Sudjelovati:
Učenici sami rješavaju svoje probleme na razrednom vijeću

U ovom dijelu Tematskog kompleksa pradstavljamo vam primjere iz prakse koje je moguće vrlo lako primijeniti i u vlastitoj školi. Oni potječu iz bestselera bivše direktorice uzorite škole Helene-Lange, Enje Riegel koji ima izuzetno zanimljiv naslov - "Škola može uspjeti!".  

"Demokracija u školi" počinje od svakodnevnih stvari. Tako u ovoj školi imamo higijeničarsku službu (vidi stranicu Higijena). Osim toga, učenici moraju preuzeti određene službe (vidi stranicu Suradnja). Osnovna zamisao je da se na učenike prebaci dio odgovornosti, najprije jedan mali dio.

Ova odgovornost se prenosi i na druga, teža područja, pa se ovdje radi o učenju demokracije u najužem smislu. Cilj je da učenici sudjeluju u planiranju, odlučivanju i da samostalno rješavaju svoje konflikte. U tom smislu je, zahvaljujući sugestijama francuskog pedagoga Célestina Freineta, osnovano razredno vijeće.
 

Zidne novine i razredno vijeće

"U školi Helene-Lange razredno vijeće je redoviti ritual koji se obavlja krajem tjedna. Priprema se uz pomoć zidnih novina, koje svakom učeniku nude mogućnost da tijekom tjedna izrazi svoje želje, pozitivne sugestije, ali i kritiku, te mogućnost da iznese postojeće konflikte. Svatko zna da će se sve ono što stoji na zidnim novinama spomenuti i na razrednom vijeću. Ako neki konflikt ne bude spomenut ili se sa zidnih novina izbriše, i o tome će se raspravljati na razrednom vijeću" (str. 64-65).
 

Dug put ...

Ovo, naravno, nije moguće provesti od danas do sutra. Potrebno je mnogo strpljenja dok učenici (a i nastavnici) ne budu sposobni za mirno rješavanje sukoba. "U petom razredu još ima mnogo djece koja uopće ne poznaju dovoljno jezik da bi iznosila argumente i razumjela argumente drugih. Ne mogu svi biti vođe diskusije, niti svi mogu napraviti sažetak rečenog. 'Dati djeci riječ', kako je to Freinet definirao, zahtijeva stalnu pomoć nastavnika do u najsitnije detalje, bilo da se radi o pomoći prilikom formuliranja onoga što dijete želi reći ili nečeg kompliciranijeg" (str. 65-66).
 

Tijek razrednog vijeća 

Osim primjera iz prakse prilikom rješavanja problema i prevladavanja konflikata na razrednom vijeću, Enja Riegel opisuje i kako ovaj proces teče: "Učenik koji je voditelj razrednog vijeća kaže: 'Ovim otvaram današnje razredno vijeće s temama predloženim na ovotjednim zidnim novinama.' Nastavnik koji sjedi pokraj pokaže na prvu točku dnevnog reda - 'Tobias me tri puta udario u koljeno'. Najprije nešto o tome kaže onaj tko je napisao kritiku, potom Tobias kaže nešto kako bi opravdao svoj postupak, a nakon toga mogu svi koji to žele sudjelovati u diskusiji.  

Kada se argumenti za i protiv počnu ponavljati, nastavnik pita kako bi mogla izgledati rješenja. Na kraju nastavnik zaključuje razredno vijeće i imenuje popis tema koje se nisu mogle obraditi ovaj put, pa će zbog toga biti ostavljene za sljedeći put. Na početku su učenici uglavnom razočarani i ljuti jer se nije razgovaralo o njihovim problemima, ali nakon izvjesnog vremena nauče ekonomičnije koristiti školski sat predviđen za razredno vijeće. 

Ponekad razredno vijeće završava u potpunom kaosu i neslaganju, ali sve je to normalno. Bez mukotrpnih prvih koraka u smjeru samostalnosti ni jedna škola neće moći ostvariti da jedan dječak ili djevojčica budu samostalni voditelji razrednog vijeća, da vode listu govornika, daju riječ, potenciraju diskusiju i usmjeravaju učenike prema rješenjima." (S. 66).
 

Teška uloga nastavnika

Sasvim je jasno da se jedan element poput razrednog vijeća ne može uvesti i da se očekuje da će sam od sebe funkcionirati. Potrebno je mnogo strpljenja i hrabrosti, čak i spremnost na to da će cijeli projekt propasti u početnoj fazi te pažljivo praćenje razvoja sa strane nastavnika.

"Upravo ti prvi koraci prilikom uvježbavanja demokratskih formi ophođenja su previše važni da bi bili preskočeni. Nastavnici tijekom tog razdoblja moraju održati balans između autoriteta koji moraju pokazati u prvim tjednima, pa čak i mjesecima, i činjenice da je cilj razrednog vijeća da učenici sami nauče rješavati svoje probleme bez pomoći nastavnika." (str. 66-67).
 

Glasanje nije dovoljno

Često se prakticiranje demokracije u školama završava na tome da se prije donošenja odluke o nekoj stvari organizira glasanje. Ovo je sasvim nedovoljno, a Enja Riegel naglašava:
"Potpuno je pogrešno vjerovanje da će se djeca moći osamostaliti ako redovno budu imala priliku glasati u vezi s nečim što se tiče i njih samih. Čak iako se to čini kao vrlo demokratično, oni na taj način neće naučiti da se obazrivo ophode prema svojim vršnjacima, niti da samostalno rješavaju probleme. Odlučivati znači preuzeti odgovornost za sebe i druge, no to podrazumijeva i određena osnovna pravila koja se ne mogu naučiti postizanjem većinske odluke. Pravila poput onih da jaki ne smiju potiskivati, a ni u kom slučaju tlačiti slabije ili da se nasilje neće trpjeti u ovoj školi" (str. 67).
 

Jasna pravila

Cilj ovakvog načina rada u školi Helene-Lange je da učenici što je moguće samostalnije uče i žive u svojoj školi. Oni trebaju preuzeti odgovornost. To je prvi preduvjet mogućnosti da sudjeluju u odlučivanju. Enja Riegel u sažetku kaže:

"Demokracija u školi prije svega znači da zajedničko učenje i suživot trebaju organizirati, što je moguće samostalnije, učenici. Ponekad je u tom procesu bitno i glasanje kada su učenici prije toga naučili da jedni s drugima ozbiljno razgovaraju.

Sloboda učenika da sami donose neke odluke ima i granice koje moraju poznaju svi. Učenici koji se drugim učenicima obraćaju neprimjerenim tonom, šaraju po zidovima ili školskom namještaju ili na neki drugi način povrijede neke druge učenike, moraju snositi posljedice za svoje ponašanje i saznati da škola inzistira na održanju nekih pravila ako to ne čini razredno vijeće." (str. 69).

[Enja Riegel, Schule kann gelingen! Wie unsere Kinder wirklich fürs Leben lernen. Die Helene-Lange-Schule Wiesbaden, Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 446, Bonn 2004]