Sljedeći tekst posvećen je bitnom problemu kontrole učenja koji se u nastavi političkog opismenjavanja pojavljuje u posebnoj mjeri, budući da se u ovom predmetu, mnogo više nego je to slučaj kod ostalih, radi o postizanju ciljeva na različitim razinama (vidi Ciljevi političkog opismenjavanja):

"Pitanje - je li i u kojoj formi u nastavu političkog opismenjavanja potrebno uključiti kontrolu učenja veoma je kontroverzna tema u stručno didaktičkim diskusijama te se promatra s pragmatičnog, pedagoškog i psihološkog gledišta. Praktičari političkog opismenjavanja, posebice u školama, kontrolu učenja stavljaju pod znak pitanja zbog pravnih i pedagoških razloga. Ipak, o nekim gravirajućim problemima mora se razmisliti čak i kod pretežno primjenjivog promatranja različitih metoda ocjenjivanja: 

1. Je li uopće moguće ocijeniti dostignuća u nastavi politike i političkog opismenjavanja (ako jest, u kojoj formi?), ili je to nemoguće zbog specifičnosti predmeta, njegove jako izražene komponente afektivno povezane s vrijednostima i njegova kompleksnog, a često i dugoročnog procesa učenja, koji onemogućuje ocjenjivanje? (...)  

2. Ako se, pak, ne želi odstupiti od ocjenjivanja (...) ili takva alternativa uopće ne postoji (npr. zbog zahtijeva nastavnog plana i programa), onda su nastavnici pred velikim problemima i teškoćama. Najprije stoji činjenica da većina nastavnih planova i programa rijetko, u objektivnom smislu, sadrži upute o slijedu kontrole učenja. Iz ovoga proizilaze pitanja koja predstavljaju centralne aspekte poimanja politike i političkog opismenjavanja:   

a) Koliko bi se ciljevi nastave političkog opismenjavanja trebali i mogli operacionalizirati, kako bi se na kraju nastavnog procesa mogla napraviti evaluacija sa stajališta "promatrača"? Političko opismenjavanje ima za cilj kvalificiranje u smislu dispozicije ponašanja, koja u svakom trenutku nastavnog procesa nije operativna, niti se ne može ispitati. Zbog toga kontrole učenja u nastavi političkog opismenjavanja nikada ne mogu biti obuhvatno efektivno ispitivanje znanja, što znači da uvijek daju samo djelomične rezultate. Oni se, dakle, odnose samo na kongitivnu intenciju učenja (npr. kontroverzna stajališta, alternative) i na formalnu kvalifikaciju, a ne na vrednovanje ili načine ponašanja.   

b) Mogu li se mjeriti dostignuća u svim područjima nastave političkog opismenjavanja, ili to važi samo za "instruktivne procese", dok "reflektivni procesi", odnosno diskurs, ostaju izvan evaluacije? Budući da političko opismenjavanje ima tendenciju "dobivanja ili pojačavanja određene objektivno opisane (a samim tim i objektivno ispitive) kompetencije", koja se pokušava predstaviti u ciljnim "instruktivnim procesima", postavlja se pitanje kako je moguće ocijeniti ta "kretanja samorefleksije", koja nemaju striktno određen kraj procesa (...). 

c) Na koji se način može savladati poteškoća adekvatnog ocjenjivanja? S jedne strane može se u potpunosti odreći "osobno-privatne vrijednosne oblasti" (F. Marz) i koncentrirati se samo na pozitivistička pitanja, koja dopuštaju sasvim jasno ocjenjivanje po sistemu "točno" ili "pogrešno" ("Tko bira predsjednika države?"). Na taj način ocjenjivanje dobiva karakter prirodno-znanstvenog testa, a političko opismanjavanje ograničava se na mehaničko-formalno učenja. Rezultat toga je svakako potiskivanje svijesno građenih ciljnih komponenti te bi se političko opismenjavanje svelo samo na prenošenje stručnog znanja ("znanja o institucijama države"). 

Budući da se "reflektivna" područja nastave političkog opismenjavanja jako teško mogu operacionalizirati i ocijeniti, ali da ih se istodobno, zbog njihove centralne važnosti za političko opismenjavanje, ne može isključiti iz nastavnog procesa, ograničavanje na kvalifikacije i kriterije predstavlja formalni izlaz. Dakle, ne treba se pitati koja to stajališta i mišljanja ima i zastupa učenik, već na koji način analizira problem i donosi svoj sud o određenoj stvari. Ova formalna mjerila mogu se prenijeti i učenicima te se s njima može diskutirati uz pomoć primjera, što, u svakom slučaju, pridonosi i transparentnosti metode ocjenjivanja. Zbog toga, prije svega, moramo jasno govoriti o kriterijima ocjenjivanja.  

Kod ustanovljivanja i ocjenjivanja učenja potrebno je uvijek u vidokrugu zadržati mogućnost da se učenici samo "s vana" prilagođavaju ciljevima i zahtjevima nastave. Osim toga, učenici bi trebali biti svjesni da i oni nesvjesno negativno ocjenjuju možda sadržajnu tendenciju rada jednog učenika putem "slabosti u argumentaciji" i "nedostatka objašnjenja", kada (ne)objektivne informacije dovode do pogrešnih zaključaka. Ove opasnosti mogu se minimizirati kritičkim samopromatranjem učenika i otvorenim odnosom "simetrične komunikacije" između njega i nastavnika. 

Zbog gore navedenih razloga postavlja se pitanje vrijednosti pismene kontrole učenja u nastavi političkog opismenjavanja. Je li potrebno minimizirati upotrebu ove metode ili je potpuno isključiti, a dati prednost usmenoj kontroli učenja? Sasvim pragmatično - rješenje ovog problema leži, prije svega, u području državnog obrazovnog sistema, koji u velikoj mjeri zahtijeva i pismene ispite. To za svakodnevicu nastave političkog opismenjavanja znači i pripremu za ispitivanje znanja i na ovaj način, dakle - pismeno, a to opet znači da je potrebno prenijeti učenicima metodičko-instrumentalne vještine te trenirati njihovu razinu psihičkog opterećenja.  

No, i zbog nekih principijelnih razmišljanja čini se da je dobro raditi i pismene testove. Na ovaj način ne samo da se "jednaka konkurencija, koju nije moguće uspostaviti u nastavi gdje se učenici usmeno testiraju" (W. Mickel), već je ispitivanje i ocjenjivanje učenika intenzivnije te se na njega može više skoncentrirati i može se odrediti do koje mjere je učenik postigao ciljeve nastavnog procesa, ako su oni operativni, tj. ako ih je moguće ispitati. Uz pomoć pismene kontrole učenja moguće je ispitati i operacionalizaciju "refleksivnih procesa", ako ovi procesi pridonose izgradnji općih kvalifikacija društvenog rada (osposobljavanje za koncentrirano pismeno predstavljanje kontroverznog problema i formuliranje vlastitog mišljenja; razvijanje kompetencije pisanja jezika) (...). 

Na kraju će u vidu teza biti predstavljene konzekvencije koje se pojavljuju u praksi nastave političkog opismenjavanja, a s osvrtom na gore spomenuta razmišljanja:  

1. U principu bi se već pri planiranju procesa učenja trebalo razmišljati o formi i načinu ocjenjivanja, koja je bitna kako za nastavnika kao feed-back tako i za učenike kao forma samoocjenjivanja. Kako se ne bi izgubila otvorenost i fleksibilnost nastave, te kako bi se otklonila opasnost od programiranja input-output sheme, kontrola učenja, odnosno ocjenjivanje, može se do u detalje koncipirati i formulirati tek na kraju jedne nastavne jedinice.   

2. Pitanje bi li se u nastavi političkog opismenjavanja trebalo potpuno odreći ocjenjivanja i kontrole učenja ne postavlja se za državne škole i obrazovne institucije, s obzirom na to da je tu kontrola učenja, tj. ocjenjivanje zakonski obavezno. To ne znači da se učenici moraju testirati nakon svake obrađene nastavne jedinice. Ovakav vid ocjenjivanja trebalo bi izbjeći, kako bi se učenicima omogućilo otvoreno učenje i prihvaćanje gradiva bez straha (...). 

3. Kontrola učenja u nastavi političkog opismenjavanja može uslijediti u pisanoj i usmenoj formi. Čini se da je usmenu formu kontrole učenja pametnije integrirati u sam tijek nastave, kako bi se izbjeglo shematiziranje ("Što smo naučili na posljednjem satu?"), tj. kako bismo što bolje mogli pratiti individualne napretke učenika, a kontroli učenja dali epitet integracijskog dijela nastavnog procesa. Tako, na primjer, tijekom obrade nastavne jedinice "Marginalne grupe društva" nastavnik može pitati učenika da mu nabroji bitne marginalne grupe u društvu (što predstavlja ponavljanje naučenog) i njihove specifične problema, te da mu kaže svoje mišljenje o tome kako bi država trebala reagirati na njihovu situaciju. Putem ovakvog impulsa u nastavi ostvaruje se i afektivna dimenzija nastavnog procesa.  

Pisana kontrola učenja treba imati svoje čvrsto mjesto na svakom stupnju političkog opismenjavanja. Ipak, forma "testa znanja" tijekom kojeg se ispituje samo poznavanje činjenica u potpunoj je suprotnosti s centralnim ciljevima i intencijom nastave političkog opismenjavanja, i treba je upražnjavati samo u ograničenim slučajevima. 

Na početku nastave političkog opismenjavanja u školi (...) moguće su različite forme zadataka, koji s jedne strane zahtijevaju reprodukciju naučenog, a s druge pokreću učenike na raspravu o određenim sadržajima i donošenje kritičke procjene. U naprednom stupnju političkog opismenjavanja (...) kontrola učenja bi se trebala koncentrirati na zahtijevanje rasprave o određenom problemu (ako je moguće problem treba imati materijalnu osnovu), što i nastavnicima i učenicima omogućava dubok uvid u stanje naučenog (...)".

[Andreas Unger, Kontrola učenja i ocjenjivanje; u: Wolfgang W. Mickel (izdato:), Priručnik političkog obrazovanja, izdato: Savezna centrala za političko obrazovanje, Svezak 358, Bonn 1999. S. 293-297]

[Početak stranice]