|
|
|
| Pregled objašnjenih pojmova:
Pojam prosvjetiteljstvo označava duhovni pokret europske
inteligencije s kraja 18. stoljeća. Značajka tog pokreta je
povjerenje u razum kao odlučujući izvor svih spoznaja, povjerenje u
razum kao smjer djelovanja svih ljudskih jedinki i mjeru svih vrijednosti. Kant
je u svom zapisu "Što je prosvjetiteljstvo?" iz 1784. godine
definirao prosvjetiteljstvo kao "izlaz za čovjeka iz vlastite nedoraslosti". U razumnom razmišljanju i u djelovanju koje proizilazi iz
zdravog razuma prosvjetitelji su vidjeli jamstvo stalnog napretka društva u
savladavanju prirodnih sila i u uvođenju pravednog društvenog
reda. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(engl. "Prepreke i ravnoteža"): To je osnovno načelo na kojem počiva Ustav predsjedničke demokracije SAD-a. Prema njemu unutar sistema raspodjele vlasti dio vlasti državnih organa jednak je dijelu vlasti koju ima predsjednik, dakle postignuta je ravnoteža, odnosno predsjednik i državni organi se međusobno ograničavaju u korištenju ovlasti koje imaju, te se na taj način sprečava zloupotreba državne moći. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(iz lat. executio = izvršenje): To je dio državne vlasti koji je stvorila vlada i koji provodi vlada. Taj dio naziva se egzekutivna vlast (ili izvršna vlast) jer on po principu raspodjele vlasti pravne države ima zadatak provoditi, odnosno izvršavati političke odluke koje je donijela legislativa (ili zakonodavna vlast). Vlada pri tom ima funkciju donošenja odluka u okviru Ustava i po zakonskom principu, te funkciju vođenja države, dok uprava ima zadatak odluke vlade pretvoriti u političku stvarnost. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(latinski foedus = "savez"): Savez više država pod zajedničkom vladom, pri čemu svaka država članica i dalje zadržava pravo samouprave. Pri tome se razlikuje savez država i savezna država. Zajednička značajka svih federalnih ideja je osnovni princip prema kojem je članici zajamčena samostalnost, ali je istodobno obvezna u okvirima svojih moći pridonositi općem blagostanju (princip substidiarnosti). (...) Teoretski federalizam su u Francuskoj osnovali Montesquieu i Proudhon. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Dogovor članova jednog društva o njihovu suživotu; kao čisto teorijska potvrda i obrazloženje društva i države prije svega u svjetlu učenja o prirodnom pravu (Augustinus, Thomas von Aquin). Socijalni nagon ljudske prirode vodi do državnih jedinica, a konsenzus članova društva vodi do odgovarajućeg organiziranog reda. Hobbes je u "Leviathanu" vidio samo jednu stranu, naime podčinjavanje društva državi, zasnovano na međusobnom uništavanju ljudske prirode. Nasuprot tome Pufendorf je obrazovao obje strane društvenog ugovora (slično Montesquieu), dok je Rousseau pronašao razliku između opće i partikularne volje, svatko je samom sebi poslušan, ako se podredi državnom zakonu koji je donesen uz njegov pristanak. Nakon što državi prenosi svoja prirodna prava, čovjek ih dobiva natrag od države kao svoja građanska prava. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Podnošenje nacrta zakona parlamentu, povezano s njemu predstojećim zahtjevom da se obradi nacrt zakona te da se o njemu izjasni. Pravo zakonske inicijative (inicijalno pravo) u monarhijama 19. stoljeća imao je u pravilu samo monarh, u predsjedničkoj demokraciji to pravo posjeduju samo članovi parlamenta, a u parlamentarnoj demokraciji članovi parlamenta i vlade. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Raspodjela vlasti, podjela funkcija državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu
i sudsku vlast (legislativa,
egzekutiva, sudska) rađena je s namjerom da izvršenje ovih
funkcija ne smije biti sjedinjeno. Taj princip objavili su J. Locke
("Two treatises on government" 1690.) i prije svega C. de
Montesquieu ("De l'esprit des lois" 1748.) u svojoj borbi protiv
apsolutističke države, a on vrijedi kao temelj moderne ustavne države.
Prenošenjem funkcija na parlament, vladu, službeništvo, kao i na neovisne
suce, državna bi se vlast trebala održati u ravnoteži uz pomoć međusobne
kontrole (balans vlasti) te bi se na taj način trebala osigurati zaštita
građana od samovolje države. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(grčki, učenje o idejama): Učenje o socijalnoj i političkoj stvarnosti ili razvoj društva sa zahtjevom opće vrijednosti. Ona se može nositi s blizinom religioznih stavova (npr. vjera u napredak) ili kao što je to bio slučaj u marksizmu ili lenjinizmu, ona može rasti do svjetskih ili povijesnih objava u vezi s budućim, gotovo religioznim predskazanjima . Općenito: Ideologija je teoretski potkrijepljena politička predodžba, odnosno uvjerenje koje ima određen broj pristaša. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(franc. législatif = zakonodavno, od lat. legem latum = napravljen zakon): Onaj dio državne vlasti koji donosi zakone (zakonodavna vlast). Funkcija legislative je, dakle, da uspostavi pravo, što znači da razradi nove zakone, da ih donese, da mijenja postojeće zakone, dopunjava ih ili stavlja izvan snage. U pravnoj državi, organiziranoj po principu raspodjele vlasti, legislativa je u nadležnosti parlamenta; parlament je legislator i donosi zakone, koje onda ekzekutiva mora provesti, odnosno izvršiti. Činjenica da je legislativa u jednoj demokraciji u rukama poslanika u parlamentu koje je izabrao narod, daje joj najviše mjesto na ljestvici državne vlasti. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(lat. legitimus = pravno): Pravednost državne vladavine. Državna vladavina
i njena provedba je legitimna samo onda kada se slaže sa predodžbama o pravu i
pravednosti te s etičkim vrijednostma i normama koje leže u njihovoj
osnovi i koje su općenito priznate u društvu ljudskih jedinki nad kojima
država ima vlast. Svaka državna vlast treba imati opravdanje (legitimitet/legitimaciju)
ako želi da vlada i sa najmanjim odobravanjem građana, a ne samo sa
fizičkom i psihičkom silom i primjenjujući teror kao svoj sastavni
dio. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Posebna je pojava reprezentativnog sistema i parlamentarizma koju karakterizira sljedeće: 1. uska veza između vlade (egzekutiva) i parlamenta (legislativa), 2. kompaktibilnost vladine službe i poslaničkog mandata, tj. premijer i ministri pripadaju u svakom slučaju većinskim poslaničkim frakcijama, 3. politička odgovornost vlade prema parlamentu, koji može opozvati vladu izglasavanjem nepovjerenja, 4. pravo vlade da raspusti parlament i raspiše nove izbore. Što se tiče osnovnog kriterija, tj. parlamentarne odgovornosti, izglasavanje nepovjerenja prema vladi, šefu vlade, ili prema pojedinim ministrima on može biti doveden u vezu sa odbijanjem zakona sa čijim je sadržajem povezano pitanje izglasavanja nepovjerenja vladi. Ako vlada u ovim slučajevima bude lišena povjerenja, ona ima obvezu da se povuče. Ipak, do osnivanja nove vlade ona obavlja svoju funkciju kao vlada - vršitelj dužnosti. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Ustavni sistem u kojem narod izabere parlament kontrolira i utječe na državnu izgradnju političke volje. Parlamentu onda opet pripada osnova zakonodavstva (legislativa). Pod pojam parlamentarizam mogu se svrstati različiti tipovi vlada, npr. predsjednički sistem (kao u SAD-u), parlamentarni sistem (kao u Velikoj Britaniji i Saveznoj Republici Njemačkoj). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Prema vlastitom razumijevanju zapadnjačkih demokracija, pluralizam je forma njihova društva. Pritom su polazna točka mnoštvo slobodno obrazovanih, političkih, privrednih, religioznih, etničkih i drugih interesnih grupa, koje, jedna nasuprot druge, stoje u konkurentnom odnosu u cilju dobivanja političkog i privrednog utjecaja. U pluralističkoj teoriji stoji da se ova borba između interesnih grupa ne smije odvijati u formi nesrđene borbe svim sredstvima, nego u formi konstruktivnih djelovanja izgrađenih na kompromisima s ciljem postizanja zadovoljavajućeg rezultata za sve. Pri tom se, ipak, ne očekuje da se ovaj proces odvija sam od sebe i tako dovede do utopije, nego je predviđeno da država uoči nedostatke konkurentnog sistema i da ih regulira, odnosno nadvlada (npr. podržavanjem onih grupa koje su izuzetno slabe). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Predsjednički sistem je republikanska forma vladavine koja predsjedniku kao čelniku države povjerava odlučujuća prava političkog odlučivanja. Dok zapadnoeuropski ustavni sistem, koji je proizašao iz konstitucionalizma, predsjedniku daje reprezentativnu ulogu (oduzimanje moći monarha), Ustav SAD-a npr. daje predsjedniku veliku vlast, ali je shodno tome ograničio njegovo službovanje na vrlo kratko razdoblje. Predsjednik SAD-a je čelnik države i šef vlade, najviši zapovjednik i u njegovu posjedu je sva moć. On je neovisan o parlamentu (to nije parlamentarni sistem) i ne obrazuje vladu u pravom smislu, nego imenuje državne sekretare kao savjetnike koje on sam opet može otpustiti. Jednu drugu formu razvila je Francuska u doba Ch. de Gaulle (Ustav iz 1958.). To je prije svega veza s plebiscitarnim odlukama (već se pojavljuje kod Napoléon-a I i Napoléon-a III). U oba slučaja parlament je u pozadini, a egzekutiva je u posjedu pravne vlasti. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
U pravnoj državi organiziranoj po principu raspodjele vlasti zadatak donošenja sudskih odluka pripada sudovima i neovisnim sucima koji djeluju u skladu sa zakonom i samo su zakonu odgovorni (...); oni u sklopu svojih zakonski reguliranih nadležnosti i u toku zakonski reguliranih postupaka (sudski proces) imaju vlast donošenja sudskih odluka ili jurisdikciju (iz lat. ius = pravo, dicere = govoriti). Zbog toga je ta vlast nazvana jurisdiktivna vlast (iz Iat. iudex = sudac, iudicatio = pravna istraga, presuda). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Nasuprot plebiscitarnoj, reprezentativna demokracija je ona demokratska forma društva u kojoj građani jedino i
isključivo putem parlamentarnih izbora aktivno sudjeluju u izgradnji
političke volje države. Reprezentativni sistem se zasniva na vjerovanju da
je zajedničko političko djelovanje većeg broja ljudi moguće
samo ako pojedinci (reprezentanti ili poslanici) "unaprijed dobiju
nalog i punomoć da zajednički djeluju u interesu svojih nalogodavaca i
da ih svojom kolektivnom odlukom obvezuju"(K. Loewenstein). Ovaj sistem
zasniva se na organima, koji (po teoriji) djeluju u ime naroda bez obvezujućeg
naloga (slobodni mandat). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Zahtjev za izjašnjavanje građana putem glasovanja o nacrtu zakona Postupak pri donošenju određenog zakona ili neke druge državne odluke koja treba biti iznesena na parlamentu ili dana na odluku građanima koji se o njoj izjašnjavaju putem glasovanja. Zahtjevi za izjašnjavanje građana putem glasovanja o nacrtu zakona su ugrađeni u mnoge ustave. Da bi došlo do željene odluke, u određenom se vremenskom roku mora određeni postotak stanovništva s pravom glasa izjasniti pozitivno o zahtjevu davanjem svojih potpisa. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Izjašnjavanje građana putem glasovanja na temelju zahtjeva o izjašnjavanju Odluka o pitanjima zakonodavstva koju je donio narod, što znači svi s pravom glasa. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Po principu suvereniteta naroda sva vlast proizilazi iz naroda. Svaku upotrebu državne vlasti mora stoga legitimirati narod. Međutim, princip suvereniteta naroda ne zahtijeva da svaku odluku donosi sam narod, npr. putem izjašnjavanja građana glasovanjem. Ono što taj princip zahtijeva je da su sve službenike državne vlasti postavlja narod izravnim izborom (npr. poslanici u parlamentu) ili neizravnim izborom (npr. parlamentarna vlada ili službenici koje ona postavlja). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
[preuzeto iz: Savezne centrale za političko obrazovanje: Parlamentarna demokracija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon 1997.]
|
|
|
