Razlika između simulacija i planske igre

Igre raspodjele uloga i planske igre

Prema uobičajenoj tipologiji, planske igre i igre raspodjele uloga spadaju u grupu simulacija. Već sama ova činjenica ukazuje na karakteristike ovih metoda - realnost se simulira na nastavi ili tijekom seminara. Tom prilikom kompleksnost realne situacije se reducira, ali ona mora ostati reprezentativna, dakle mora odgovarati realnosti. Ovaj osnovni princip zajednički je svim metodama iz grupe simulacija.

Dok se kod planske igre radi o tome da se zastupa neka institucija ili određena pozicija u vezi s nekim političkim problemom (apstraktno), igra raspodjele uloga zahtijeva od sudionika da se postave u poziciju određenih ljudi (konkretno). Obje ove metode usko su povezane jedna s drugom te ih zbog toga predstavljamo zajedno.
 

Planska igra zahtijeva ispunjavanje više preduvjeta

Planska igra bi se mogla definirati i kao podgrupa igre raspodjele uloga, jer su "planske igre kompleksno napravljene igre raspodjele uloga sa sasvim jasno postavljenim interesnim grupama i visokim pritiskom odluke".

[Hilbert Meyer, Unterrichtsmethoden II: Praxisband, Frankfurt/Main 1987, S. 366]

Dok se tijekom igre raspodjele uloga može simulirati sve (talkshow, konflikt u razredu i sl.), planske igre zahtijevaju ispunjavanje više preduvjeta. Potreban nam je kontroverzan društveni problem, više aktera s različitim interesima i situacija u kojoj je potrebno donošenje odluke, koja se stimulira u tijeku planske igre (konferencije, sjednice općinskog vijeća, sjednice Opće skupštine UN-a itd.). Konflikt se mora riještiti tijekom planske igre donošenjem ozbiljne odluke čija bi se djelotvornost mogla isprobati u stvarnosti. 
 

Cilj planske igre

"Cilj planske igre je da se transparentnim i preglednim učine uzročno-posljedične veze i procesi kompleksne političke i/ili društvene stvarnosti".

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 165]

Planske igre se, u pravilu, ne koriste na početku neke nastavne jedinice, već na njenom kraju, kada sudionici raspolažu dovoljnim brojem informacija u vezi s temom. Sam tijek planske igre i igre raspodjele uloga je sličan i ima četiri faze: 
 

Tijek planske igre



4 faze

Materijali za plansku igru

Uspjeh ili neuspjeh planske igre ovisi o kvaliteti materijala koje nastavnik priprema. Za provedbu jedne planske igre potrebno je najmanje sljedeće:
 

	Studija slučaja: Ovdje se radi o kratkom, razumljivo napisanom i preglednom uvodu u problematiku koji istodobno daje pregled i najvažnijih aktera i opisuje njihove interese, pozicije i funkcije.
	Radna karta: Ona sadrži opće upute o tijeku igre i pitanja koja se tiču planiranja i odlučivanja  u tijeku igre. I ova radna karta mora biti napisana sažeto i razumljivo.
	Karte s opisanim ulogama: Svi sudionici planske igre dobivaju jednake studije slučaja i jednake radne karte, ali karte s opisanim ulogama su, naravno, različite za svaku grupu. Na ovim kartama opisana je uloga koju bi grupa trebala preuzeti. Osim toga, ove karte mogu sadržavati i upute o aktivnostima koje se mogu poduzeti da bi se ostvarili interesi grupe u tijeku planske igre. Karta s opisanom ulogom može sadržavati i dodatne informacije ili neke sugestije vezane za plansku igru.
	Materijali s informacijama: Četvrti element su dodatni materijali koji su potrebni da bi sudionici dobili dovoljno informacija i imali stručnu i sadržajnu osnovu za provedbu planske igre. Informacije mogu potjecati iz različitih izvora: dijelovi iz primarnih izvora informacija, upravni i zakonski propisi, prava ili simulirana pisma službi koje su u vezi s temom planske igre, crteži i karikature, prava ili simulirana pisma čitatelja ili članci iz novina, izvodi iz leksikona, stav vlade ili nekih interesnih grupa itd. Ove informacije na raspolaganju su svim grupama, a na kartama s opisanim ulogama pojedinačnim grupama se mogu dati savjeti na koje informacije bi trebalo obratiti posebnu pažnju.

Osim ovih nužnih materijala za provedbu planske igre, mogle bi se pripremiti i karte s događajima uz čiju pomoć bi voditelj igre tijekom provedbe igre mogao utjecati na njen tijek. Sljedeći element koji bi se mogao koristiti tijekom planske igre su radni formulari kao tehnička pomoć u fazi interakcije. To bi, na primjer, mogle biti sheme za vođenje protokola uz pomoć kojih grupe mogu planirati svoje aktivnosti tijekom igre.
 

Mogućnosti primjene

"Djelovanje u okviru planske igre, prije svega, znači analiziranje problema, procjenjivanje alternativa, razvijanje strategija i taktike kao i donošenje odluke za realiziranje zadanih ciljeva. Planska igra se stoga može primijeniti tamo gdje bi se trebali pojasniti formalni politički procesi, sistemski mehanizmi, ovisnost pojedinačnih grupa o strukturama sistema i o tome gdje bi se trebalo omogućiti uvid u interesne pozicije, strukture vlasti i pritisak koji sa sobom nosi odlučivanje. Planske igre su zbog toga uvijek usmjerene u pravcu problema, a ne znanosti."

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 165-166]
 

Prednosti planske igre

Neusporedivo je veći uspjeh učenja kada sami nešto učinimo u odnosu na onaj kada o nekoj pojavi ili događaju bivamo samo informirani. Ova činjenica govori u prilog primjeni metoda koje su usmjerene u pravcu djelovanja kao što je to slučaj s planskom igrom. Osim toga, prilikom primjene planske igre zapažen je veoma visoka razina motivacije kod sudionika. Učenici ili sudionici seminara imaju mogućnost da tijekom planske igre steknu iskustva kakva neće steći prilikom primjene bilo koje druge metode. Tijekom provedbe planske igre oni uvježbavaju ključne vještine demokratskog ponašanja (mirno rješavanje konflikata, prepoznavanje interesa, definiranje problema, formuliranje ciljeva, donošenje odluka, razgovor, diskusiju, analizu, istraživanje itd.). 
 

Mane odnosno opasnosti

Nasuprot prednostima koje smo naveli postoji cijeli niz opasnosti u vezi s planskom igrom. "Tako uvijek postoji tendencija da se planska igra prenese potpuno nekritično na stvarnost i da se na taj način stekne pogrešna slika političke realnosti, a to ovisi o mnoštvu faktora koji ostaju neprimijećeni tijekom same planske igre."

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 166]

Planske igre mogu biti ili suviše jednostavne ili suviše komplicirane. U prvom slučaju realnost ne biva predstavljena u pravom svjetlu, a u drugom slučaju primjena metode propada zbog prevelikog očekivanja pred koje su stavljeni sudionici. Planske igre zaista postavljaju velike zahtjeve pred sudionike (sadržajne, metodičke, socijalne), pa se nastavnici često odlučuju za neprimjenjivanje ove metode, jer smatraju da bi bila prevelik zalogaj za učenike.   

To, naravno, predstavlja svojevrsno vrzino kolo, jer učenici ne posjeduju vještine koje zahtijeva planska igra pa im nastavnici i ne daju mogućnost da se okušaju u upotrebi ili uvježbavanju ovih vještina. Ovo se može suzbiti samo upotrebom metoda usmjerenih u smjeru djelovanja."

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 168]

Osim toga, važno je napomenuti da se planske igre zbog organizacijskih zahtijeva teško mogu smjestiti u školsku svakodnevicu (vrijeme nužno za pripremu, više prostorija u kojima se radi itd.). Mnoga iskustva govore u prilog tome da se odnos između naporne pripreme i rezultata itekako isplati. "Sudionici u razgovoru s članovima drugih grupa doživljavaju socijalnu i političku interakciju na koju mogu utjecati, rade s informacijama koje su im potrebne kako bi utjecali na promjenu struktura i pronalazak rješenja. Planske igre zahtijavaju samostalno djelovanje. Cilj im je da potaknu pronalaženje kreativnih rješenja, strategija za rješavanje konflikata ili različitih mogućnosti prilikom donošenja odluka."

[Günther Gugel, Praxis politischer Bildungsarbeit. Methoden und Arbeitshilfen, Institut für Friedenspädagogik Tübingen, 4. Auflage 1996, S. 245, 247]