|
|
|
| Upravo u vrijeme izborne borbe čuje se kritika da stranke ne ispunjavaju na zadovoljavajući način svoju informativnu ulogu. Umjesto da prije izbora biračima predstave svoj program i da zauzmu stavove o stručnim i aktualnim pitanjima, političari im nude fraze koje nerijetko potiču od stručnjaka za marketing. U prvi plan se stavljaju pojedinačne osobe. Ta bi se kritika mogla izraziti sintagmom - njegovanje imidža umjesto prosvjećenja Trebalo bi postaviti pitanje: do kojeg stupnja je pokoravanje zakonima medijskog tržišta za vrijeme izborne borbe dopušteno i legitimno i koji su to minimalni zahtjevi koje stranke moraju ispuniti da bi opravdale svoje funkcioniranje i postojanje kao stranke, odnosno kao organizacije opisane u Osnovnoj cjelini 3.
Stranke ne vode uvijek svoju izbornu borbu i kampanje (...) kao da se obraćaju "punoljetnom i samosvjesnom građaninu". Pokušaj prilagođavanja širim masama predstavlja za stranke trajni pokušaj. One često nastupaju s popularnim izbornim obećanjima, a "jasne i glasne" riječi ostaju iza kulise. Umjesto toga one pokušavaju izazvati potisnute emocije. Komercijalizacijom izborne borbe - koja je djelomično povezana s neozbiljnim floskulama i općim pojednostavljivanjem stvari - prijeti opasnost općenite depolitizacije. S druge strane, gotovo đavolja izborna kampanja slabi stranke međusobno, oduzima im energiju i toleranciju. Uz dužno poštovanje i razumijevanje potrebe stranke da se dobro "prodaju", one ipak ne bi ni u izbornoj borbi trebale zaboravljati na fer ponašanje. To ni u kom slučaju ne treba propagirati mentalitet koji se plaši konflikta. Ali, promjena vlade koja je sama po sebi razumljiva, legitimna i na kraju u stranačkoj demokraciji neophodna (...) ne predstavlja "promjenu moći". Prihvatiti tu promjenu, bez obzira na činjenicu za koju stranku i za koje ciljeve se neko zauzima, svakako pripada u nezaobilazna pravila igre u demokratskom društvu. [Uwe Backes/Eckhard Jesse, iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Stranačka demokracija, Bonn BpB 1997.]
|
|
|
