Forme opozicijeSledeći tekst rasvetljava različite forme koje opozicija može imati unutar demokratije. Napravljena je razlika između dve osnovne forme, kompetitivne i kooperativne opozicije:
Nije samo odnos između vlade i vladajuće većine odnos koji se menja vremenom ili koji je različit u različitim sistemima. Ovoj promeni podleže i odnos između opozicije i vlade i vladajuće većine. Ako izuzmemo odnos vanparlamentarne opozicije u koju spadaju grupacije koje nisu zastupljene u parlamentu i ogledaju se prikazivanjem suprotne pozicije vladajućoj većini uz pomoć demonstracija, blokada i sličnih strategija, ako dakle izuzmemo tu vrstu opozicije onda ono što ostaje nije teško opisati.
Opozicija se osniva od partija koje u parlamentu čine manjinu i ima zadatak da kontroliše vladu, da je kritikuje, te da daje alternative vladinim rešenjima i stavovima. Ma kako se jednostavnim činili ovi zadaci koje smo opisali, očekivanja pred kojima stoji opozicija su veoma različita (...). [Početak stranice] [Natrag na pregled] Kompetitivna opozicija svoje zadatke vidi, pre svega, u zauzimanju jasne, ali pozicije suprotne vladinoj. U svojoj kritici rada vlade ovakva opozicija ne cilja na npr. poboljšanje nacrta zakona predloženog od vlade. Njen pogled je mnogo više usmeren ka budućim izborima. Biračima treba ukazati na slabosti rada vlade, a onda se birači na osnovu toga na sledećim izborima trebaju odlučiti u korist sadašnje opozicije. Sadržajne i stručne alternative često su zaboravljene, a na njihovom mestu su personalne alternative. U Velikoj Britaniji npr. nasuprot premijera stoji premijer opozicije (Leader of the Opposition) sa svojim "kabinetom u seni" , u kojem su različiti ministri u seni zaduženi za različite resore, a s tim se pokušava pokazati da opozicija ima kompetentne ljude i potencijalne ministre u svojim redovima.
Ako opoziciju shvatimo u prvom redu samo kao kompetitivnu suprotnost vlade onda se detaljan rad u odborima čini besmislenim. Mesto oštrog sukoba između opozicije i vlade je plenum parlamenta. Odavde se vlada, vladajuća većina i opozicija obraćaju biračima: jedna strana sa ciljem opravdanja svojih odluka, a druga strana sa namerom da ukaže na greške i nedostatke politike vlade. [Početak stranice] [Natrag na preglad] Kooperativna opozicija ne misli u prvom redu na sledeće izbore. Njoj je, pre svega, stalo da svoje sopstvene predloge ne predstavi samo kao alternativne predloge onome što je predložila vlada, nego, ukoliko je to moguće da svoje predloge da kao predloge zakona i provede ih u konkretne zakonske odluke. Ovakve uspehe opozicija može postići samo ako se odrekne prava da vladi javno predočava njene neuspehe. Prisiljena je da na sednicama odbora u toku pregovora pokuša vladi i vladajućoj većini oduzeti što više argumenta.
Ako se insistira na ovakvom radu opozicije, onda se bitan deo parlamentarnog rada dešava u odborima, izuzimajući plenum koji gubi svoju funkciju i u kojem bi različiti predstavnici manjine i većine trebali javnosti saopštavati svoje pozicije, te objašnjavati joj svoj rad. Birač teško može nekome pripisati odgovornost za odluke, s obzirom da on ne može proniknuti kroz kompromise. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Iako je razlika između obe forme opozicije sasvim jasna, ona sa sobom nosi mnoge probleme. Ovde ćemo izdvojiti samo najvažnije:
[Početak stranice] [Natrag na pregled] Uprkos svim navedenim sumnjama razlika između kompetitivne i kooperativne opozicije ipak ima vrednost objašnjenja (...). Ali, ipak trebamo pomisliti da svaka opozicija, pa bilo to tek onda kada preuzme vlast biva prisiljena da radi kako kompetitivno tako i kooperativno. Ona mora ostati verodostojna i mora pokazati alternative. Neće više moći reći jednostavno "Ne" na vladine predloge, pre svega ne onda ako joj vlada ponudi saradnju. Ali, neće se moći upustiti ni u stalnu saradnju sa vladom.
Mešavina kompetitivne i kooperativne opozicije leži u biti zadataka opozicije u parlamentarnom vladajućem sistemu. "Klasično trojstvo": kritika, kontrola, alternativa (Heinrich Oberreuter) čine osnovu za rad opozicije. Pod alternativom se moraju razumeti, kako stručne alternative tako i personalne. Kontrola znači da opozicija posmatra i nadgleda rad vlade, tj. njegovu ustavnost i da li odgovara zakonima. Kritiku ne treba shvatiti kao puku priču do u detalje, nego kao spremnost za konkretnu saradnju, radi poboljšanja vladinih predloga. Opozicija ne preuzima ove zadatke sama u parlamentu, nego se direktno obraća biračima. [iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993.]
|
|
Teme: Ljudska
prava I Uzori I Demokratija I Partije I Evropa
I Globalizacija I Ujedinjene
nacije I
Održivi razvoj
|