Definicija: Wolfgang Sander
didaktička načela definira kao "instrumente pomoću kojih se kompleksna
mnogostrukost političkih sadržaja može konstruirati u jedinice za učenje te
može biti didaktički strukturirana. Didaktička načela bi trebala
omogućiti učenje politike. Oni povezuju didaktičke spoznaje u svrhu planiranja
jedinica za učenje".
[Wolfgang Sander, Theorie der politischen Bildung:
Geschichte - didaktische Konzeptionen - aktuelle Tendenzen und Probleme; in: ders. (Hg.), Handbuch politische Bildung, Schriftenreihe der Bundeszentrale
für politische Bildung, Band 476, Bonn 2005, S. 29]
Didaktička načela, kako se
pokazalo u stručno-didaktičkim debatama tijekom posljednjeg desetljeća, čine
jezgru
političke didaktike. Ona operacionaliziraju opće ciljeve političkog obrazovanja koji se često označavaju vrlo jezgrovito
s "punoljetan, politički aktivan
građanin" (o zadacima i ciljevima političkog obrazovanja možete saznati više u
sklopu Tematskog kompleksa Politička didaktika).
Najvažnija didaktička načela u području političkog obrazovanja
Samostalno
formiranje vlastitog mišljenja:
U političko-didaktičkoj debati koja se u Njemačkoj vodila vrlo
intenzivno ovo je didaktičko načelo označeno kao "zabrana prisile". Pratimo li
nastanak ovog didaktičkog načela vratit ćemo se u 1976. godinu, i to na sastanak
tada najznačajnijih predstavnika ovog područja. Od tada ovo načelo
predstavlja
osnovu političkog obrazovanja u Njemačkoj pa i šire. Definicija za
koju je vezan
poznati konsenzus iz Beutelsbacha glasi:
"1. Zabrana prisile. Nije dopušteno učenike navoditi na to da idu u određenom
smjeru u smislu formiranja određenog mišljenja kod njih o određenoj pojavi ili
stvari u društvu i na taj način spriječiti samostalno formiranje mišljenja.
Upravo tu leži granica između političkog obrazovanja i indoktrinacije.
Indoktrinacija se nikako ne može povezati s ulogom nastavnika niti s ciljem
koji je općeprihvaćen od svakog demokratskog društva, a to je punoljetan,
politički aktivan građanin."
Kontroverznost je
drugo po redu na listi najvažnijih didaktičkih načela. Definicija konsenzusa
iz Beutelsbacha glasi:
"2. Ono što je kontroverzno u znanosti i politici mora biti
predstavljeno kao kontroverzno i tijekom nastave. Ovo je didaktičko načelo
vrlo
usko povezano s prethodnim, jer ako se na svjetlo dana ne iznesu različita
mišljenja, ako se ne razjasne sve mogućnosti i ne pokažu alternativni načini,
onda je otvoren put indoktrinaciji... "
Zabrana prisile i kontroverznost dva su nezaobilazna didaktička
načela koja i danas imaju neograničenu važnost. Ova dva načela predstavljaju
granicu između političkog obrazovanja i indoktrinacije. Na kraju jedne nastavne
jedinice iz područja političkog obrazovanja mora postojati više rješenja za jedan
problem. Odabir "najboljeg" puta prilikom rješavanja nekog problema ne smije se
oduzeti učenicima ili sudionicima seminara, već mora biti prepušten njihovom
sudu.
Orijentiranje prema interesima
kao treće didaktičko načelo konsenzusa iz Beutelsbacha, za
razliku od prethodna dva, uvijek i iznova bio je predmet diskusija i rasprava.
Tijekom ovih debata nije bilo riječi o ukidanju ovog didaktičkog
načela,
već o njegovom proširenju, i to prema dimenziji orijentacija u pravcu
zajedničkog blagostanja:
"3. Učenik mora biti postavljen u poziciju da analizira političku
situaciju i svoje vlastite interese te mora biti u stanju tražiti načine
i sredstva da na zadanu situaciju utječe u smislu svojih interesa... "
[Hans-Georg Wehling, Konsens ŕ la Beutelsbach?; in: Siegfried
Schiele/Herbert Schneider (Hg.), Das Konsensproblem in der politischen Bildung,
Stuttgart 1977, S. 179-180]
Ostala didaktička načela u području političkog obrazovanja
Ono što smo svakako mogli primijetiti je da se gore spomenuta didaktička
načela nadopunjuju i da su u uskoj vezi jedni s drugima. U ovisnosti o temi
koja se odabere za nastavnu jedinicu i učenika, odnosno sudionika seminara
kojima se obraća, nastavnik će se koristiti i drugim didaktičkim
načelima koja mu stoje na raspolaganju, no ni jedna nastavna jedinica ne zadovoljava
kriterije svih didaktičkih načela.
Poseban položaj među didaktičkim načelima imaju prva dva spomenuta
načela konsenzusa iz Beutelsbacha i ona se ne smiju zaobići pri obradi bilo koje teme.
Političko obrazovanje koje se ne pridržava pricipa zabrane prisile ili načela
kontroverznosti nije profesionalno političko obrazovanje. Ostala bitna
didaktička načela su:
Orijentiranje prema učenicima:
Političko obrazovanje tiče se i iskustava i interesa učenika
(u obrazovanju odraslih ovo se načelo naziva Orijentiranjem prema sudionicima
seminara). U idealnom slučaju odgovor na pitanje što ćemo učiti i na koji
način ćemo obrađivati teme trebalo bi da traže nastavnik i učenici zajedno. Ovim
načelom pokušava se postići cilj da učenik ne bude samo objekt u procesu
učenja, već i aktivan član.
Orijentiranje prema problemu:
Političko obrazovanje mora polaziti od realnih problema,
a tek potom prenosti znanja i vještine koji su potrebni za rješenje problema.
Sposobnost da se rješava problem svakako ima prednost pred nagomilavanjem znanja
i učenjem definicija napamet. Obrada određene teme treba se uvijek
kretati od
posebnog prema općem, dakle indukciji treba dati prednost pred dedukcijom.
Navođenje primjera:
Političko obrazovanje nikada ne može u dovoljnoj mjeri obraditi
neku temu i uglavnom se mora ograničiti na pojedinačne aspekte neke teme. Učenje
uz navođenje primjera predstavlja mogućnost da se reduciraju materijali i
kompleksne pojave koje bi trebale biti obrađene u sklopu nastavnog procesa.
Odabir pojedinačnih aspekata jedne teme koji će se obrađivati u nastavnom
procesu mora biti usmjeren prema učenicima i njihovim interesima, te mora
navoditi primjere koji mnogo govore o toj temi. To znači da "politička
jezgra
teme" mora biti u centru nastavnog procesa. Uspješno navođenje primjera
omogućava učeniku da uoči strukture i zakonitosti u
odabranom problemu, a samim tim je ovo načelo usko povezano s načelom Orijentiranja prema problemu. Navođenje primjera mnogo je važnije od težnje
prema potpunom obrađivanju neke teme.
Orijentiranje
prema znanosti:
Političko obrazovanje mora biti usko povezano
sa znanostima, posebno s političkim, što je i primarni oslonac političkog
obrazovanja.
Aktualnost:
Političko obrazovanje trebalo bi se baviti
aktualnim problemima i njihovim rješenjima. Ako je to moguće, sadržaji koji se
obrađuju u nastavi trebali bi biti što je manje apstraktni, a što više
povezani s realnošću i aktualnim događajima u društvenom životu. Zajedno
s
dobrim kriterijima pri izboru teme, aktualnost može pridonijeti tome da se učenici
ili sudionici seminara više zainteresiraju za nastavnu jedinicu koja se obrađuje
te da s većom motivacijom sudjeluju u nastavi.
Orijentiranje
prema djelovanju:
Političko obrazovanje treba poticati samostalno učenje kao način održivog učenja i prenošenja znanja (na primjer
putem različitih metoda i projekata). S druge strane, ovdje se radi i o
uvježbavanju jedne od osnovnih vještina demokracije - samostalnog
djelovanja i suočavanja s problemima te formiranje vlastitog mišljenja (na
primjer uvježbavanjem ključnih vještina kao što su diskutiranje i prezentacija).
Ove vještine uvježbavaju se putem metoda koje su usmjerene prema djelovanju
pojedinca kao što su planske igre, simulacije ili debate.
