Političko opismenjavanje na početku 21. vijeka konfrontirano je sa jednom prelaznom situacijom u društvu, koje ga prisiljava na nove perspektive pri definiranju samog sebe i njegovih zadataka. Ova nova prelazna situacija u društvu je višeslojna i postavlja nove izazove ne samo političkom opismenjavanju, nego cjelokupnom obrazovanju u modernim društvima. Ovdje ćemo pokušati imenovati neke tačke po kojima se diskutira socijalno-naučna i politička publicistika društvenih promjena:  

'Društvo informacija, znanja i usluga': Industrijsko doba se završava; u modernom društvu opada procenat radnih mjesta u industriji, uslužna djelatnost i djelatnosti koje se bave prenošenjem znanja dobivaju na značaju. Samim tim blijedi i industrijski model rada - model koji je u velikoj mjeri utjecao na način učenja u školama. Moderna škola i školska obaveza historijski su se uspostavili paralelno sa industrijalizacijom, a sličnosti školskog modela učenja sa industrijskim modelom rada su evidentne: tejlorizam rada i mjesto rada u stručnoj nastavi; masovna produkcija i jednoklasnost nastave (kako iz godine u godinu, iz razreda u razred, tako i razredna nastava sa prividnom jasnošću da svaki učenik u određeno doba treba da uči iste stvari); stroga vremenska ritmika radnih procesa i školskog dana; ravnodušnost prema predmetu rada i slika materije kroz koju se mora proći; bespogrešan produkt i jedno jedino "pravo rješenje"; rad u prvom redu zbog novca i učenje u prvom redu zbog ocjene; hijerarhijsko i centralno upravljenje procesima rada i radnim postupcima i birokratsko upravljanje školom. 

Pretpostavke koje se često vežu za pojam "nastave" u školskoj svakodnevnici i očekivanja javnosti sa kulturalnim "scenarijem" (a koje su potpuno drugačije od onih u nauci o odgoju i stručnoj didaktici), stajale su pod velikim utjecajem modela rada: nastava kao "prenošenje materijala" u procesu koji se kontrolira, teče po planu i kojeg se usmjerava. (...) 

'Medijsko društvo': Primjera radi, u posljednje vrijeme političko opismenjavanje je počelo istraživati "digitalnu revoluciju" u medijima, definirati zadatke nastavnog predmeta u novonastaloj situaciji, te se suočavati sa mogućnostima korištenja medija u izučavanju ovog nastavnog predmeta. Uprkos akutnoj krizi u branši digitalnih medija (koja u mnogome potsjeća na krizu pregrijavanja s početka rada  željeznice 1870. godine) digitalna revolucija je, ipak, samo na svom početku. Još nisu jasno vidljive njene ekonomske, političke i kulturne posljedice i još uvijek postoji mnogo otvorenih pitanja kada se govori o uključivanju digitalnih medija u nastavne potencijale političkog opismenjavanja.  

'Pluralizacija i posttradicionalno društvo': Sa krajem industrijskog doba počela je i erozija socijalnih klasa i struktura miljea koji su njegovali i na svojim leđima iznjeli sve kulturne, socijalne i političke konflikte od 19. vijeka na ovamo. Proboj pluralizacije i individualizacije omogućava postindustrijskom društvu, mnogo više nego ranijem industrijskom, da postane posttradicionalno društvo, u kojem čovjek svoj osobni identitet definira sa mnogo manje ovisnosti (nego je to bio slučaj prije nekoliko desetljeća) o tome u kojem je političko-kulturalnom miljeu odrastao. (...) 

U korak sa pluralizacijom idu i kulturalna djelovanja migracija. No, ovo za političko opismenjavanje ne predstavlja neku novu temu, obzirom da u političkom opismenjavanju postoji tradicija tematiziranja migracionih procesa i problema. Ipak, sasvim je jasno da nedostaje materijala i koncepta, kojim bi migranti kao ciljna grupa bili bolje obrađeni unutar političkog opismenjavanja.  Ovo je, ipak, predmet u kojem se u izučavanju politike i nastavi političkog opismenjavanja mora se posvetiti posebna pažnja posebno nakon događaja 11. septembra 2001. godine. 

'Europeizacija i globalizacija': Globalizacija je ključna riječ aktuelnih političkih debata i socijalno-naučnih diskusija, posebno u pogledu kompleksnih procesa internacionalizacije kulture, ekonomije i politike. Unutar globalizacijskih procesa u posljednjim desetljećima u zapadnoj Europi se razvio jedan poseban proces europeizacije, koji je Europsku uniju učinio četvrtim nivoom odlučivanja. Nasuprot tome, političko opismenjavanje se i dalje veže za institucionalnu i kulturalnu bit nacionalnih država, iako se tematski obrađuje i Europska unija. To je samo po sebni razumljivo, obzirom da je moderna forma političkog opismenjavanja nastala u kontekstu nacionalnih država i da za te nacionalne države treba da da svoj integracioni doprinos. Prije je iznimka, nego pravilo, da se multiperspektivnost i kontroverznost kod političkog opismenjavanja shvate kao sistematsko preuzimanje političkih pozicija iz drugih društava u političku debatu, tamo gdje je to ponuđeno stepenom internacionalizacije politike. Političko opismenjavanje do sada nije steklo internacionalizirani karakter, a isto važi i za političku didaktiku, ukoliko se povuče paralela sa ostalim naučnim disciplinama.  

[Wolfgang Sander, Političko obrazovanje nakon kraja 20. vijeka. Perspektive i zadaci modernizacije, u: Iz politike i historije B 45/2002., izdato: Savezna centrala za političko obrazovanje, S. 37-38]