Osnovni kurs 2
Nach oben Osnovni kurs 2 Osnovni kurs 3 Osnovni kurs 4 Osnovni kurs 5

 


 

Metode

Osnovni kurs 2: Didaktički principi političkog obrazovanja

Didaktički principi nam pomažu prilikom pripreme i sprovođenja nastave iz oblasti političkog obrazovanja. Oni započinju procesom izbora teme, prilikom kojeg se iz vrlo kompleksne lepeze političkih sadržaja s ciljem i s razlogom odabere određena tema koja će se obrađivati tokom nastave ili seminara.   

Samim tim, didaktički principi igraju veoma važnu ulogu tokom sva četiri koraka pripreme nastave (vidi desno). Od posebnog su značaja u drugom koraku - odabir didaktičke perspektive. 

Priprema nastave:
 
bulletKorak 1: Uvođenje u specifičnu oblast
bulletKorak 2: Odabir didaktičke perspektive
bulletKorak 3: Formuliranje teme
bulletKorak 4: Planiranje toka nastave


[Više informacija na ovu temu naći ćete u okviru Tematskog kompleksa Politička didaktika]

Definicija: Wolfgang Sander didaktičke principe definiše kao "instrumente pomoću kojih se kompleksna mnogostrukost političkih sadržaja može konstruisati u jedinice za učenje te može da bude didaktički strukturisana. Didaktički principi bi trebalo da omoguće učenje politike. Oni povezuju didaktička saznanja u svrhu planiranja jedinica za učenje".

[Wolfgang Sander, Theorie der politischen Bildung: Geschichte - didaktische Konzeptionen - aktuelle Tendenzen und Probleme; in: ders. (Hg.), Handbuch politische Bildung, Schriftenreihe der Bundeszentrale für politische Bildung, Band 476, Bonn 2005, S. 29]

Didaktički principi, kako se pokazalo stručno-didaktičkim debatama tokom posljednjeg desetljeća, čine jezgro političke didaktike. Oni operacionaliziraju opće ciljeve političkog obrazovanja koji se često označavaju vrlo jezgrovito sa "punoljetan, politički aktivan građanin" (o zadacima i ciljevima političkog obrazovanja možete saznati više u okviru Tematskog kompleksa Politička didaktika).


Najvažniji didaktički principi u oblasti političkog obrazovanja

 Samostalno formiranje vlastitog  mišljenja:  U političko-didaktičkoj debati koja se u Njemačkoj vodila vrlo intenzivno ovaj didaktički princip označen je kao "zabrana prisile". Pratimo li nastanak ovog didaktičkog principa vratićemo se u 1976. godinu i to na sastanak tada najznačajnijih predstavnika ove oblasti. Od tada ovaj princip predstavlja osnovu političkog obrazovanja u Njemačkoj pa i šire. Definicija za koju je vezan poznati koncenzus iz Beutelsbacha (Bojtelsbah) glasi:

"1. Zabrana prisile. Nije dozvoljeno učenike navoditida idu u određenom pravcu u smislu formiranja određenog mišljenja kod njih o određenoj pojavi ili stvari u društvu i na taj način spriječiti samostalno formiranje mišljenja. Upravo tu leži granica između političkog obrazovanja i indoktrinacije. Indoktrinacija se nikako ne može povezati sa ulogom nastavnika niti sa ciljem koji je općeprihvaćen od strane svakog demokratskog društva, a to je punoljetan, politički aktivan građanin."

 Kontroverznost  je druga po redu na listi najvažnijih didaktičkih principa. Definicija koncenzusa iz Beutelsbach-a glasi: 

"2. Ono što je kontroverzno u nauci i politici mora biti predstavljeno kao kontroverzno i tokom nastave. Ovaj didaktički princip vrlo usko je povezan sa prethodnim, jer ako se na svjetlo dana ne iznesu različita mišljenja, ako se ne razjasne sve mogućnosti i ne pokažu alternativni načini, onda je otvoren put indoktrinaciji...  "

Zabrana prisile i kontroverznost dva su nezaobilazna didaktička principa koja i danas imaju neograničenu važnost. Ova dva principa predstavljaju granicu između političkog obrazovanja i indoktrinacije. Na kraju jedne nastavne jedinice iz oblasti političkog obrazovanja mora postojati više rješenja za jedan problem. Odabir "najboljeg" puta prilikom rješavanja nekog problema ne smije se oduzeti učenicima ili sudionicima seminara, već mora biti prepušten njihovom sudu.

 Orijentisanje ka interesima  kao treći didaktički princip koncenzusa iz Beutelsbach-a, za razliku od prethodna dva, uvijek i iznova je bio predmet diskusija i rasprava. Tokom ovih debata nije bilo riječi o ukidanju ovog didaktičkog principa, već o njegovom proširenju i to ka dimenziji orijentacija u pravcu zajedničkog blagostanja:

"3. Učenik mora biti postavljen u poziciju da analizira političku situaciju i svoje sopstvene interese, te mora biti u stanju da traži načine i sredstva da na zadatu situaciju utiče u smislu svojih interesa... "

[Hans-Georg Wehling, Konsens ŕ la Beutelsbach?; in: Siegfried Schiele/Herbert Schneider (Hg.), Das Konsensproblem in der politischen Bildung, Stuttgart 1977, S. 179-180]


Ostali didaktički principi u oblasti političkog obrazovanja

Ono što smo svakako mogli primijetiti je da se gore spomenuti didaktički principi nadopunjuju i da su u uskoj vezi jedni sa drugima. U zavisnosti od teme koja se odabere za nastavnu jedinicu i učenika, odnosno sudionika seminara kojima se obraća, nastavnik će se koristiti i drugim didaktičkim principima koji mu stoje na raspolaganju, no niti jedna nastavna jedinica ne zadovoljava kriterije svih didaktičkih principa.

Poseban položaj među didaktičkim principima imaju prva dva spomenuta principa koncenzusa iz Beutelsbach-a i ona se ne smiju zaobići pri obradi bilo koje teme. Političko obrazovanje koje se ne pridržava pricipa zabrane prisile ili principa kontroverznosti nije profesionalno političko obrazovanje. Ostali bitni didaktički principi su:

 Orijentisanje ka učenicima:  Političko obrazovanje se tiče i iskustava i interesovanja učenika (u obrazovanju odraslih ovaj se princip naziva Orijentisanjem ka sudionicima seminara). U idealnom slučaju odgovor na pitanje šta ćemo učiti i na koji način ćemo obrađivati teme trebalo bi da traže nastavnik u učenici zajedno. Ovim principom pokušava se postići cilj da učenik ne bude samo objekt u procesu učenja, već i aktivan član. 

 Orijentisanje ka problemu:  Političko obrazovanje mora polaziti od realnih problema, a tek potom prenosti znanja i vještine koji su potrebni za rješenje problema. Sposobnost da se rješava problem svakako ima prednost pred nagomilavanjem znanja i učenjem definicija napamet. Obrada određene teme treba uvijek da se kreće od posebnog ka općem, dakle indukciji treba dati prednost pred dedukcijom.

 Navođenje primjera:   Političko obrazovanje nikada ne može u dovoljnoj mjeri obraditi neku temu i uglavnom se mora ograničiti na pojedinačne aspekte neke teme. Učenje uz navođenje primjera predstavlja mogućnost da se reduciraju materijali i kompleksne pojave koje bi trebalo da budu obrađene u okviru nastavnog procesa. Odabir pojedinačnih aspekata jedne teme koji će se obrađivati u nastavnom procesu mora biti usmjeren ka učenicima i njihovim interesima, te mora navoditi primjere koji mnogo govore o toj temi. To znači da "političko jezgro teme" mora biti u centru nastavnog procesa. Uspješno navođenje primjera omogućava učeniku da uoči strukture i zakonitosti u odabranom problemu, a samim tim je ovaj princip usko povezan sa principom Orijentisanja ka problemu. Navođenje primjera mnogo je važnije od težnje ka potpunom obrađivanju neke teme. 

 Orijentisanje ka nauci:  Političko obrazovanje mora biti usko povezano sa naukama, posebno sa političkim naukama, što je i primarni oslonac političkog obrazovanja.

Aktuelnost:  Političko obrazovanje bi trebalo da se bavi aktuelnim problemima i rješenjima problema. Ako je to moguće, sadržaji koji se obrađuju u nastavi trebalo bi da budu što je manje apstraktni, a što više povezani sa realnošću i aktuelnim događajima u društvenom životu. Zajedno sa dobrim kriterijima pri izboru teme aktuelnost može da doprinese tome da se učenici ili sudionici seminara više zainteresiraju za nastavnu jedinicu koja se obrađuje te da sa većom motivacijom sudjeluju u nastavi.

 Orijentisanje ka djelovanju:  Političko obrazovanje treba da podstiče samostalno učenje kao način održivog učenja i prenošenja znanja (na primjer putem različitih metoda i projekata). S druge strane ovdje se radi i o uvježbavanju jedne od osnovnih vještina demokratije - samostalnog djelovanja i suočavanja s problemima, te formiranje vlastitog mišljenja (na primjer uvježbavanjem ključnih vještina kao što su diskutovanje i prezentacija). Ove vještine uvježbavaju se putem metoda koje su usmjerene ka djelovanju pojedinca kao što su planske igre, simulacije ili debate. 
 

... dalje do Osnovnog kursa 3: Osnovne metode u nastavi političkog obrazovanja

[Autor: Ragnar Müller]

[Početak stranice]

 

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     


Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.