Treba se zapitati na čemu počiva nezainteresiranost za stranke. Kao odgovor na to pitanje može se ponuditi pregršt razloga: Nove forme participacije uvriježile su se u dobu postmaterijalizma, doba je individualizacije, politički sadržaji postali su komplicirani i kompleksni, tako da stranke koncepcije, koje su zapravo zatvorene unutar njih, ne mogu ponuditi biraču. Prije svega, stranke djelomično snose odgovornost zbog nastanka zasićenja. Pritom mislimo na poznate i izvikane afere oko financiranja, izdataka te korupcije. Ipak, mnogo teža je činjenica da su stranke na vrhuncu svog razvoja - a i danas to rade - pobudile dojam da su zadužene za sve, odnosno da drže monopol nad procesom formiranja političke volje. Proširile su svoje kompetencije i prodrle su u područja u kojima nemaju šta tražiti. Tome u prilog moraju se spomenuti poznata i izvikana vijeća na televiziji i radiju u kojima ne samo da se odlučuje po stranačko-političkim gledištima nego su nerijetki slučajevi da u takvom vijeću postoje "prijatelji" određene frakcije koji se sastaju prije službenih sjednica vijeća. Dalje, stranke su proširile svoju patronažu i na javnu upravu: Zašto pri imenovanju direktora kazališta ili opere važnu ulogu igra pripadnost stranci. To je javnosti jednako teško objasniti kao i činjenicu da je u nekim pokrajinama Savezne Republike Njemačke nemoguće unapređenje neke osobe iz Studentskog vijeća u Vrhovno studentsko vijeće bez posjedovanja knjižice određene stranke. Na lokalnoj razini činilo se i čini se da su stranke oduvijek postojale i za sve bile zadužene: one se miješaju u sportska, glazbena, vatrogasna te udruženja civilne zaštite. Takvo ponašanje još više pojačava dojam da su stranke zadužene za sve. Ali, upravo se u tome krije problem koji se strankama u posljednjim godinama vratio poput bumeranga. One su, naime, zbog svog zahtjeva da budu zadužene za sve, pobudile očekivanja koja u političkoj i društvenoj stvarnosti ne mogu ispuniti. Zbog svog zahtjeva da drže monopol nad svim, danas ih se smatra odgovornim za mnogo toga, čak i za ono za što uopće nisu zadužene. Konkretno: pojedinačne stranke ne može se okriviti zbog globalizacije tržišta kapitala, internacionalizacije tržišta rada, deficita u javnim budžetima ili potrebe da se socijalna država prestrukturira.  

Nezainteresiranosti za stranke pridonosi i to što naše velike stranke imaju problema u nadvladavanju vlastite fragmentacije i segmentiranja te što ne znaju izaći na kraj sa svojom vlastitom mnogostrukošću i kontroverzama. To se trenutačno više odnosi na SPD, nego na CDU, ali je i kod ove posljednje u svakom slučaju strukturalno prisutno. Nasuprot imidžu koji SPD i CDU imaju u javnosti, ali i kod nekih politologa, te dvije stranke ni u kom slučaju nisu velike hijerarhijske ili oligarhijske organizacije, one mnogo više predstavljaju ono što smo označili kao "isprazne fragmenta" ili "ispraznu anarhiju". 

Decentralizirane su i fragmentirane u organizaciji, s velikom mjerom autonomije područnih saveza, od mjesnog do krovnog saveza, za različite interesne grupe, radna udruženja SPD-a i udruženja CDU-a te za različite frakcije od općinskog vijeća do saveznog parlamenta; što se tiče socijalne strukture njihovih funkcionara, članova i birača, dosta su šarolike, razapete između najcijenjenijih društvenih grupa; programatski i ideološki šarolike su i kontroverzne jednako kao i u njihovoj socijalnoj strukturi; održava ih volja za moći, patronaža nad službama, simboli proizašli iz povijesti, rituali, programske točke i - ako su oni prisutni - karizmatični i/ili organizacijski sposobni lideri. Stranke, dakle, prema van ne odašiljaju sliku jedinstva, harmonije i zatvorenosti, a to uvelike pridonosi nezainteresiranosti za njih.  

Dalje, ona povijesna opterećenja koja su u prošlosti otežavala fungiranje stranaka u parlamentarnom sistemu vladavine, i danas su još prisutna. Tako da se čini da novi antistranački efekt zauzima nove jače pozicije, kako među biračima tako i među nekim sociolozima. Nezainteresiranosti za stranke pridonosi i činjenica da su naše stranke u stalnom procesu promjene, stranačke etikete ostaju, a sadržaji se mijenjaju. To samo dovodi do zabune i zasićenja.