Sljedeći tekst posvećen je bitnom problemu kontrole učenja, koji se u nastavi političkog opismenjavanja pojavljuje u posebnoj mjeri, obzirom da se u nastavi ovog predmeta, mnogo više nego je to slučaj kod ostalih predmeta, radi o postizanju ciljeva na različitim nivoima (vidi Ciljevi političkog opismenjavanja):

"Pitanje, da li je i u kojoj formi potrebno uključiti kontrolu učenja u nastavu političkog opismenjavanja, je veoma kontroverzna tema u stručno didaktičkim diskusijama, te se posmatra sa pragmatičnog, pedagoškog i psihološkog stanovišta. Od strane praktičara političkog opismenjavanja, posebice u školama, kontrola učenja se stavlja pod znak pitanja zbog pravnih i pedagoških razloga. Ipak, o nekim gravirajućim problemima mora se razmisliti čak i kod pretežno primjenjivog posmatranja različitih metoda ocjenjivanja: 

1. Da li je uopće moguće ocjeniti dostignuća u nastavi politike i političkog opismenjavanja (ako da, u kojoj formi?), ili je ovo nemoguće zbog specifičnosti predmeta, zbog njegove jako izražene komponente afektivno povezane sa vrijednostima i njegovog kompleksnog, a često i dugoročnog procesa učenja, koji onemogućava ocjenjivanje? (...)  

2. Ukoliko se, pak, ne želi odstupiti od ocjenjivanja (...) ili ovakva alternativa uopće ne postoji (npr. zbog zahtijeva nastavnog plana i programa), onda nastavnici stoje pred velikim problemima i teškoćama. Najprije stoji činjenica da većina nastavnih planova i programa rijetko, u objektivnom smislu, sadrži upute o sljedu kontrole učenja. Iz ovoga proizilaze pitanja koja predstavljaju centralne aspekte poimanja politike i političkog opismenjavanja:   

a) Koliko bi se ciljevi nastave političkog opismenjavanja trebali i mogli operacionalizirati, kako bi se na kraju nastavnog procesa mogla napraviti evaluacija sa stanovišta "posmatrača"? Političko opismenjavanje ima za cilj kvalificiranje u smislu dispozicije ponašanja, koja u svakom trenutku nastavnog procesa nije operativna, niti se ne može ispitati. Zbog toga kontrole učenja u nastavi političkog opismenjavanja nikada ne mogu predstavljati obuhvatno efektivno ispitivanje znanja, što znači da uvijek daju samo djelomične rezultate. Oni se dakle odnose samo na kongitivnu intenciju učenja (npr. kontroverzna stanovišta, alternative) i na formalnu kvalifikaciju, a ne na vrednovanje ili načine ponašanja.   

b) Da li se mogu mjeriti dostignuća u svim oblastima nastave političkog opismenjavanja, ili ovo važi samo za "instruktivne procese", dok "reflektivni procesi", odnosno diskurs, ostaje van evaluacije? Obzirom da političko opismenjavanje ima tendenciju "dobivanja ili pojačavanja određene objektivno opisane (a samim tim i objektivno ispitive) kompetencije", koja se pokušava predstaviti u ciljnim "instruktivnim procesima", postavlja se pitanja, kako je moguće ocjeniti ta "kretanja samorefleksije", koja nemaju striktno određen kraj procesa (...). 

c) Na koji način se može savladati poteškoća adekvatnog ocjenjivanja? S jedne strane može se u potpunosti odreći "osobno-privatne vrijednosne oblasti" (F. Marz) i koncentrirati se samo na pozitivistička pitanja, koja dozvoljavaju sasvim jasno ocjenjivanje po sistemu "tačno" ili "pogrešno" ("Ko bira predsjednika države?"). Na taj način ocjenjivanje dobiva karakter prirodno-naučnog testa, a političko opismanjavanje se ograničava na mehaničko-formalno učenja. Rezultat toga je svakako potiskivanje svijesno građenih ciljnih komponenti, te bi se političko opismenjavanje svelo samo na prenošenje stručnog znanja ("znanja o institucijama države"). 

Obzirom da se "reflektivne" oblasti nastave političkog opismenjavanja jako teško mogu operacionalizirati i ocjeniti, ali da ih se istovremeno, zbog njihovog centralnog značenja za političko opismenjavanje ne može isključiti iz nastavnog procesa, ograničavanje na kvalifikacije i kriterije predstavlja formalni izlaz. Dakle, ne treba se pitati koja to stanovišta i mišljanja ima i zastupa učenik, već na koji način analizira problem i donosi svoj sud o određenoj stvari. Ova formalna mjerila mogu se prenijeti i učenicima, te se sa njima može diskutirati uz pomoć primjera, što, u svakom slučaju, doprinosi i transparentnosti metode ocjenjivanja. Zbog toga, prije svega, moramo jasno govoriti o kriterijima ocjenjivanja.  

Kod ustanovljivanja i ocjenjivanja učenja potrebno je uvijek u vidokrugu zadržati mogućnost da se učenici samo "s vana" prilagođavaju ciljevima i zahtjevima nastave. Pored toga, učenici bi trebali biti svjesni da i oni nesvjesno negativno ocjenjuju možda sadržajnu tendenciju rada jednog učenika putem "slabosti u argumentaciji" i "nedostatka objašnjenja", kada (ne)objektivne informacije dovode do pogrešnih zaključaka. Ove opasnosti se mogu minimizirati kritičkim samoposmatranjem učenika i otvorenim odnosom "simetrične komunikacije" između njega i nastavnika. 

Zbog gore navedenih razloga postavlja se pitanje vrijednosti pismene kontrole učenja u nastavi političkog opismenjavanja. Da li je potrebno minimizirati upotrebu ove metode ili je potpuno isključiti, a dati prednost usmenoj kontroli učenja? Sasvim pragmatično - rješenje ovog problema leži, prije svega, u oblasti državnog obrazovnog sistema, koji u velikoj mjeri zahtijeva i pismene ispite. To za svakodnevniocu nastave političkog opismenjavanja znači i pripremu za ispitivanje znanja i na ovaj način, dakle - pismeno, a to opet znači da je potrebno prenjeti učenicima metodičko-instrumentalne vještine, te trenirati njihov nivo psihičkog opterećenja.  

No, i zbog nekih principijelnih razmišljanja čini se da je dobro raditi i pismene testove. Na ovaj način ne samo da se "jednaka konkurencija, koju nije moguće uspostaviti u nastavi gdje se učenici usmeno testiraju" (W. Mickel), već je ispitivanje i ocjenjivanje učenika intenzivnije, te se na njega može više skoncentrirati, te se može odrediti do koje mjere je učenik postigao ciljeve nastavnog procesa, ukoliko su oni operativni, tj. ukoliko ih je moguće ispitati. Uz pomoć pismene kontrole učenja moguće je ispitati i operacionalizaciju "refleksivnih procesa", ukoliko ovi procesi doprinose izgradnji općih kvalifikacija društvenog rada (osposobljavanje za koncentrirano pismeno predstavljanje kontroverznog problema i formuliranje sopstvenog mišljenja; razvijanje kompetencije pisanja jezika) (...). 

Na kraju u vidu teza biće predstavljene konsekvence, koje se pojavljuju u praksi nastave političkog opismenjavanja, a sa osvrtom na gore pomenuta razmišljanja:  

1. U principu već pri planiranju procesa učenja trebalo bi se razmišljati o formi i načinu ocjenjivanja, koja je bitna kako za nastavnika kao feed-back tako i za učenike kao forma samoocjenjivanja. Kako se ne bi izgubila otvorenost i fleksibilnost nastave, te kako bi se otklonila opasnost od programiranja input-output-šeme, kontrola učenja, odnosno ocjenjivanje može se do u detalje koncipirati i formulirati tek na kraju jedne nastavne jedinice.   

2. Pitanje da li bi se trebalo potpuno odreći ocjenjivanja i kontrole učenja u nastavi političkog opismenjavanja, ne postavlja se za državne škole i obrazovne institucije, obzirom da je tu kontrola učenja, tj. ocjenjivanje zakonski obavezno. To ne znači, da se učenici moraju testirati nakon svake obrađene nastavne jedinice. Ovakav vid ocjenjivanja trebalo bi izbjeći, kako bi se učenicima omogućilo otvoreno učenje i prihvatanje gradiva bez straha (...). 

3. Kontrola učenja u nastavi političkog opismenjavanja može usljediti u pismenoj i usmenoj formi. Čini se da je usmenu formu kontrole učenja pametnije integrirati u sam tok nastave, kako bi se izbjeglo šematiziranje ("Šta smo naučili na posljednjem času?"), tj. kako bismo što bolje mogli pratiti individualne napredke učenika, a kontroli učenja dali epitet integracionog dijela nastavnog procesa. Tako, na primjer, u toku obrade nastavne jedinice "Marginalne grupe društva" nastavnik može pitati učenika da mu nabroji bitne marginalne grupe u društvu (što predstavlja ponavljanje naučenog) i njihove specifične problema, te da mu kaže svoje mišljenje o tome kako bi država trebala reagirati na njihovu situaciju. Putem ovakvog impulsa u nastavi ostvaruje se i afektivna dimenzija nastavnog procesa.  

Pismena kontrola učenja treba da ima svoje čvrsto mjesto na svakom stupnju političkog opismenjavanja. Ipak, forma "testa znanja" u toku kojeg se ispituje samo poznavanje činjenica je u potpunoj suprotnosti sa centralnim ciljevima i intencijom nastave političkog opismenjavanja, i treba je upražnjavati samo u ograničenim slučajevima. 

Na početku nastave političkog opismenjavanja u školi (...) moguće su različite forme zadataka, koji sa jedne strane zahtijevaju reprodukciju naučenog, a sa druge pokreću učenike na raspravu o određenim sadržajima i donošenje kritičke procjene. U naprednom stadiju političkog opismenjavanja (...) kontrola učenja bi se trebala koncentrirati na zahtijevanje rasprave o određenom problemu (ukoliko je moguće problem treba imati materijalnu osnovu), što kako za nastavnike, tako i za učenike omogućava dubok uvid u stanje naučenog (...)".

[Andreas Unger, Kontrola učenja i ocjenjivanje; u: Wolfgang W. Mickel (izdato:), Priručnik političkog obrazovanja, izdato: Savezna centrala za političko obrazovanje, Svezak 358, Bonn 1999. S. 293-297]

[Početak stranice]