|
|
|
| Kritika stranaka (I) Kritika stranaka (I)
Broj učlanjivanja u stranke u Saveznoj Republici Njemačkoj naglo je porastao 70-ih godina i dalje se kreće, nakon dugoročnog promatranja, na prilično visokoj razini. Većina članova nema nikakvih povlastica zahvaljujući svom članstvu u stranci. Mnogi žrtvuju svoje slobodno vrijeme, ponekad i svoju radnu snagu i novac, da bi proveli ideje i dostignuli ciljeve za koje smatraju da su politički ispravni. Međutim, u mnogim slučajevima učlanjivanje u stranke se događa proračunato. U državi kao što je Savezna Republika Njemačka velike stranke svojim članovima dodjeljuju mnoge pozicije. Pri tome uvijek postoji opasnost da se javne službe ne dodjeljuju po kompetencijama, dakle onima sposobnima, nego po "pravoj" boji stranačke knjižice (patronaža nad službama). Frajburški politolog Wilhelm Hennis o tome govori sasvim egzaktno: "To da kvalificirani pedagog ima više šansi postati direktor škole ako ima stranačku knjižicu u džepu, ne smatram mnogo dostojanstvenijim od kvalifikacije po tome je li netko rezervni časnik ili ne. Slobodno društvo na kraju krajeva počiva i na svojim podjelama, ograničenjima i razlikama. Demokratska država stoji pred opasnošću da se u svijest svojih građana ukorijeni kao alijansa i sistem karijera. Demokratske će stranke, esencijalni posrednici volje građana, dugoročno gledano od ovakve situacije imati najmanje koristi." Patronaža nad službama i politička "raspodjela" predstavljaju negativnu posljedicu za stranačku demokraciju. Ako se zaista ozbiljno shvati Član 33, Stav 2 Osnovnog zakona koji kaže da svaki Nijemac ima jednak pristup javnim službama ovisno o njegovoj naklonosti, zainteresiranosti i stručnosti, onda stranke (i u svom vlastitom interesu) ne bi smjele zatvarati oči pred "raspodjelom" mjesta. Postoje i samokritični glasovi koji se ni u kom slučaju ne mogu povezati sa nezainteresiranošću za stranke, ali koji su spremni priznati da je protekcija članova stranke već prevršila mjeru. To se, naravno, ne smije pogrešno protumačiti, što bi svakog člana stranke koji se prijavi za određeno mjesto odmah apriori označilo kao "lovca na pozicije". Posebno "politički službenici" (npr. državni sekretari, i drugi visoki zvaničnici ministarstava) neophodno pripadaju političkim strankama, s obzirom na to da se njihove političke predodžbe te programi koje provode moraju poklapati s onima koje provodi vlada. Zbog toga oni svakog trenutka mogu biti stavljeni izvan funkcije. [Uwe Backes/Eckhard Jesse, iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Stranačka demokracija, Bonn BpB 1997.]
|
|
|
