Sudjelovati:
Učenici sami rješavaju svoje probleme na razrednom vijeću

U ovom dijelu Tematskog kompleksa pradstavljamo Vam primjere iz prakse koje je moguće vrlo lako primijeniti i u sopstvenoj školi. Oni potiču iz bestselera bivše direktorice uzorite škole Helene-Lange, Enje Riegel koji ima izuzetno interesantan naslov- "Škola može uspjeti!".  

"Demokratija u školi" počinje od svakodnavnih stvari. Tako u ovoj školi imamo higijeničarsku službu (vidi stranicu Higijena). Pored toga, učenici moraju da preuzmu određene službe (vidi stranicu Saradnja). Osnovna zamisao je da se na učenike prebaci dio odgovornosti, najprije jedan mali dio.

Ova odgovornost se prenosi i na druge, teže oblasti, pa se ovdje radi o učenju demokratije u najužem smislu. Cilj je da učenici sudjeluju u planiranju, odlučivanju i da samostalno rješavaju svoje konflikte. U tom smislu je zahvaljujući sugestijama francuskog pedagoga  Célestin Freinet (Selestin Frajnet) osnovano razredno vijeće.
 

Zidne novine i razredno vijeće

"U školi Helene-Lange razredno vijeće je redovni ritual koji se obavlja krajem sedmice. Priprema se uz pomoć zidnih novina, koje svakom učeniku nude mogućnost da tokom sedmice izrazi svoje želje, pozitivne sugestije, ali i kritiku, te mogućnost da iznese postojeće konflikte. Svako zna da će se sve ono što stoji na zidnim novinama spomenuti i na razrednom vijeću. Ukoliko neki konflikt ne bude spomenut ili se sa zidnih novina izbriše, i o tome će se raspravljati na razrednom vijeću" (str. 64-65).
 

Dug put ...

Ovo naravno nije moguće sprovesti od danas do sutra. Potrebno je mnogo strpljenja dok učenici (a i nastavnici) ne budu sposobni za mirno rješavanje sukoba. "U petom razredu još uvijek ima mnogo djece koja uopšte ne poznaju dovoljno jezik da bi iznosila argumente i razumjeli argumente drugih. Ne mogu svi biti vođe diskusije, niti svi mogu napraviti sažetak rečenog. 'Dati djeci riječ' kako je to Freinet definisao, zahtijeva stalnu pomoć nastavnika do u najsitnije detalje, bilo da se radi o pomoći prilikom formulisanja onoga što dijete želi reći ili nečeg komplikovanijeg" (str. 65-66).
 

Tok razrednog vijeća 

Pored primjera iz prakse prilikom rješavanja problema i prevazilaženja konflikata na razrednom Enja Riegel opisuje i kako ovaj proces teče: "Učenik koji je voditelj razrednog vijeća kaže: 'Ovim otvaram današnje razredno vijeće sa temama predloženim na ovosedmičnim zidnim novinama.' Nastavnik koji sjedi pored pokaže na prvu tačku dnevnog reda- 'Tobias me je tri puta udario u koljeno'. Najprije nešto o tome kaže onaj ko je napisao kritiku, potom Tobias kaže nešto kako bi opravdao svoj postupak, a nakon toga mogu svi koji to žele da sudjeluju u diskusiji.  

Kada se argumenti za i protiv počnu ponavljati, nastavnik pita kako bi mogla izgledati rješenja. Na kraju nastavnik zaključuje razredno vijeće i imenuje spisak tema koje se nisu mogle obraditi ovaj put, pa će zbog toga biti ostavljene za sljedeći put. Na početku su učenici uglavnom razočarani i ljuti jer se nije razgovaralo o njihovim problemima, ali nakon izvjesnog vremena nauče da ekonomičnije koriste školski čas predviđen za razredno vijeće. 

Ponekad razredno vijeće završava u potpunom haosu i neslaganju, ali sve je to normalno. Bez mukotrpnih prvih koraka u pravcu samostalnosti niti jedna škola neće moći ostvariti da jedan dječak ili djevojčica budu samostalni voditelji razrednog vijeća, da vode listu govornika, daju riječ, potenciraju diskusiju i usmjeravaju učenike ka rješenjima." (S. 66).
 

Teška uloga nastavnika

Sasvim je jasno da se jedan element poput razrednog vijeća ne može uvesti i da se očekuje da će sam od sebe da funkcionira. Potrebno je mnogo strpljenja i hrabrosti, čak i spremnost na to da će cijeli projekat propasti u početnoj fazi, te pažljivo praćenje razvoja od strane nastavnika.

"Upravo ti prvi koraci prilikom uvježbavanja demokratskih formi ophođenja su previše važni da bi bili preskoćeni. Nastavnici tokom tog perioda moraju da održe balans između autoriteta koji moraju pokazati u prvim sedmicama, pa čak i mjesecima i činjenice da je cilj razrednog vijeća da učenici sami nauče rješavati svoje probleme bez pomoći nastavnika." (str. 66-67).
 

Glasanje nije dovoljno

Često se prakticiranje demokratije u školama završava na tome da se prije donošenja odluke o nekoj stvari organizira glasanje. Ovo je sasvim nedovoljno, a Enja Riegel naglašava:

"Potpuno je pogrešno vjerovanje da će djeca moći da se osamostale ukoliko redovno budu imala priliku da glasaju u vezi sa nečim što se tiče i njih samih. Čak iako se to čini kao vrlo demokratično, oni na taj način neće naučiti da se obazrivo ophode prema svojim vršnjacima, niti da samostalno rješavaju probleme. Odlučivati znači preuzeti odgovornost za sebe i druge, no to podrazumijeva i određena osnovna pravila koja se ne mogu naučiti postizanjem većinske odluke. Pravila poput onih da jaki ne smiju da potiskuju, a ni u kom slučaju da tlače slabije ili da se nasilje neće trpjeti u ovoj školi" (str. 67).
 

Jasna pravila

Cilj ovakvog načina rada u školi Helene-Lange je da učenici što je moguće samostalnije uče i žive u svojoj školi. Oni trebaju preuzeti odgovornost. To je prvi preduslov mogućnosti da učestvuju u odlučivanju. Enja Riegel u sažetku kaže:

"Demokratija u školi prije svega znači da se zajedničko učenje i suživot trebaju organizirati što je moguće samostalnije od strane učenika. Ponekad je u tom procesu bitno i glasanje kada su učenici prije toga naučili da jedni sa drugima ozbiljno razgovaraju.

Sloboda učenika da sami donose neke odluke ima i granice koje moraju da poznaju svi. Učenici koji se drugim učenicima obraćaju neprimjerenim tonom, šaraju po zidovima ili školskom namještaju ili na neki drugi način povrijede neke druge učenike, moraju snositi posljedice za svoje ponašanje i saznati da škola insistira na održanju nekih pravila ukoliko to ne čini razredno vijeće." (str. 69).

[Enja Riegel, Schule kann gelingen! Wie unsere Kinder wirklich fürs Leben lernen. Die Helene-Lange-Schule Wiesbaden, Bundeszentrale für politische Bildung Schriftenreihe Band 446, Bonn 2004]