jalti se usaglašavaju o specijalnom statusu velesila u Vijeću
sigurnosti (pravo na veto).
april–juni
1945: Na Konferenciji u San Francisku predstavnici
50 država saveza razrađuju Povelju Ujedinjenih nacija.
26.06.1945: Povelja je potpisana od strane 50
država-osnivača (Poljska kasnije biva proglašena za 51.
državu-osnivača).
24.10.1945: Nakon ratifikacije od strane većine
država potpisnica Povelja Ujedinjenih nacija stupa na snagu.
[Auswärtiges Amt, ABC der
Vereinten Nationen, Berlin 20004, S. 47] |
|
Na Konferenciji na
Jalti, održanoj u februaru 1945. godine, Roosevelt, Churchill
i Stalin su se usaglasili oko posljednjih
spornih tačaka. Tu je, prije svega, bilo riječi o modusu glasanja u najjačem
tijelu buduće Organizacije - Vijeću sigurnosti. Na insistiranje Sovjetskog
Saveza za stalne članove Vijeća sigurnosti (Sovjetskom Savezu, SAD-u, Velikoj
Britaniji, Francuskoj i Kini) predviđeno je pravo na veto prilikom odlučivanja o
svim važnim pitanjima. U nastupajućim će se godinama ovo pravo na veto pokazati kao
smetnja za rad Organizacije, ali bez tog ustupka ujedinjenje nije bilo moguće.
Još prije završetka rata četiri velesile su pozvale sve države
koje su do tada potpisale Deklaraciju o osnivanju Ujedinjenih nacija u San
Francisko kako bi predstavile svoj konept Statuta. Tokom ove Konferencije, koja
je trajala od aprila do juna 1945. godine, 50 država je predložilo preko 1000
izmjena. Na taj način je i 'koncept svjetskog policajca', koji je bio rezervisan
za četiri velesile, pretrpio neke izmjene, ali malim i srednjim državama ipak
nije uspjelo da u potpunosti ukinu privilegovani status velesila.
Na Konferenciji održanoj 26. juna 1945. godine svi sudionici su
jednoglasno usvojili Povelju. Poljska je Povelju potpisala kao 51.
država-osnivač, jer ranije nije mogla da sudjeluje na Konferenciji. Organizacija
je dobila ime Ujedinjene nacije (United Nations Organization - UNO), pa
je,
nakon što je odgovarajući broj država ratificirao potpisanu
Povelju, ona 4. oktobra 1945. godine, stupila na snagu."
[Günther Unser/Michaela Wimmer, Die
Vereinten Nationen. Zwischen Anspruch und Wirklichkeit, Bundeszentrale für
politische Bildung, Bonn 1995, S. 25-31]
[Početak
stranice]
|
