Demokratska vladavina u konkurentnoj demokraciji, koja je okarakterizirana stranačkom državom, vremenski je ograničena redovitnim izborima. S obzirom na to da  demokratična politika sama po sebi ima obvezu potvrđivanja i prihvaćanja, politika, nositelji političkih odluka i njihovo djelovanje, permanentno se moraju pravdati pred javnošću, informirati javnost o političkim planovima i odlukama i zadržati pozornost javnosti na svom djelovanju. Izborne kampanje zauzimaju središnje mjesto u tom procesu koji politički akteri promatraju kao traženje "legitimiteta putem komunikacije". Međutim, ta činjenica nas ne smije zavarati jer je politička komunikacija trajna, na kraju krajeva i zbog toga što je političko djelovanje zapravo komunikacijska djelatnost.  

Osnova za razumijevanje političke komunikacije je koncept "simbolične politike" koji nas vraća na Murraya Edelmana koji ga je i postavio. Edelmanova teorija polazi od udvostručavanja političke realnosti. Pod time on podrazumijeva da su sva politička djelovanja okarakterizirana podjelom u instrumentalnu dimenziju, odnosno u nazivnik - stvarni efekti političkog djelovanja - i u ekspresivnu dimenziju, odnosno dramaturšku simboličnu vrijednost - predstavljanje političkog djelovanja javnosti. Prema Edelmanu, insceniranje političke prividne vrijednosti za građane putem političkih simbola, kao i njihova mistificirajuća ritualizacija za i putem masovnih medija, što se, opet, kod većine političkih aktera događa nesvjesno ili je s njihova gledišta uvjetovano samom ulogom koju imaju, sve više zauzima mjesto stvarne političke djelatnosti.  

Ulrich Sarcinelli se nadovezuje na tu teoriju i povlači razliku između dimenzije proizvodnje i predstavljanja politike, između stvarne i simbolične vrijednosti. Materijalna (proizvodna) politika, smatra Sarcinelli, gubi u dobu medija, prije svega u dobu televizije, stvarni odnos prema odlučujućim oblicima. Nasuprot tome "medijalizacija" politike, tj. predstavljanje politike po pravilima masovnih medija i "pakiranje" politike, sve je važnije za održanje interesa za nju i za usmjeravanje političkih predodžbi. Jezički simboli (kao "euro", "porezna reforma" itd.) i nejezički simboli (kao himne, zastave i rukovanja pri posjetima državnika) plijene pažnju. Ti simboli pri svemu tome reduciraju političku kompleksnost problema, predstavljaju određenu sliku svijeta i bude emocije kod publike. 

Politički simboli ne služe samo za predstavljanje političke realnosti. U konkurentnom djelovanju stranaka i političara, te u pokušaju da se za sebe osvoji medijska pozornost, ti se simboli koriste i za predstavljanje političke prividne realnosti. Upravo za taj konkretan angažman političkih simbola u procesu posredovanja politike koristi se pojam "simbolična politika". Neprecizno korištenje tog pojma u svakodnevnom životu, i to prije svega u negativnom kontekstu, odražava raširenu kritiku za korištenje ove simboličnosti u politici. Međutim, ta kritika previđa činjenicu da "čista" politika, dakle, politička stvarnost bez dramaturgije i simboličnih dodataka, ne može postojati. Otkad postoji političko djelovanje, simbolična politika je nazaobilazan i neodvojiv dio tog procesa. Simbolična politika predstavlja forum za nositelje političkih odluka, u kojem se oni mogu prezentirati, staviti pod znak pitanja kompetencije rješavanja problema te predstaviti političke vrijednosti, norme i svoju osnovnu orijentaciju. Budući da za veliku većinu stanovništva politika u svojoj kompleksnosti, ipak, ostaje iza kulise, javnost jednostavno u velikoj mjeri prihvaća onu predodžbu politike koja se orijentira prema medijskim zakonima u formi rituala, stereotipa, simbola i uvriježenog shematskog razmišljanja kao opću predodžbu "političke stvarnosti": Dok insceniranje politike za publiku postaje politička realnost, političko djelovanje "iza scene" uglavnom ostaje nezapaženo.

[iz: Jens Tenscher: Politika za televiziju – Politika na televiziji. Teorije, trendovi, perspektive; u: Ulrich Sarcinelli (Hg.), Predstavljanje politike i demokracija u medijskom društvu, Bonn BpB 1998.]