Političko opismenjavanje na početku 21. stoljeća konfrontirano je s jednom prijelaznom situacijom u društvu, koje ga prisiljava na nove perspektive pri definiranju samog sebe i njegovih zadataka. Ova nova prijelazna situacija u društvu je višeslojna i postavlja nove izazove ne samo političkom opismenjavanju, nego cjelokupnom obrazovanju u modernim društvima. Ovdje ćemo pokušati imenovati neke točke po kojima se diskutira socijalno-znanstvena i politička publicistika društvenih promjena:  

'Društvo informacija, znanja i usluga': Industrijsko doba se završava; u modernom društvu opada postotak radnih mjesta u industriji, uslužna djelatnost i djelatnosti koje se bave prenošenjem znanja dobivaju na značaju. Samim tim blijedi i industrijski model rada - model koji je u velikoj mjeri utjecao na način učenja u školama. Moderna škola i školska obaveza povijesno su se uspostavili paralelno s industrijalizacijom, a sličnosti školskog modela učenja s industrijskim modelom rada su očite: tejlorizam rada i mjesto rada u stručnoj nastavi; masovna produkcija i jednoklasnost nastave (kako iz godine u godinu, iz razreda u razred, tako i razredna nastava s prividnom jasnošću da svaki učenik u određeno doba treba učiti iste stvari); stroga vremenska ritmika radnih procesa i školskog dana; ravnodušnost prema predmetu rada i slika materije kroz koju se mora proći; bespogrešan produkt i jedno jedino "pravo rješenje"; rad u prvom redu zbog novca i učenje u prvom redu zbog ocjene; hijerarhijsko i centralno upravljenje procesima rada i radnim postupcima i birokratsko upravljanje školom. 

Pretpostavke koje se često vežu za pojam "nastave" u školskoj svakodnevici i očekivanja javnosti s kulturalnim "scenarijem" (a koje su potpuno drukčije od onih u nauci o odgoju i stručnoj didaktici), stajale su pod velikim utjecajem modela rada: nastava kao "prenošenje materijala" u procesu koji se kontrolira, teče po planu i kojeg se usmjerava. (...) 

'Medijsko društvo': Primjera radi, u posljednje vrijeme političko opismenjavanje je počelo istraživati "digitalnu revoluciju" u medijima, definirati zadatke nastavnog predmeta u novonastaloj situaciji te se suočavati s mogućnostima korištenja medija u izučavanju ovog nastavnog predmeta. Unatoč akutnoj krizi u branši digitalnih medija (koja umnogome podsjeća na krizu pregrijavanja s početka rada  željeznice 1870. godine) digitalna revolucija je, ipak, samo na svom početku. Još nisu jasno vidljive njene ekonomske, političke i kulturne posljedice i još postoji mnogo otvorenih pitanja kada se govori o uključivanju digitalnih medija u nastavne potencijale političkog opismenjavanja.  

'Pluralizacija i posttradicionalno društvo': S krajem industrijskog doba počela je i erozija socijalnih klasa i struktura miljea koji su njegovali i na svojim leđima iznijeli sve kulturne, socijalne i političke konflikte od 19. stoljeća naovamo. Proboj pluralizacije i individualizacije omogućava postindustrijskom društvu, mnogo više nego ranijem industrijskom, da postane posttradicionalno društvo, u kojem čovjek svoj osobni identitet definira s mnogo manje ovisnosti (nego je to bio slučaj prije nekoliko desetljeća) o tome u kojem je političko-kulturalnom miljeu odrastao. (...) 

Ukorak s pluralizacijom idu i kulturalna djelovanja migracija. No, ovo za političko opismenjavanje ne predstavlja neku novu temu, s obzirom na to da u političkom opismenjavanju postoji tradicija tematiziranja migracijskih procesa i problema. Ipak, sasvim je jasno da nedostaje materijala i koncepta, kojim bi migranti kao ciljna grupa bili bolje obrađeni unutar političkog opismenjavanja. Ovo je, ipak, predmet u kojem se u izučavanju politike i nastavi političkog opismenjavanja mora posvetiti posebna pozornost, posebno nakon događaja 11. rujna 2001. godine. 

'Europeizacija i globalizacija': Globalizacija je ključna riječ aktualnih političkih debata i socijalno-znanstvenih diskusija, posebno u pogledu kompleksnih procesa internacionalizacije kulture, ekonomije i politike. Unutar globalizacijskih procesa u posljednjim desetljećima u zapadnoj Europi se razvio jedan poseban proces europeizacije, koji je Europsku uniju učinio četvrtom razinom odlučivanja. Nasuprot tome, političko opismenjavanje se i dalje veže za institucionalnu i kulturalnu bit nacionalnih država, iako se tematski obrađuje i Europska unija. To je samo po sebni razumljivo, s obzirom na to da je moderna forma političkog opismenjavanja nastala u kontekstu nacionalnih država i da za te nacionalne države treba dati svoj integracijski doprinos. Prije je iznimka, nego pravilo, da se multiperspektivnost i kontroverznost kod političkog opismenjavanja shvate kao sistematsko preuzimanje političkih pozicija iz drugih društava u političku debatu, tamo gdje je to ponuđeno stupnjem internacionalizacije politike. Političko opismenjavanje do sada nije steklo internacionalizirani karakter, a isto važi i za političku didaktiku, ako se povuče paralela s ostalim znanstvenim disciplinama.  

[Wolfgang Sander, Političko obrazovanje nakon kraja 20. vijeka. Perspektive i zadaci modernizacije, u: Iz politike i historije B 45/2002., izdato: Savezna centrala za političko obrazovanje, S. 37-38]