1968.

Objavljuju se slike koje su napravili članovi posade Apola 8. - zemlja kao "plavo zamorče".

Generalna skupština Ujedinjenih naroda prvi put raspravlja o globalnim problemima zaštite životne okoline.

1970.

U SAD-u se s Clean Air Act prvi put donosi sveobuhvatan zakon o zaštiti čistog zraka (1972. slijedi Clean Water Act).

1971.

"Granice porasta" - pojavljuje se izvještaj autora Dennisa i Donelle Meadows i pokreće živopisna debata. Autorima je pravljenje ovog izvještaja u zadatak dao Club of Rome osnovan 1970. godine, čiji je cilj bio da se pozabavi globalnim problemima. Tijekom istraživanja povezano je 5 varijabli: broj stanovnika, industrijska proizvodnja, prehrambena sredstva, zalihe sirovina i zagađenje okoline. Ono što je dijagnosticirano je katastrofalan porast smanjenja zaliha sirovina i stupnja zagađenja okoline. Osim toga, utvrđeno je da bi dovođenje zemalja u razvoju na razinu industrijskih zemalja predstavljalo suviše veliko opterećenje za Zemlju.  

1972.

1973.

Prva naftna kriza.

1977.

Konferencija Ujedinjenih naroda o dezertifikaciji (pravljenju pustinja).

1978.

1979.

Prva svjetska konferencija o klimi u Ženevi: usvojen je svjetski klimatski program (WCP). On se sastoji od više pojedinačnih programa:
World Climate Impact Programme (WCIP)
World Climate Research Programme (WCRP)
World Climate Data Programme (WCDP)
World Climate Applications Programme (WCAP)
Ovim je osnovana međunarodno usvojena klimatska politika.

1980.

Pojavljuje se izvještaj "Global 2000". U ovom izvještaju pripremljenom za tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera istraženi su ekološka izdržljivost Zemlje i globalna povezanost važnih ekoloških odrednica.

1982.

Opća skupština UN-a usvaja World Charter for Nature.

1983.

Svjetska komisija za zaštitu životne sredine i razvoj (WCED) počinje s radom pod predsjedavanjem norveške premijerke Gro H. Brundtland. Zadatak komisije je da ispita stanje životne okoline i djelotvornost rada UNEP-a.

1985.

Otkrivena ozonska rupa iznad Antarktika.

Bečka konvencija: doneseni su ciljevi reduciranja produkcije i korištenja "ubojica ozona" radi zaštite ozona.

1986.

Nuklearna katastrofa u Černobilu.

1987.

Brundtland-izvještaj (izvještaj WCED-a) objavljen je pod naslovom "Our Common Future". Ovaj izvještaj sadrži definiciju sustainable development (održivog razvoja), koja predstavlja motiv međunarodne politike zaštite životne okoline: "Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, a istodobno ne ugrožava mogućnost budućih genaracija da zadovolje svoje potrebe." Nakon objavljivanja izvještaja, Opća skupština UN-a zaključuje da se treba održati Konferenciju o zaštiti životne sredine i razvoju (UNED, vidi 1002.- Konferenciju u Riju).
Komisija u svom izvještaju zaključuje da sama ekološka razvojna pomoć ne predstavlja rješenje za probleme koji se sve više nagomilavaju. Ono što je nužno je promjena životnog stila u industrijskim zemljama Sjevera, i to smanjenjem upotrebe energije, vode, minerala i zemljišta po glavi stanovnika. Razvojna pomoć se više ne bi smjela upotrebljavati za eksploataciju sirovina. Moraju se proširiti ekološke tehnologije kao što su korištenje kombinacije ugljen-plin, prečišćivači i reciklaža smeća. 
Komisija je utvrdila da je unatoč razvojnoj pomoći od sredine 80-ih godina neto-transfer kapitala s Juga na Sjever iznosio oko 40 milijardi američkih dolara te da su ta sredstva ostvarena uglavnom "pljačkom" prirodnih bogatstava. Ponovno je u izvještaju stavljen akcent na vezu između održivosti i razvoja.  

Usvajanje  Protokola iz Montreala  o materijama koje potiču razgradnju ozona. Konkretizirani su prijedlozi Bečke konvencije tako što je postavljeno kvantitativno ograničenje emitiranja ugljičnog dioksida i halogenih materija. Na sljedećim konferencijama (1989. Helsinki, 1990. London, 1992. Kopenhagen, 1995. Beč, 1997. Montreal, 1999 Peking) zaključci su sukcesivno pooštreni. Ovaj "ozonski režim" trebalo bi vrijediti kao dobar primjer za međunarodnu politiku zaštite životne okoline. Ipak, trebalo bi naglasiti da se kod problema s ozonskom rupom u usporedbi s problemima promjene klime radi o relativno jednostavno rješivom problemu. Samo neke materije su identificirane kao glavni krivci za stvaranje ozonske rupe, a one se relativno lako mogu zamijeniti. 

1988.

UNEP i WMO (Svjetska meteortološka organizacija) napravili su Međudržavni panel o klimatskim promjenama (IPCC).
Stručnjaci koji su zaposleni u ovom tijelu bave se istraživanjem klimatskih promjena i procjenjivanjem njihovih posljedica, tj.  prikupljanjem rezultata istraživanja o klimatskim promjenama i djelovanju ovih promjena, te razradom političkih strategija. 

U Torontu se održava Konferencija o klimi. Ona predstavlja poticaj za daljnje konferencije u Haagu, Hamburgu i Londonu (1989).
Važan rezultat Konferencije je poziv na smanjenje emisije ugljičnog dioksida za 20% do 2005. godine i ratificiranje Protokola o ozonu iz Montreala.

1989.

Prva Konferencija država potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Helsinkiju.

1990.

Druga Konferencija država potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Londonu.

Druga svjetska konferencija o klimi u Ženevi.
Postoji širok znanstveni koncenzus o tome da su klimatske promjene izazvane emitiranjem štetnih plinova u Zemljinu atmosferu. Stalno se upozorava na nužnost smanjenja emisije ugljičnog dioksida, metana, ugljičnog hidrata hlora i fluora i dušičnog oksida. Ipak, zahtjev IPCC-a da smanji emisiju štetnih plinova za 60% nije naišao na podršku.

Opća skupština UN-a uspostavila je Intergovernmental Negotiating Committee for a Framework Convention on Climate Change (INC).
Ovo tijelo ima zadatak da do Konferencije u Riju 1992. godine razradi globalnu Konvenciju za zaštitu klime.

1991.

Najgora naftna katastrofa dogodila se tijekom Zaljevskog rata kada je oko 570 milijuna tona nafte izliveno u more iz uništenog naftnog takera.

1992.

Konferencija o zaštiti životne sredine i razvoju u Riju de Janeiru (United Nations Conference on Environment and Development - UNED, "Earth Summit")
160 država Ujedinjenih naroda donijelo je  Konvenciju o klimi  s ciljem da se razina emitiranja štetnih plinova u atmosferu do 2000. godine smanji i dovede na razinu emisije iz 1990. godine (tekst Konvencije; Konvencija je stupila na snagu 1994. godine nakon što ju je ratificiralo 50 država; ostale konferencije su se održavale 1995. u Berlinu, 1996. u Ženevi, 1997. u Kyotu, 1998. u Buenos Airesu, 1999. u Bonnu, 2000. u Haagu, 2001. u Bonnu i Marakešu, 2002. u New Delhiju i 2003. u Milanu; 10 godina nakon Rija u Johannesburgu je 2002. godine održana Svjetska konferencija na vrhu).
Deklaracijom iz Rija prvi put je formulirano opširno objašnjenje održivosti i zahtijevana je nacionalna strategija o održivosti (tekst Deklaracije).
Uz okvirne Konvencije o klimi u Riju su donesene još dvije konvencije o zaštiti životne okoline i o razvoju, naime o biodiverznosti i borbi protiv decertifikacije (širenja pustinja). 
Osim toga, postavljeni su osnovni principi zaštite šuma.
No, najvažnije od svega bilo je donošenje Agende 21. To je opširan akcijski program održivog razvoja u 21. stoljeću (tekst Agende 21). Unutar Agende obrađeni su gotovo svi važniji aspekti održivog razvoja: borba protiv siromaštva, ravnopravnost spolova, poštovanje interesa domaćeg stanovništva, participacija društvenih grupa u političkom procesu, zaštita klime, zaštita različitosti, zaštita rezervi pitke vode itd. Poglavlje 28 posvećeno je lokalnoj razini: "Lokalna Agenda 21" (vidi Osnovna cjelina 3).

 Konferencija država potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Kopenhagenu .

1993.

Prvi sastank UN-ove komisije za održivi razvoj (CSD)

1995.

Prva konferencija država potpisnica  Konvencije o klimi u  Berlinu  s ciljem da se u roku od dvije godine donesu propisi o smanjenju emisije štetnih plinova od strane industrijskih zemalja.

Konferencija država-potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Beču .

1996.

Druga konferencija država-potpisnica  Konvencije o klimi u  Beču .

1997.

U jednom dodatnom protokolu uz Konvenciju o klimi propisani su razni dokumenti koji definiraju ciljeve za smanjenje emisije štetnih plinova: ugljičnog dioksida, metana, dušičnog dioksida, dijelom halogenih vodika fluora i ugljika i fluorida.
Države potpisnice se obavezuju da će do 2012. godine smanjiti emisije štetnih plinova na 5,2% ispod razine emisije štetnih plinova iz 1990. godine. Svaka zemlja pojedinačno ima različite propise u vezi s tim, što uglavnom ovisi o razini njenog ekonomskog razvoja. Za SAD je predviđeno smanjenje emitiranja za 8%, dok su se Rusija i Ukrajina obavezale da neće prijeći razinu emitiranja štetnih plinova koji su dostigle 1990. godine, za Narodnu Republiku Kinu, Indiju i za zemlje u razvoju nisu predviđena nikakva ograničenja emisije štetnih plinova. 
Nakon što je Protokol ratificiralo 55 država, on je 16. veljače 2005. godine stupio na snagu. Ovih 55 država koje su ratificirale Protokol 1990. godine ukupno su izazvale više od 55% emisije ugljičnog dioksida.
Neke države, kao što su SAD, Australija, Hrvatska i Kraljevina Monako nisu ratificirale Protokol. Ostale države su uglavnom odustale od svojih sugestija i ratificirale Protokol. Hoće li se ciljevi postavljeni u Protokolu zaista i ostvariti, tek će se vidjeti s obzirom na činjenicu da je većina država povećala emisiju ugljičnog dioksida od 1990. godine.

  .

 Konferencija država potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u Montrealu .

1998.

Četvrta Konferencija  država-potpisnica Konvencije o klimi u  Buenos Airesu  zaključila je da razvije detaljne smjernice provedbe Kyoto protokola.

"Poplave stoljeća" u Kini i Bangladešu: ukupno 54 zemlje su tijekom ove godine pogođene poplavama, 45 zemalja sušom. 1998. godine izmjerena je najviša prosječna godišnja temperatura od početka mjerenja temperature.   
Tijekom 90-ih godina sve su više prisutne prirodne katastrofe.

1999.

 Konferencija država potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Pekingu .

  .

Peta Konferencija država potpisnica  Konvencije o klimi u  Bonnu  konkretizira smjernice provedbe Kyoto protokola.

2000.

Na  Šestoj konferenciji država potpisnica  Konvencije o klimi u Haagu  nije postignut koncenzus o odredbama provedbe Kyoto protokola.

2001.

Dodatna Konferencija  država potpisnica Konvencije o klimi u  Bonnu, koja je bila nužna nakon istupanja SAD-a.

Sedma konferencija država potpisnica  Konvencije o klimi u  Marakešu  na kojoj je donesen opširan sporazum o provedbi dotadašnjih zaključaka.
Za ciljeve smanjenja emisije plinova koje provode pojedine zemlje treba da se provedu određene mjere koje vežu (a time i umanjuju razinu) ugljični dioksid - šumarstvo ili poljoprivreda. Tu se ubrajaju i projekti pošumnjavanja u zemljama u razvoju.

2002.

Na Osmoj konferenciji država potpisnica  u  New Delhiju  pokazali su se interesni konflikti država.

Sastanak na vrhu o održivom razvoju u Johannesburgu ("Rio+10", Internet)
Doneseni su mnogobrojni zaključci na teme pitke vode, razvojne pomoći i Kyoto protokol. Nažalost, nisu dani nikakvi vremenski rokovi i zaključci nisu pravno obavezujući.

2003.

 Deveta konferencija država potpisnica  Konvencije o klimi u  Milanu.