Razlika između simulacija i planske igre

Igre raspodjele uloga i planske igre

Prema uobičajenoj tipologiji planske igre i igre raspodjele uloga spadaju u grupu simulacija. Već sama ova činjenica ukazuje na karakteristike ovih metoda - realnost se simulira na nastavi ili tokom seminara.Tom prilikom kompleksnost realne situacije se reducira ali ona mora ostati reprezentativna, dakle mora odgovarati realnosti.Ovaj osnovni princip zajednički je svim metodama iz grupe simulacija.

Dok se kod planske igre radi o tome da se zastupa neka institucija ili određena pozicija u vezi sa nekim političkim problemom (apstraktno), igra raspodjele uloga zahtijeva od učesnika da se postave u poziciju određenih ljudi (konkretno).Obje ove metode usko su povezane jedna sa drugom te ih zbog toga predstavljamo zajedno.
 

Planska igra zahtijeva ispunjavanje više preduslova

Planska igra bi se mogla definisati i kao podgrupa igre raspodjele uloga, jer su "planske igre kompleksno napravljene igre raspodjele uloga sa sasvim jasno postavljenim interesnim grupama i visokim pritiskom odluke".

[Hilbert Meyer, Unterrichtsmethoden II: Praxisband, Frankfurt/Main 1987, S. 366]

Dok se tokom igre raspodjele uloga može simulirati sve (talkshow, konflikt u razredu i sl.), planske igre zahtijevaju ispunjavanje više preduslova. Potreban nam je kontroverzan društveni problem, više aktera sa različitim interesima i situacija u kojoj je potrebno donošenje odluke, koja se stimulira u toku planske igre (konferencije, sjednice općinskog vijeća, sjednice Generalne skupštine UN-a itd.). Konflikt se mora riještiti tokom planske igre donošenjem ozbiljne odluke čija bi se djelotvornost mogla isprobati u stvarnosti. 
 

Cilj planske igre

"Cilj planske igre je da se transparentnim i preglednim učine uzročno-posljedične veze i procesi kompleksne političke i/ili društvene stvarnosti".

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 165]

Planske igre se, u pravilu, ne koriste na početku neke nastavne jedinice, već na njenom kraju, kada učesnici raspolažu sa dovoljnim brojem informacija u vezi sa temom. Sam tok planske igre i igre raspodjele uloga je sličan i ima četiri faze: 
 

Tok planske igre



4 faze

Materijali za plansku igru

Uspjeh ili neuspjeh planske igre zavisi od kvaliteta materijala koje nastavnik priprema. Za sprovođenje jedne planske igre potrebno je najmanje sljedeće:
 

	Studija slučaja: Ovdje se radi o kratkom, razumljivo napisanom i preglednom uvodu u problematiku koji istovremeno daje pregled i najvažnijih aktera i opisuje njihove interese, pozicije i funkcije.
	Radna karta: Ona sadrži opće upute o toku igre i pitanja koja se tiču planiranja i odlučivanja  u toku igre. I ova radna karta mora biti napisana sažeto i razumljivo.
	Karte sa opisanim ulogama: Svi učesnici planske igre dobijaju jednake studije slučaja i jednake radne karte, ali karte sa opisanim ulogama su, naravno, različite za svaku grupu. Na ovim kartama opisana je uloga koju bi grupa trebala preuzeti. Pored toga, ove karte mogu da sadrže i uputstva o aktivnostima koje se mogu preduzeti da bi se ostvarili interesi grupe u toku planske igre. Karta sa opisanom ulogom može sadržavati i dodatne informacije ili neke sugestije vezane za plansku igru.
	Materijali sa informacijama: Četvrti element su dodatni materijali koji su potrebni da bi učesnici dobili dovoljno informacija i imali stručnu i sadržajnu osnovu za sprovođenje planske igre. Informacije mogu poticati iz različitih izvora: dijelovi iz primarnih izvora informacija, upravni i zakonski propisi, prava ili simulirana pisma službi koje su u vezi sa temom planske igre, crteži i karikature, prava ili simulirana pisma čitalaca ili članci iz novina, izvodi iz leksikona, stav vlade ili nekih interesnih grupa itd. Ove informacije na raspolaganju su svim grupama, a na kartama sa opisanim ulogama pojedinačnim grupama se mogu dati savjeti na koje informacije bi trebalo da obrate posebnu pažnju.

Pored ovih neophodnih materijala za sprovođenje planske igre, mogle bi se pripremiti i karte sa događajima uz čiju pomoć bi voditelj igre tokom sprovođenja igre mogao utjecati na njen tok. Sljedeći elemet koji bi se mogao koristiti tokom planske igre su radni formulari kao tehnička pomoć u fazi interakcije. To bi, na primjer, mogle biti šeme za vođenje protokola uz pomoć kojih grupe mogu planirati svoje aktivnosti tokom igre.
 

Mogućnosti primjene

"Djelovanje u okviru planske igre, prije svega, znači analiziranje problema, procijenjivanje alternativa, razvijanje strategija i taktike kao i donošenje odluke za realiziranje zadatih ciljeva. Planska igra se stoga može primijeniti tamo gdje bi trebalo da se pojasne formalni politički procesi, sistemski mehanizmi, ovisnost pojedinačnih grupa o strukturama sistema i o tome gdje bi trebalo da se omogući uvid u interesne pozicije, strukture vlasti i pritisak koji sa sobom nosi odlučivanje. Planske igre su zbog toga uvijek usmjerene u pravcu problema, a ne nauke."

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 165-166]
 

Prednosti planske igre

Neuporedivo je veći uspjeh učenja kada sami nešto uradimo u odnosu na onaj kada o nekoj pojavi ili događaju bivamo samo informisani.Ova činjenica govori u prilog primjeni metoda koje su usmjerene u pravcu djelovanja kao što je to slučaj sa planskom igrom. Pored toga, prilikom primjene planske igre zapažen je veoma visok nivo motivacije kod učesnika. Učenici ili sudionici seminara imaju mogućnost da tokom planske igre steknu iskustva kakva neće steći prilikom primjene ma koje druge metode. Tokom sprovođenja planske igre oni uvježbavaju ključne vještine demokratskog ponašanja (mirno rješavanje konflikata, prepoznavanje interesa, definisanje problema, formulisanje ciljeva, donošenje odluka, razgovor, diskusiju, analizu, istraživanje itd.). 
 

Mane odnosno opasnosti

Nasuprot prednostima koje smo naveli postoji cijeli niz opasnosti u vezi sa planskom igrom. "Tako uvijek postoji tendencija da se planska igra prenese potpuno nekritično na stvarnost i da se na taj način stekne pogrešna slika političke realnosti, a to zavisi od mnoštva faktora koji ostaju neprimijećeni tokom same planske igre."

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 166]

Planske igre mogu biti ili suviše jednostavne ili suviše komplikovane. U prvom slučaju realnost ne biva predstavljena u pravom svjetlu, a u drugom slučaju primjena metode propada zbog prevelikog očekivanja pred koje su stavljeni učesnici. Planske igre zaista postavljaju velike zahtjeve pred učesnike (sadržajne, metodičke, socijalne), pa se nastavnici često odlučuju za neprimjenjivanje ove metode, jer smatraju da bi bila prevelik zalogaj za učenike.   

To naravno predstavlja svojevrsno vrzino kolo, jer učenici ne posjeduju vještine koje zahtijeva planska igra pa im nastavnici i ne daju mogućnost da se okušaju u upotrebi ili uvježbavanju ovih vještina. Ovo se može suzbiti samo upotrebom metoda usmjerenih u pravcu djelovanja."

[Peter Massing, Planspiele und Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 168]

Osim toga, važno je napomenuti da se planske igre zbog organizacijskih zahtijeva teško mogu smjestiti u školsku svakodnevicu (vrijeme neophodno za pripremu, više prostorija u kojima se radi itd.). Mnoga iskustva govore u prilog tome da se odnos između naporne pripreme i rezultata itekako isplati. "Učesnici u razgovoru  sa članovima drugih grupa doživljavaju socijalnu i političku interakciju na koju mogu da utiču, rade sa informacijama koje su im potrebne kako bi uticali na promjenu struktura i pronalazak rješenja. Planske igre zahtijavaju samostalno djelovanje. Cilj im je da podstaknu pronalaženje kreativnih rješenja, strategija za rješavanje konflikata ili različitih mogućnosti prilikom donošenja odluka."

[Günther Gugel, Praxis politischer Bildungsarbeit. Methoden und Arbeitshilfen, Institut für Friedenspädagogik Tübingen, 4. Auflage 1996, S. 245, 247]