Hronologija
na gore Gasovi u staklenoj bašti Zaštita klime Klimatska politika Hronologija Golfska struja

 


 

Održivi razvoj

Najvažniji datumi u međunarodnoj politici u vezi sa zaštitom životne okoline

1968.

Objavljuju se slike koje su napravili članovi posade Apola 8. zemlja kao "plavo zamorče".

 

Generalna skupština Ujedinjenih nacija prvi put raspravlja o globalnim problemima zaštite životne okoline.

1970.

U SAD-u se sa Clean Air Act po prvi put donosi sveobuhvatan zakon o zaštiti čistog zraka (1972. slijedi Clean Water Act).

1971.

"Granice porasta" - pojavljuje se izvještaj autora Dennisa i Donelle Meadows (Denis i Donela Medous) i pokreće živopisnu debatu. Autorima je pravljenje ovog izvještaja u zadatak dao Club of Rome osnovan 1970. godine, čiji je cilj bio da se pozabavi sa globalnim problemima. Tokom istraživanja povezano je 5 varijabli: broj stanovnika, industrijska proizvodnja, prehrambena sredstva, zalihe sirovina i zagađenje okoline. Ono što je dijagnosticirano je katastrofalan porast smanjenja zaliha sirovina i stepena zagađenja okoline. Osim toga, ustanovljeno je da bi dovođenje zemalja u razvoju na nivo razvoja industrijskih zemalja predstavljalo suviše veliko opterećenje za Zemlju.  

1972.

U Stockholm-u se na inicijativu SAD-a i skandinavskih zemalja održava Konferencija o ljudskom okolišu (ECO I). Ova Konferencije preporučuje stvaranje svjetskog programa od strane Ujedinjenih nacija o zaštiti životne okoline. 15. decembra Generalna skupština UN-a usvaja program: United Nations Environment Programme (UNEP).
Države "Grupe 77", savez zemalja u razvoju unutar Generalne skupštine UN-a, kao ni države Istočnog bloka nisu sudjelovale na Konferenciji ECO I, jer su unapređenje ekološke politike tumačile kao "neokolonijalistički" akt. Najprije se Sjever obogatio na račun Juga i postigao zavidan životni standard i blagostanje za svoje građane, a sada taj isti Sjever proglašava dostignutu "granicu porasta" i spriječava postizanje istog takvog razvoja i podizanje životnog standarda na Jugu na isti nivo. Iz ovoga je vidljivo da je konflikt Sjever-Jug od samog početka igrao veoma važnu ulogu u međunarodnoj politici zaštite životne okoline. 

1973.

Prva naftna kriza.

1977.

Konferencija Ujedinjenih nacija o dezertifikaciji (pravljenju pustinja).

1978.

Naftna kuga u Bretanji (Francuska), nakon što je došlo do katastrofe sa tankerom Amoco Cadiz.
Ostale velike katastrofe bile su:
1989. Bahia Paraiso (Kap Hoorn, Antarktis) - 1.000 tona nafte
1989. Exxon Valdez (Aljaska) - 41.000 tona nafte
1992
. Katina P (Mozambik) - 66.000 tona nafte
1992
. Aegean Sea (Španija) - 81.000 tona nafte
1993
. Braer (Šetlandski otoci) - 98.000 tona nafte
1994
. Cosma A (južno od Hong Konga) - 23.000 tone nafte
1996
. Sea Empress (Vels) - 70.000 tona nafte
1997
. Nachodka (Japan) - 20.000 tona nafte
1999
. Erika (Bretanja) - 26.000 tona nafte
2001
. Jessica (San Kristobal)
2002
. Prestige (Španija)
2003
. MT Tasman Spriti (Pakistan)

1979.

Prva svjetska konferencija o klimi u Ženevi: usvojen je svjetski klimatski program (WCP). On se sastoji od više pojedinačnih programa:
World Climate Impact Programme (WCIP)
World Climate Research Programme (WCRP)
World Climate Data Programme (WCDP)
World Climate Applications Programme (WCAP)
Ovim je osnovana međunarodno usvojena klimatska politika.

1980.

Pojavljuje se izvještaj "Global 2000". U ovom izvještaju pripremljenom za tadašnjeg američkog predsjednika Jimmy Cartera istraženi su ekološka izdržljivost Zemlje i globalna povezanost važnih ekoloških odrednica.

1982.

Generalna skupština UN-a usvaja World Charter for Nature.

1983.

Svjetska komisija za zaštitu životne sredine i razvoj (WCED) počinje sa radom pod predsjedavanjem norveške premijerke Gro H. Brundtland. Zadatak komisije je da ispita stanje životne okoline i djelotvornost rada UNEP-a.

1985.

Otkrivena ozonska rupa iznad Antarktika.

 

Bečka konvencija: doneseni su ciljevi reduciranja produkcije i korištenja "ubica ozona" radi zaštite ozona.

1986.

Nuklearna katastrofa u Černobilu.

1987.

Brundtland-izvještaj (izvještaj WCED-a) objavljen je pod naslovom "Our Common Future". Ovaj izvještaj sadrži definiciju sustainable development (održivog razvoja), koja predstavlja motiv međunarodne politike zaštite životne okoline: "Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, a istovremeno ne ugrožava mogućnost budućih genaracija da zadovolje svoje potrebe." Nakon objavljivanja izvještaja, Generalna skupština UN-a zaključuje da treba da se održi Konferenciju o zaštiti životne sredine i razvoju (UNED, vidi 1002.- Konferenciju u Riju).
Komisija u svom izvještaju zaključuje da sama ekološka razvojna pomoć ne predstavlja rješenje za probleme koji se sve više nagomilavaju. Ono što je neophodno je promjena životnog stila u industrijskim zemljama Sjevera, i to smanjenjem upotrebe energije, vode, minerala i zemljišta po glavi stanovnika. Razvojna pomoć se više ne bi smjela upotrebljavati za eksploataciju sirovina. Moraju se proširiti ekološke tehnologije kao što su korištenje kombinacije ugalj-gas, prečišćivači i reciklaža smeća. 
Komisija je ustanovila da je uprkos razvojnoj pomoći od sredine 80-tih godina neto-transfer kapitala sa Juga na Sjever iznosio oko 40 milijardi američkih dolara, te da su ova sredstva ostvarena uglavnom "pljačkom" prirodnih bogatstava. Ponovo je u izvještaju stavljen akcenat na vezu između održivosti i razvoja.  

 

Usvajanje  Protokola iz Montreala  o materijama koje potiču razgradnju ozona. Konkretizovani su prijedlozi Bečke konvencije tako što je postavljeno kvantitativno ograničenje emitovanja ugljen-dioksida i halogenih materija. Na sljedećim Konferencijama (1989. Helsinki, 1990. London, 1992. Kopenhagen, 1995. Beč, 1997. Montreal, 1999 Peking) zaključci su sukcesivno pooštreni. Ovaj "ozonski režim" trebalo bi da važi kao dobar primjer za međunarodnu politiku zaštite životne okoline. Ipak, trebalo bi naglasiti da se kod problema sa ozonskom rupom u porešenju sa problemima promjene klime radi o relativno jednostavno rješivom problemu. Samo neke materije su identificirane kao glavni krivci za stvaranje ozonske rupe, a one se relativno lako mogu zamijeniti. 

1988.

UNEP i WMO (Svjetska meteortološka organizacija) napravili su Međudržavni panel o klimatskim promjenama (IPCC).
Stručnjaci koji su zaposleni u ovom tijelu bave se istraživanjem klimatskih promjena i procjenjivanjem njihovih posljedica, tj.  prikupljanjem rezultata istraživanja o klimatskim promjenama i djelovanju ovih promjena, te razradom političkih strategija. 

 

U Torontu se održava Konferencija o klimi. Ona predstavlja podsticaj za dalje konferencije u Hagu, Hamburgu i Londonu (1989).
Važan rezultat Konferencije je poziv na smanjenje emisije ugljen-dioksida za 20% do 2005. godine i ratificiranje Protokola o ozonu iz Montreala.

1989.

Prva Konferencija država potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Helsinkiju.

1990.

Druga Konferencija država potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Londonu.

 

Druga svjetska konferencija o klimi u Ženevi.
Postoji širok naučni koncenzus o tome da su klimatske promjene uzrokovane emitovanjem štetnih gasova u Zemljinu atmosferu. Stalno se upozorava na neophodnost smanjenja emisije ugljen-dioksida, metana, ugljičnog hidrata hlora i fluora i azotnog oksida. Ipak, zahtijev IPCC-a da smanji emisiju štetnih gasova za 60% nije naišao na podršku.

 

Generalna skupština UN-a uspostavila je Intergovernmental Negotiating Committee for a Framework Convention on Climate Change (INC).
Ovo tijelo ima zadatak da do Konferencije u Riju 1992. godine razradi globalnu Konvenciju za zaštitu klime.

1991.

Najgora naftna katastrofa desila se tokom Zaljevskog rata kada je oko 570 miliona tona nafte izliveno u more iz uništenog naftnog takera.

1992.

Konferencija o zaštiti životne sredine i razvoju u Riju de Žaneiru (United Nations Conference on Environment and Development - UNED, "Earth Summit")
160 država Ujedinjenih nacija donijelo je  Konvenciju o klimi  sa ciljem da se nivo emitovanja štetnih gasova u atmosferu do 2000. godine smanji i dovede na nivo emisije iz 1990. godine (tekst Konvencije; Konvencija je stupila na snagu 1994. godine nakon što ju je ratificiralo 50 država; ostale Konferencije su se održavale 1995. u Berlinu, 1996. u Ženevi, 1997. u Kyoto-u, 1998. u Buenos Airesu, 1999. u Bonn-u, 2000. u Hagu, 2001. u Bonn-u i Marrakesch-u, 2002. u Nju Delhiju i 2003. u Milanu; 10 godina nakon Rija u Johanesburgu je 2002. godine održana Svjetska konferencija na vrhu).
Deklaracijom iz Rija prvi put je formulisano opširno objašnjenje održivosti i zahtijevana je nacionalna strategija o održivosti (tekst Deklaracije).
Pored okvirne Konvencije o klimi u Riju su donesene još dvije Konvencije o zaštiti životne okoline i o razvoju, naime o biodiverznosti i borbi protiv decertifikacije (širenja pustinja). 
Pored toga postavljeni su osnovni principi zaštite šuma.
No, najvažnije od svega bilo je donošenje Agende 21. To je opširan akcioni program održivog razvoja u 21. vijeku (tekst Agende 21). Unutar Agende obrađeni su gotovo svi važniji aspekti održivog razvoja: borba protiv siromaštva, ravnopravnost spolova, poštovanje interesa domaćeg stanovništva, participacija društvenih grupa u političkom procesu, zaštita klime, zaštita različitosti, zaštita rezervi pitke vode itd. Poglavlje 28 posvećeno je lokalnom nivou: "Lokalna Agenda 21" (vidi Osnovni kurs 3).

 

 Konferencija država-potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Kopenhagenu .

1993.

Prvi sastank UN-ove komisije za održivi razvoj (CSD)

1995.

Prva Konferencija država-potpisnica  Konvencije o klimi u  Berlinu  sa ciljem da se u roku od dvije godine donesu propisi o smanjenju emisije štetnih gasova od strane industrijskih zemalja.

 

Konferencija država-potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Beču .

1996.

Druga Konferencija država-potpisnica  Konvencije o klimi u  Beču .

1997.

Na  Trećoj Konferenciji država potpisnica  Konvencije o klimi u  Kyoto-u  usvojen je Kyoto-protokol (tekst Protokola).
U jednom dodatnom protokolu uz Konvenciju o klimi propisani su razni dokumenti koji definišu ciljeve za smanjenje emisije štetnih gasova: ugljen-dioksida, metana, azotnog dioksida, dijelom halogenih vodika fluora i ugljika i fluorida.
Države-potpisnice se obavezuju da će do 2012. godine smanjiti emisije štetnih gasova na 5,2% ispod nivoa emisije štetnih gasova iz 1990. godine. Svaka zemlja pojedinačno ima različite propise glede toga, što uglavnom zavisi od nivoa njenog ekonomskog razvoja. Za SAD je predviđeno smanjenje emitovanja za 8%, dok su se Rusija i Ukrajina obavezale da neće preći nivo emitovanja štetnih gasova koji su dostigle 1990. godine, za Narodnu Republiku Kinu, Indiju i za zemlje u razvoju nisu predviđena nikakva ograničenja emisije štetnih gasova. 
Nakon što je Protokol ratificiran od strane 55 država, on je 16. februara 2005. godine stupio na snagu. Ovih 55 država koje su ratificirale Protokol 1990. godine ukupno su prouzrokovale više od 55% emisije ugljen-dioksida.
Neke države, kao što su SAD, Australija, Hrvatska i Kraljevina Monako nisu ratificirale Protokol. Ostale države su uglavnom odustale od svojih sugestija i ratificirale Protokol. Da li će se ciljevi postavljeni u Protokolu zaista i ostvariti, ostaje da se vidi s obzirom na činjenicu da je većina država povećala emisiju ugljen-dioksida od 1990. godine.

  .

 Konferencija država-potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u Montrealu .

1998.

Četvrta Konferencija  država-potpisnica Konvencije o klimi u  Buenos Airesu  zaključila je da razvije detaljne smjernice sprovođenja Kyoto-protokola.

 

"Poplave stoljeća" u Kini i Bangladešu: ukupno 54 zemlje su tokom ove godine pogođene poplavama, 45 zemalja sušom. 1998. godine izmjerena je najviša prosječna godišnja temperatura od početka mjerenja temperature.   
Tokom 90-tih godina sve su više prisutne prirodne katastrofe.

1999.

 Konferencija država-potpisnica  Protokola iz Montreala održava se u  Pekingu .

  .

Peta Konferencija država-potpisnica  Konvencije o klimi u  Bonn-u  konkretizira smjernice sprovođenja Kyoto-protokola.

2000.

Na  Šestoj konferenciji država-potpisnica  Konvencije o klimi u Hagu  nije postignut koncenzus o odredbama sprovođenja Kyoto-protokola.

2001.

Dodatna Konferencija  država-potpisnica Konvencije o klimi u  Bonn-u, koja je bila neophodna nakon istupanja SAD-a.

 

Sedma konferencija država-potpisnica  Konvencije o klimi u  Marrakesch-u  na kojoj je donesen opširan sporazum o sprovođenju dotadašnjih zaključaka.
Za ciljeve smanjenja emisije gasova koje sprovode pojedine zemlje treba da se sprovedu određene mjere koje vežu (a time i umanjuju nivo) ugljen-dioksid - šumarstvo ili poljoprivreda. Tu se ubrajaju i projekti pošumnjavanja u zemljama u razvoju.

2002.

Na Osmoj konferenciji država-potpisnica  u  Nju Delhiju  pokazali su se interesni konflikti država.

 

Sastanak na vrhu o održivom razvoju u Johanesburgu ("Rio+10", Internet)
Doneseni su mnogobrojni zaključci na teme pitke vode, razvojne pomoći i Kyoto-protokol. Nažalost, nisu dati nikakvi vremenski rokovi i zaključci nisu pravno obavezujući.

2003.

 Deveta konferencija država-potpisnica  Konvencije o klimi u  Milanu.

[Autor: Ragnar Müller]

[Početak stranice]

 

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     


Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.