Pozadina

Istorija Guatemale od kolonizacije i iskorenjavanja visoke kulture Maja od strane Španaca do krvavog građanskog rata, koji je i dan danas prisutan, čini pozadinu života i delovanja Rigoberte Menčú Tum. Sledeći tekst preuzet je sa Web stranice protestantske crkvene zajednice Majčin grad. Tekst je podeljen u sledeće odlomke:

Guatemala danas

Guatemala je nekada isto kao i Peru bila bogata, plodonosna i civilizovana zemlja, zemlja Maja. Maje su bili majstori u astronomiji i matematici. Njihov kalendar tada (u 16. veku) bio je mnogo tačniji od u Evropi poznatog gregorijanskog kalendara. Maje su mogle proračunati putanju nebeskih tela i znali su kada je povoljno vreme za setvu, a kada za žetvu. I Maje su slično Inkama imali razvijenu poljoprivredu koja je dobro funkcionisala, tako da nisu poznavali glad, dok nisu došli Španci i u potrazi za zlatom proterali Maje sa njihove zemlje i učinili ih svojim robovima. Danas je u Guatemali ekonomska situacija isto tako loša kao i u Peruu.

Prosečan životni vek stanovništva je 41 godina, svako peto dete ne doživi svoj 4-ti rođendan, svako deseto ne doživi svoj prvi rođendan, a samo svako treće dete doživi svoj 15-ti rođendan. Danas vladaju potomci Španaca, koji čine ca. 2,1% stanovništva, ali poseduju 70% obradivog zemljišta i postavljaju rukovodstvo vojske. 70% stanovništva danas su još Indosi. Oni žive u severnim provincijama, na granici sa Meksikom. Još i danas Indosi bivaju proterani sa svoje zemlje. Oni ne poseduju nikakve gruntovne izvatke, koji bi ih označili posednicima zemlje. Za Indijance, zemlja je "majka zemlja", koja svim ljudima daje izdašno da bi imali šta da jedu. Osim toga, u tu zemlju su zakopani i njihovi preci, pa proterivanje za Indijance ne znači samo privrednu katastrofu ...

Na pokušaje Indosa da svoju zemlju povrate na miran način, više puta je odgovoreno brutalnim masakrima. Jačina vojske je od 1973. do 1988. uvećana četiri puta, prisilnim regrutovanjem mladih Indosa, koji bivaju prisiljeni da brutalno proteruju i uništavaju sopstvene ljude koji bivaju optuženi da su "zavedeni komunisti". Da biste dobili utisak šta znači proterivanje i gušenje ustanka, pokušaću da dam skraćenu verziju iskustava, koja su podstakli Rigobertu Menčú da se uprkos svemu bori:

Felipe je umro na Finci, dok su zaprašivali plantaže kafe, dok su na njima još radili ljudi. Nije mogao podneti to sredstvo za zaštitu biljaka. Nikolas je umro kao 2-godišnjak zbog neuhranjenosti isto na Finci. Neko je Rigobertinoj majci poklonio papirni kofer, u kojem je sahranila svoje dvogodišnje dete. U toku sahrane je izgubila jedan radni dan, pa ju je nadglednik izbacio napolje. Rigoberta je tada upravo bila napunila 8 godina. 18 godina kasnije vojnici su odvukli Petročinija, najmlađeg brata koji je kao 16-togodišnjak bio sekretar sela i danima ga mučili, odsecali su mu delove tela, odstranjivali mu kožu sa glave i tabana, konačno su ga prelili benzinom i još živog ga spalili pred članovima njegove porodice. Otac je spaljen 1979. godine u dvorištu španske ambasade. Majka je odvedena 1980. Mučena je, više puta silovana, iščupan joj je jezik i konačno, mučena je do smrti...

Postoje 22 raličita jezika prastanovnika. To još više čini neverovatnom zajedničku organizaciju, Comite de Unidad Campesina (CUC), koju su Indosi napravili 1978. godine. Većina Indosa ne zna španski jezik i većina njih nikada nije videla školu.

[Početak stranice]

Counter Insurgency i "politika spaljene zemlje"

Od nezavisnosti do početka 19. veka uvek je iznova dolazilo do ustanaka. 1944. godine na vlast je došao "revolucionarni pokret" što je za veleposednike i za severnoameričke firme (između ostalog i za United Fruit Company) značilo uključivanje alarma. U svakom slučaju ove sile su u dolasku revolucionarnog pokreta na vlast videle oštećenje svojih interesa, te su zajedno sa CIA-om intervenisali u Guatemali i 1954. godine uspostavili vojnu dikaturu sa generalom Kastillo Armasom kao predsednikom. Od tada u Guatemali vlada vojska. Predsednik Ydogoras koji je izabran 1958. godine biva svrgnut s vlasti 1963. godine od strane oficirskih trupa. Do 1978. godine gušenje nemira baziralo se na "selektivnim represijama" tj. na nestancima pojedinih osoba, pre svega vođa narodnih organizacija i sindikata, itd.

Pod vojnom diktaturom Lukasa Garcije (1978.-1982.) i Riosa Monta (1982.-1983.) zajednički sa CIA-om je razrađen postepeni plan Counter Insurgency kojim je započet otvoreni rat protiv civilnog stanovništva, koji je opet u istoriju ušao kao "politika spaljene zemlje". Vojska je masovnim ubijanjem i masovnim spaljivanjem, užasnim mučenjima ljudi i potpunim uništavanjem i spaljivanjem 440 Indo-sela pokrenula masovni val izbeglica unutar zemlje ka susednim zemljama, pre svega ka Meksiku. Užasi su bili nezamislivi: trudnicama su bivali rasporeni stomaci, glave dece bivale su smrskane kamenjem...

"Rezultat" vojnih represija 1978.-1986.: 150 000 ubijenih, 46 000 nestalih, 300 000 siročadi, brojevi koji su i za latino-američke odnose, ipak, blago rečeno, previsoki. Uz Counter Insurgency spada i uspostavljanje tzv. "sela-modela", gde su Indosi živeli u nekoj vrsti sigurnosnog trakta, ograđeni, čuvani i kontrolisani od strane vojske.

[Počatak stranice]Počatak stranice]Počatak stranice]Počatak stranice]

Na putu ka miru

Na osnovu masovnog nacionalnog i internacionalnog pritiska vojska je 1986. godine bila prisiljena da omogući "prelazak na demokratiju" i tako je po prvi put nakon 1963. godine na vlast dospeo civilni predsednik. Međutim to je malo šta promenilo u politici i aktivnostima onih koji su zaista posedovali moć. Pre nego je vojna vlada odstupila sa vlasti, ona je proglasila amnestiju za sve povrede ljudskih prava, koje su se desile u toku njenog vladanja (1983.-1986.). Civilna vlada koja je nakon toga došla na vlast morala se suočiti s tim, a rezultat je da ni do danas nije bilo slučajeva civilnog postupka protiv prekršitelja, koji bi sankcionisao dalja ubijanja, tako da ubice ni sada ne moraju računati sa nekom kaznom.

Uprkos svemu tome Indosi i delom siromašni Ladinosi su se organizovali i suprotstavili se sa velikim brojem žrtava veleposednicma, multinacionalnom kapitalu i dobro naoružanoj vojsci. Od 1993. godine nastali su mnogi sporazumi između vlade. Od tada se oko 20.000 izbeglica iz susedstva (uglavnom iz Meksika) pod pratnjom UN-a i drugih internacionalnih organizacija za izbeglice vratilo u zemlju. Povratnike u najboljem slučaju očekuje friško uzorana površina zemlje u starom kraju, gde su živeli. Uz to još dolazi da su tzv. "civilne patrole" koje su regrutovane godinama, i naoružavane, i obučavane da terorišu indijansko stanovništvo, još uvek aktivne.

Guatemala...

...se zbog umerene klime naziva i "zemljom večitog proleća". Treća po veličini zemlja Centralane Amerike graniči sa Meksikom, Beliceom, Hondurasom i El Salvadorom.

Zvanično ime: Republika Guatemala

Glavni grad: Guatemala

Površina: 108.889 km²

Stanovništvo: ca. 10 miliona (od toga su preko 50% Maja -Indijanci)

Službeni jezik: Španski

Religija: rimsko-katolička

Nepismenih: ca. 40%

[Početak stranice]

The Maya were the most advanced urban civilisation in the pre-Columbian Americas. They invented the concept of "zero" centuries before it was independently formulated in India, and measured the solar year with an error of only 17.28 seconds. Having flourished for two millennia in an area of 3,255,000 sq.km, they were first invaded by Spain in 1527, but put up such fierce resistance that the capital of their last kingdom to fall, Itza at Nojpeten, was not captured until 1697. Had the Maya not been decimated by European diseases such as chicken pox and measles, some historians believe the Spanish conquest might have ended in total defeat. According to Roderick Conway Morris, "One of the greatest crimes perpetrated against the Maya was the destruction of their thousands of books, spearheaded by the Franciscans, who - while preaching harmony and brotherly love - presided over a scorched-earth policy, backed up by the threat of the physical extinction of any who dared to resist it. So complete was the friars' success that only four books in Maya script survived."

More recently, the Guatemalan civil war began when the CIA toppled the democratically-elected government in 1954. The US-backed right-wing military juntas which followed have had one of the worst records of political repression, human rights abuses, and atrocities in recorded history. After opposition groups began organising among Indians in the countryside, the military responded with death squads and a scorched-earth "counterinsurgency" strategy that destroyed over four hundred ancient Mayan villages, displaced one million people, and left a hundred thousand unarmed Indians dead. Hundreds of mass graves across the country contain the remains of massacred civilians.

[Global Vision, www.global-vision.org/interview/menchu.html]

[Početak stranice]

Report from Amnesty International 1996 concerning Guatemala (Excerpts)

A Pattern of Systematic Human Rights Violations

Amnesty International continues to document a disturbing pattern of human rights violations in Guatemala. Extrajudicial executions, disappearances, torture, death threats, harassment and intimidation persist. The violations have been directed at many sectors of society including: trade unions and popular organizations, human rights defenders, journalists, students, religious personnel, those attempting to investigate past human rights violations, witnesses, former refugees and displaced people returning to their lands and street children. Of particular concern is the alarming level of threats and attacks that have been reported against human rights defenders during the year. Some have been the subject of verbal or written death threats as a result of their work. Others have been attacked and killed.

The perpetrators of these human rights violations are mainly the police and military and army-created civil patrols. In addition and citing the rise in urban crime, the government reportedly promoted the creation of new civilian self-defense squads to be armed and trained by the military. Both these and other new vigilante-style groups, also apparently working with official complicity, have allegedly engaged in social cleansing, killing members of youth gangs and others involved in petty crime. These new death squads have also been implicated in human rights violations against those perceived as being opponents of the government, reportedly disguising the attacks as common crimes to escape official accountability.

There has been little progress in clarifying the tens of thousands of past abuses. Those responsible for human rights violations continue to benefit from almost total impunity. In August, the United Nations (UN) Subcommission on Prevention of Discrimination and Protection of Minorities expressed deep concern at the impunity enjoyed by the perpetrators of human rights violations and at the inability of the judicial system to bring intellectual and material perpetrators of such acts before the courts. The Subcommission, reflecting reports and statements by MINUGUA, the United Nations Mission in Guatemala and Mónica Pinto, the UN Special Expert, found that the majority of the violations breached the rights to life, integrity and personal security, and that state agents were either directly implicated or had failed in their duties to assure these rights to its citizens.

To date, none of those responsible for the deaths of thousands of people during the late l970s and early l980s at the height of the army's counter-insurgency campaign, have been brought to justice. During 1995, independent forensic groups undertook further exhumations at sites where large-scale extrajudicial executions had been reported during this period. Several hundred remains were uncovered, but Amnesty International knew of no case where official bodies undertook investigations to determine how the victims died nor who was responsible. Instead, family members, witnesses and human rights defenders involved in the exhumations were themselves threatened and harassed.

[Počatak stranice]

Deo mirovnog ugovora je i da različite formacije gerile predaju oružje u sledeća 2 mjeseca i da se priključe legalnoj partiji, "jedinstvenoj revolucionarnoj partiji" PRU. Ponovljene kapljice gorčine: 18. decembra 1996., dakle, malo pre potpisivanja mirovnog ugovora guatemalski parlament je ponovo usvojio amnestiju za sve zločine počinjene u "toku konflikta". Reč mirovni proces u jeziku Maja znači "Ujedinite se, ali svaki put sa većom radošću", čime Indijanci žele da izraze da se tu radi o shvatanju i načinu života, a ne o poslu.