Definicija: Wolfgang Sander
didaktičke principe definiše kao "instrumente pomoću kojih se kompleksna
mnogostrukost političkih sadržaja može konstruisati u jedinice za učenje te
može da bude didaktički strukturisana. Didaktički principi bi trebalo da
omoguće učenje politike. Oni povezuju didaktička saznanja u svrhu planiranja
jedinica za učenje".
[Wolfgang Sander, Theorie der politischen Bildung:
Geschichte - didaktische Konzeptionen - aktuelle Tendenzen und Probleme; in: ders. (Hg.), Handbuch politische Bildung, Schriftenreihe der Bundeszentrale
für politische Bildung, Band 476, Bonn 2005, S. 29]
Didaktički principi, kako se
pokazalo stručno-didaktičkim debatama tokom posljednjeg desetljeća, čine jezgro
političke didaktike. Oni operacionaliziraju opće ciljeve političkog obrazovanja koji se često označavaju vrlo jezgrovito sa "punoljetan, politički aktivan
građanin" (o zadacima i ciljevima političkog obrazovanja možete saznati više u
okviru Tematskog kompleksa Politička didaktika).
Najvažniji didaktički principi u oblasti političkog obrazovanja
Samostalno
formiranje vlastitog mišljenja:
U političko-didaktičkoj debati koja se u Njemačkoj vodila vrlo
intenzivno ovaj didaktički princip označen je kao "zabrana prisile". Pratimo li
nastanak ovog didaktičkog principa vratićemo se u 1976. godinu i to na sastanak
tada najznačajnijih predstavnika ove oblasti. Od tada ovaj princip predstavlja
osnovu političkog obrazovanja u Njemačkoj pa i šire. Definicija za
koju je vezan
poznati koncenzus iz Beutelsbacha (Bojtelsbah) glasi:
"1. Zabrana prisile. Nije dozvoljeno učenike navoditida idu u određenom
pravcu u smislu formiranja određenog mišljenja kod njih o određenoj pojavi ili
stvari u društvu i na taj način spriječiti samostalno formiranje mišljenja.
Upravo tu leži granica između političkog obrazovanja i indoktrinacije.
Indoktrinacija se nikako ne može povezati sa ulogom nastavnika niti sa ciljem
koji je općeprihvaćen od strane svakog demokratskog društva, a to je punoljetan,
politički aktivan građanin."
Kontroverznost je
druga po redu na listi najvažnijih didaktičkih principa. Definicija koncenzusa
iz Beutelsbach-a glasi:
"2. Ono što je kontroverzno u nauci i politici mora biti
predstavljeno kao kontroverzno i tokom nastave. Ovaj didaktički princip vrlo
usko je povezan sa prethodnim, jer ako se na svjetlo dana ne iznesu različita
mišljenja, ako se ne razjasne sve mogućnosti i ne pokažu alternativni načini,
onda je otvoren put indoktrinaciji... "
Zabrana prisile i kontroverznost dva su nezaobilazna didaktička
principa koja i danas imaju neograničenu važnost. Ova dva principa predstavljaju
granicu između političkog obrazovanja i indoktrinacije. Na kraju jedne nastavne
jedinice iz oblasti političkog obrazovanja mora postojati više rješenja za jedan
problem. Odabir "najboljeg" puta prilikom rješavanja nekog problema ne smije se
oduzeti učenicima ili sudionicima seminara, već mora biti prepušten njihovom
sudu.
Orijentisanje ka interesima
kao treći didaktički princip koncenzusa iz Beutelsbach-a, za
razliku od prethodna dva, uvijek i iznova je bio predmet diskusija i rasprava.
Tokom ovih debata nije bilo riječi o ukidanju ovog didaktičkog principa,
već o njegovom proširenju i to ka dimenziji orijentacija u pravcu
zajedničkog blagostanja:
"3. Učenik mora biti postavljen u poziciju da analizira političku
situaciju i svoje sopstvene interese, te mora biti u stanju da traži načine
i sredstva da na zadatu situaciju utiče u smislu svojih interesa... "
[Hans-Georg Wehling, Konsens ŕ la Beutelsbach?; in: Siegfried
Schiele/Herbert Schneider (Hg.), Das Konsensproblem in der politischen Bildung,
Stuttgart 1977, S. 179-180]
Ostali didaktički principi u oblasti političkog obrazovanja
Ono što smo svakako mogli primijetiti je da se gore spomenuti didaktički
principi nadopunjuju i da su u uskoj vezi jedni sa drugima. U zavisnosti od teme
koja se odabere za nastavnu jedinicu i učenika, odnosno sudionika seminara
kojima se obraća, nastavnik će se koristiti i drugim didaktičkim
principima
koji mu stoje na raspolaganju, no niti jedna nastavna jedinica ne zadovoljava
kriterije svih didaktičkih principa.
Poseban položaj među didaktičkim principima imaju prva dva spomenuta principa
koncenzusa iz Beutelsbach-a i ona se ne smiju zaobići pri obradi bilo koje teme.
Političko obrazovanje koje se ne pridržava pricipa zabrane prisile ili principa
kontroverznosti nije profesionalno političko obrazovanje. Ostali bitni
didaktički principi su:
Orijentisanje ka učenicima:
Političko obrazovanje se tiče i iskustava i interesovanja učenika
(u obrazovanju odraslih ovaj se princip naziva Orijentisanjem ka sudionicima
seminara). U idealnom slučaju odgovor na pitanje šta ćemo učiti i na koji
način ćemo obrađivati teme trebalo bi da traže nastavnik u učenici zajedno. Ovim
principom pokušava se postići cilj da učenik ne bude samo objekt u procesu
učenja, već i aktivan član.
Orijentisanje ka problemu:
Političko obrazovanje mora polaziti od realnih problema,
a tek potom prenosti znanja i vještine koji su potrebni za rješenje problema.
Sposobnost da se rješava problem svakako ima prednost pred nagomilavanjem znanja
i učenjem definicija napamet. Obrada određene teme treba uvijek da se kreće od
posebnog ka općem, dakle indukciji treba dati prednost pred dedukcijom.
Navođenje primjera:
Političko obrazovanje nikada ne može u dovoljnoj mjeri obraditi
neku temu i uglavnom se mora ograničiti na pojedinačne aspekte neke teme. Učenje
uz navođenje primjera predstavlja mogućnost da se reduciraju materijali i
kompleksne pojave koje bi trebalo da budu obrađene u okviru nastavnog procesa.
Odabir pojedinačnih aspekata jedne teme koji će se obrađivati u nastavnom
procesu mora biti usmjeren ka učenicima i njihovim interesima, te mora
navoditi primjere koji mnogo govore o toj temi. To znači da "političko jezgro
teme" mora biti u centru nastavnog procesa. Uspješno navođenje primjera
omogućava učeniku da uoči strukture i zakonitosti u
odabranom problemu, a samim tim je ovaj princip usko povezan sa principom
Orijentisanja ka problemu. Navođenje primjera mnogo je važnije od težnje ka
potpunom obrađivanju neke teme.
Orijentisanje ka
nauci:
Političko obrazovanje mora biti usko povezano
sa naukama, posebno sa političkim naukama, što je i primarni oslonac političkog
obrazovanja.
Aktuelnost:
Političko obrazovanje bi trebalo da se bavi
aktuelnim problemima i rješenjima problema. Ako je to moguće, sadržaji koji se
obrađuju u nastavi trebalo bi da budu što je manje apstraktni, a što više
povezani sa realnošću i aktuelnim događajima u društvenom životu. Zajedno sa
dobrim kriterijima pri izboru teme aktuelnost može da doprinese tome da se učenici
ili sudionici seminara više zainteresiraju za nastavnu jedinicu koja se obrađuje
te da sa većom motivacijom sudjeluju u nastavi.
Orijentisanje ka
djelovanju:
Političko obrazovanje treba da podstiče
samostalno učenje kao način održivog učenja i prenošenja znanja (na primjer
putem različitih metoda i projekata). S druge strane ovdje se radi i o
uvježbavanju jedne od osnovnih vještina demokratije - samostalnog
djelovanja i suočavanja s problemima, te formiranje vlastitog mišljenja (na
primjer uvježbavanjem ključnih vještina kao što su diskutovanje i prezentacija).
Ove vještine uvježbavaju se putem metoda koje su usmjerene ka djelovanju
pojedinca kao što su planske igre, simulacije ili debate.
