Osnovni kurs 2: Kako su se razvile Ujedinjene nacije?

Ostali tekstovi u okviru ovog Osnovnog kursa bave se razvojem Ujedinjenih nacija od osnivanja do danas:

Liga naroda kao preteča Ujedinjenih nacija

U jednom kratkom tekstu izdatom uz publiciranje Povelje Ujedinjenih nacija Hartmut Krüger (Kriger) navodi:

"Osnivanje Ujedinjenih nacija nije prvi pokušaj osnivanja svjetske mirovne organizacije. Budući da su bili pod utiskom zastrašujućih ljudskih i materijalnih gubitaka nakon Prvog svjetskog rata, političari su se zalagali za saradnju među nacijama i spriječavanje ratova. Američki predsjednik, Woodrow Wilson (Vodrou Vilson), u proglasu u 14 tačaka izdatom 8. januara 1918. godine pozvao je, između ostalog, i "na osnivanje sveopće asocijacije nacija sa međusobnom garancijom političke nezavisnosti i teritorijalnog integriteta kako za velike tako i za male države". 

Koliko je revolucionarna bila zamisao o kolektivnoj odgovornosti za mir i sigurnost postaje posebno jasno ako se prisjetimo da po međunarodnom pravu do Prvog svjetskog rata vođenje ratova, pa čak i sprovođenje agresija nije bilo ništa nemoralno ukoliko bi se izvršila formalna objava rata, već da je rat važio za sasvim legitimno političko sredstvo.

Statut Lige naroda iz 1919/20. godine obavezivao je države-članice da poštuju teritorijalnu i političku nepovredivost svih država-članica. Ukoliko dođe do kršenja ovih obaveza, Liga naroda je trebalo da "preduzme odgovarajuće mjere". Države-članice trebalo je da svoje nesporazume i konflikte riješavaju na nivou međunarodnog prava i jurisdikcije. Sve države-članice su se složile da vojnim mjerama pribjegavaju tek nakon tri mjeseca po donošenju sudske odluke. Pakt Briand-Kellog iz 1928. godine, koji su potpisale sve značajnije države-članice Lige naroda, donio je potpuni bojkot rata."

[Hartmut Krüger, Einleitung; in: Charta der Vereinten Nationen, Reclam Stuttgart 1982, S. 3]

Liga naroda ima velike zasluge kada je riječ o osnivanju Ujedinjenih nacija s obzirom na to da je sa sobom donijela mnoge novine na koje su se idejni tvorci Ujedinjenih nacija mogli osloniti. Ovo važi i za organe, ali i za osnovni princip izgradnje sistema kolektivne sigurnosti. U sljedećem tekstu autora Sven-a Gareis-a (Sven Garajs) i Johannes-a Varwick-a (Johanes Farvik) biće nešto više riječi o tome:

Organi Lige naroda

"Razumijevanje kolektivnog sistema sigurnosti Ujedinjenih nacija i namjera i normi koji se nalaze u temeljima ovog sistema bilo bi nepotpuno ukoliko, bar u kratkim crtama, ne predstavimo Ligu naroda. Ove organizacije su veoma slične jedna drugoj, a Ujedinjene nacije su pokušale da premoste strukturalne i normativne slabosti svoga preteče - Lige naroda.

S jedne strane, gornja tvrdnja je u potpunosti tačna, no zaboravlja se da je i Liga naroda pokrenula veoma značajne razvojne procese, te ostvarila organizacijske preduslove na koje su se Ujedinjene nacije mogle nadovezati. Ovo posebno važi za osnovne namjere Lige naroda, a one su bile ostvarivanje režima za zaštitu od rata na nivou međunarodnih pravnih normi i prenošenje odgovornosti očuvanja mira na jednu međunarodnu organizaciju (...).



Glavni organi Lige naroda bili su ... Skupština, Vijeće i Stalni sekretarijat. U Saveznoj skupštini bile su putem delegacija zastupljene sve države-članice, a svaka od delegacija imala je jedan glas. U nadležnosti Savezne skupštine bila su mnogobrojna pitanja iz gotovo svih oblasti djelovanja Lige naroda i pitanja koja su se ticala mira u svijetu. Savezna skupština se bavila svim sadržajima i davala preporuke za dalji rad Lige naroda.

Vijeće Lige naroda sastojalo se od stalnih i ostalih država-članica. U godini 1920, kada je na snagu stupio Statut Lige naroda za punovažno potpisivanje mirovnih sporazuma bilo je predviđeno pet stalnih (Francuska, Velika Britanija, Italija, Japan i SAD) i četiri ostala člana Vijeća. Ove članove Vijeća trebalo je da odredi Savezna skupština glasanjem, ali po svojoj slobodnoj procjeni. Doduše, SAD je tada odlučio da se ne uključi u Ligu naroda, pa je mjesto jednog stalnog člana ostalo upražnjeno.

Zaključci i odluke Vijeća su se, po pravilu, donosili jednoglasno. Ukoliko je jedna od država-članica bila uključena u konflikt o kojem je Vijeće trebalo da odluči, ova bi država-članica bila isključena iz procesa odlučivanja. Na taj način nije bilo moguće korištenje prava na veto u donošenju odluka koje se tiču dotične države-članice. Vijeće Lige naroda imalo je isti opseg nadležnosti kao i Savezna skupština.  

Stalni sekretarijat pod vodstvom generalnih sekretara, što su bili Sir James Eric Drummond (Sir Džejms Erik Dramond - do 1933. godine) i Francois Joseph Avenol (Fransoa Josef Avenol), bio je upravni organ Lige naroda. Generalnom sekretaru bila je podređena međunarodna služba podijeljena na stručne odjele, a osoblje ove službe se sastojalo od stručnog kadra iz država-članica Lige naroda."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 92-95]

Kolektivni sistem sigurnosti Lige naroda

"Radi obezbjeđivanja mira u svijetu i međunarodne sigurnosti Statutom Lige naroda napravljen je dualni sistem kolektivne sigurnosti. Ovaj dualni sistem sigurnosti s jedne strane usmjeren je prema mirnom rješavanju sukoba u cilju zaštite od rata, a sa druge strane predviđene su sankcije u cilju okončanja već započetih ratova.

Parcijalna zabrana rata iz Statuta Lige naroda obavezivala je sve države-članice na učešće u tzv. procesu cooling-off (procesu hlađenja) konflikata koji bi mogli da dovedu do rata. Cilj ovog postupka bio je da se odluke o konfliktima prenesu u nadležnost Međunarodnog suda ili Vijeća Lige naroda.

U roku od šest mjeseci Vijeće mora da istraži dotični konflikt i da sačini izvještaj o njemu. Tokom ove faze, a ni tri mjeseca nakon toga niti jedna od strana u konfliktu ne smije da započne rat. U slučaju da jedna od strana u konfliktu prihvati odluku Međunarodnog suda ili jednoglasno donesenu preporuku koju daje Vijeće, na snagu stupa zabrana rata."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 95-96]

Slabosti sistema

"Jedna od najznačajnijih slabosti ovih pravila bila je da se ona nisu odnosila na sve forme upotrebe nasilja. Sve što je bilo ispod praga definicije rata, bilo koja druga forma upotrebe nasilja nije bila zahvaćena ovim zabranama. To je, u svakom slučaju, ostavilo otvoreno pitanje kada prestaje dozvoljena upotreba nasilja, a počinje zabranjeni rat. 

Ove nejasnoće bile su od izuzetnog značaja za efikasnost kolektivnih mjera sigurnosti. Statut je davao mogućnost Ligi naroda da uvede sankcije protiv jedne ili više država-članica ako bi ove, i pored preduzetih mjera mirnog rješavanja konflikta, započele rat. Spektar ovih kolektivnih mjera kretao se od ekonomskog, preko političkog bojkota države-članice pa do mjera vojne prisile, a mjera su se morale pridržavati sve države-članice. 

Doduše, zbog nedostatka jasne definicije agresije vladala je velika nesigurnost prilikom odlučivanja o tome da li su ispunjeni preduslovi za određivanje sankcija i do koje mjere bi trebalo da se upotrijebi vojna sila. Praktična primjena uvođenja sankcija od strane Lige naroda ostala je samo na jednom slučaju: uvođenje embarga protiv Italije u Abisinijskom ratu iz 1937. godine. Uvođenjem ovog embarga se nije ostvario cilj - okončanje italijanske agresije.  

Čak ni u slučaju japanske invazije na sjevernu Kinu početkom tridesetih godina Liga naroda nije reagovala i nije mogla spriječiti izbijanje japansko-kineskog rata 1935. godine, posebno ne nakon istupanja Japana iz Lige naroda (1933). Sovjetska agresija na Finsku dovela je do istupanja USSR-a iz Organizacije, a s obzirom i na Drugi svjetski rat koji je počeo u septembru 1939. godine, Liga naroda kao kolektivni sistem sigurnosti mogla se smatrati neuspjehom."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 96-97]

Hartmut Krüger ovako opisuje rad Lige naroda u oblasti osiguranja mira: "Liga naroda nije mogla da riješi svoju najvažniju zadaću - da spriječi ratove. Svi napori na polju ograničavanja naoružanja i razoružanja ostali su bezuspješni. Nedjelotvorne su ostale i odredbe Statuta Lige naroda, koje su trebale spriječiti tajnu diplomatiju. U ovom fenomenu su mnogi vidjeli uzroke za Prvi svjetski rat, pa su tako međunarodni ugovori morali biti javni, a automatski bi bili poništavani ukoliko se kose sa pravilima Statuta Lige naroda."

[Hartmut Krüger, Einleitung; in: Charta der Vereinten Nationen, Reclam Stuttgart 1982, S. 4]

Razlozi za neuspjeh Lige naroda

"Za neuspjeh ovog prvog pokušaja ustanovljavanja globalnog sistema sigurnosti okrivljuju se deficiti i nejasnoće u normativnoj oblasti Statuta, kao što je, na primjer, parcijalna zabrana rata. Međutim, veoma je važno da se imenuju i strukturalne slabosti unutar same Organizacije. Prije svega, Ligi naroda nikada nije uspjelo da poveže tadašnje moćne države. Liga naroda nikada nije mogla postati univerzalna Organizacija. Na sjednici Savezne skupštine, 18. aprila 1946, donesena je odluka o samorazrješenju."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 97]

Značaj Lige naroda

Uprkos neuspjehu, konačna ocjena ove nove Organizacije u međunarodnoj politici nije ni u kom slučaju negativna. To pokazuje i sljedeći tekst autora Sven-a Gareis-a (Garajs) i Johannes-a Varwick-a (Johanes Farvik).

"Čak iako države u vrijeme osnivanja ove Organizacije nisu bile spremne da daju dovoljno prostora i pruže pravu šansu za ostvarenje globalnog sistema zaštite od rata i očuvanja mira, što je bila revolucionarna misao vodilja Organizacije, niti su bile spremne da Organizaciju prihvate kao Clearing House za pitanja globalne sigurnosti, Liga naroda predstavlja idejno-historijski preokret u međunarodnim odnosima.

Posljednji neuspjeh Organizacije, nakon čega je došlo do izbijanja Drugog svjetskog rata, nije doveo do ubjeđenja da su ideje i norme na kojima se zasnivala Liga naroda bile samo utopija. Upravo suprotno - izbijanje i tok Drugog svjetskog rata naglasili su potrebu za efikasnijim kolektivnim sistemom sigurnosti. Poveljom Ujedinjenih nacija svijet je napravio sljedeći pokušaj ka uspostavljanju globalne organizacije za zaštitu mira."

[Sven Gareis/Johannes Varwick, Die Vereinten Nationen. Aufgaben, Instrumente und Reformen; Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 403, Bonn 2003, S. 97-98]

[Autor: Ragnar Müller]

[Početak stranice]

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     

Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.