[U lijevoj margini naći ćete upute do tema na D@dalos-u, koje produbljuju predstavljeno]

Nema sumnje: Mi, Nijemci, svjetski smo majstori kad se treba žaliti. Kukamo o nezainteresiranosti za stranke, koju odmah stavljamo u isti koš s nezainteresiranošću za politiku i s nezainteresiranošću za demokraciju (...). Uopće: Pojam krize nam se lako nađe pri ruci i upotrebljava se kao oznaka za sve što se mijenja. Ako se pojam "kriza" ne bi upotrebljavao svakodnevno, te ga se ne bi uzimalo za ozbiljno unatoč svim njegovim različitim kontekstima u istraživanju, naša se politička sadašnjost, a ni povijest Savezne Republike Njemačke, ne bi činili ni upola tako dramatične kako nam to prečesto sugerira politički feljton. 

(...) Upravo suprotno: Moja teza za sljedeće razmišljanje glasi da se u kontekstu njemačke povijesti, ali i u usporedbi s internacionalnom (na koju neću skretati) pokušao spjevati hvalospjev stranačkoj državi Savezne Republike Njemačke, da bismo mi, dakle, mogli govoriti o posljednjih 50 godina kao o uspješnoj povijesti stranaka, stranačkog sistema i stranačke države. Pri svemu tome ja ni u kom slučaju ne bih išta glorificirao, niti davao kritičke osvrta. Ipak, svoju tezu postavljam kao pozitiv - izjavu, da bih se jasno ograničio od stalne kuknjave.  

Uspješna povijest stranaka

Što u političkoj stvarnosti (...) znači "stranačka država"? U sljedećem dijelu radit će se najprije o laičkom shvaćanju stranačke države. Jer, političko-sociološko analitički koncept o tome što bi mogao značiti pojam "stranačka država", dakle, teorija stranačke države još nije razvijena. Na početku Vajmarske Republike pojam "stranačka država" korišten je u negativnom kontekstu, kao pojam koji je bio usmjeren protiv demokracije i republike.  "Stranačka država" slovila je kao pojam suprotan prepravljenoj državi službi i službenika konstitucionalne monarhije, koja je shvaćana kao neutralna, politički neopterećena, slobodna prije svega od "stranačkih svađa", koja nasuprot društvu ne samo da je bila potpuno slobodna, nego se samim tim pozitivno izdizala iznad društva. Dakle, ovaj pojam bio je tumačen u negativnom kontekstu protiv demokracije, republike i, naravno, protiv stranaka. 

Stranačka država kao negativan pojam

Za razliku od toga, u daljem se vremenu pod pojmom "stranačka država" podrazumijevala u pozitivnom smislu demokracija, i to prije demokracija reprezentativnog tipa, a ne predsjednička demokracija, koja je u strankama u ustavnoj stvarnosti, tj. pri donošenju političkih odluka i njihovoj legitimnosti, imala dominirajuću ulogu. Stranke pri tome imaju najbitniju ulogu, iako njihova uloga nije jedina i one nisu jedini nositelji procesa formiranja političke volje, one su, ipak, te koje određene partikularne potrebe i interese društva prihvaćaju (...) te posreduju pri njihovom prenošenju u legislativna i egzekutivna ustavne tijela, te obrnuto, obrazlažu narodu odluke koje se donesu u tim tijelima i na taj način ostvaruju legitimitet za cjelokupni politički sistem. 

[do parlamentarnog i predsjedničkog sistema, vidi Tematski kompleks Demokracija]

Savezna Republika Njemačka je u okvirnom smislu stranačka država par excellence. To pokazuju i sljedeće formalne uredbe: 
1. Po Članu 21 Osnovnog zakona stranke sudjeluju u procesu formiranja političke volje, što je formulacija koja se u prošlosti stranaka u Saveznoj Republici Njemačkoj razvila do te mjere da je postala gotovo svakodnevno područje djelovanja i time dovela do stranačkog monopola u tom području. 
2. Isto tako, po odredbama Člana 21 Osnovnog saveznog zakona stranke su na poseban način priviligirane, budući da mogu biti zabranjene, i to po veoma kompiciranom i jako ograničenom postupku saveznog Ustavnog suda, samo u slučaju da teoretski i u svojoj političkoj praksi prekrše principe slobodnog i demokratskog uređenja. Za razliku od toga, Ministarstvo unutarnjih poslova, odnosno pokrajinsko Ministarstvo unutarnjih poslova, mogu zabraniti udruženja, i to po Članu 9 Osnovnog saveznog zakona, ako svoj rad usmjere prema kršenju ustavog reda ili se na ponašaju u skladu snačelima unapređenja razumijevanja među narodima. 
3. Stranke imaju državnu subvenciju, tj. dijelom se financiraju iz saveznog i pokrajinskih budžeta. To vrijedi i za stranke i za fundacije koje su im bliske te za frakcije u parlamentu. 

[do pravnog položaja stranaka u Njemačkoj, vidi stranicu Zakon]

Da bi se precizirala funkcija stranaka u stranačkoj državi, mora se obratiti pozornost na politološku zadaću, posebno na njihov položaj u političkoj sociologiji, odnosno funkcije koje im se pripisuju u ustavnoj stvarnosti. Ako se držimo samo onoga što je objavljeno, možemo napraviti sljedeći katalog funkcija: 
1. Funkcije u intermedijarnom području, između društva i političko-administrativnog područja:organiziranje izbora; regrutiranje i izbor političkog osoblja; artikuliranje društvenih interesa; agregacija društvenih interesa unutar stranaka; legitimiranje političkog sistema. 
2. Funkcije u "gouvernementalnom" području (području vladavine): strukturiranje parlamanta formiranjem frakcija i oporbe; formuliranje i provedba politike; selekcija nositelja mandata i službi; osim toga, jedna od funkcija u ovom području je i predstavljanje adrese za upućivanje političkih i društvanih zahtjeva. 

Prema nekim promatračima, stranke tijekom preuzimanja te funkcije izgledaju kao dodatna ustavna tijela, uz saveznog predsjednika, savezni parlament, vladu i Ustavni sud. Ipak, ovakvo viđenje stvari je u mnogo točaka neosnovano, budući da je orijentirano jednostrano, odnosno samo prema državi, odnosno prema nadležnostima države. Za funkcioniranje stranačke države nisu odlučujuće "državne" funkcije nego upravo one, koje stranke preuzimaju kao posrednici između države i društva. Kako god da bila komplicirana ova idealno tipična (...) podjela između države i društva, stranke su u oba područja vrlo prisutne i u obja se osjećaju "kao kod kuće". Svaka teorija o stranačkoj državi koja se još treba formulirati mora poći od ove posredničke funkcije stranaka. 

Katalog, koji je fokusiran na stvarne djelatnosti stranaka između države i društva, može se ograničiti na četiri značajne funkcije: 
1. Selektivna funkcija: Putem stranaka događa se izbor i regrutiranje političke elite iz društva - od mjesnog vijeća do službe kancelara. Ono što se, međutim, često previdi i etički kao jako kritično ocjenjuje: stranke su bile i ostale patronažne organizacije, odnosno udruženja građana koji između sebe trebaju podijeliti službe, mjesta, funkcije i karijere. I tu se uopće ne radi o "lošem glasu". Politički problematično (a tada i moralno upitno) postaje kad vodeće pozicije postanu same sebi svrhom, odnosno kada više nije pitanje provedba određenih sadržaja i postizanje ciljeva. Najveću zaslugu naših su stranke postigle u 50-im i 60-im godinama, kad se uz pomoć stranaka demokratizirala javna služba (...).

Selektivna funkcija

Funkcija medijatiziranja

Funkcija agregacije 

Fundiranje mira

Moderni parlamentarni sistemi vladavine imaju karakteristiku da su izvršna vlast, odnosno kabinet, i parlamentarna većina vrlo usko povezani jedni s drugima te da čine političko jedinstvo akcije, naime većinsku vladu. Njima nasuprot stoji oporba. Iz ovakve konstalacije u parlamentarnom sistemu vladavine stvara se šansa za kontrolu; ta konstalacija, dakle, suprotni položaji većinske vlade i opozicije predstavljaju i raspodjelu vlasi, a ne striktna podjela između zakonodavne i izvršne vlasti. A stranke su one koje grade međuprostor da bi se povezali različiti dijelovi političkog sistema (izvršna vlast i parlamentarna većina u vladajuću većinu) i - u slučaju federalnog uređenja Savezne Republike Njemačke - i njegove različite razine: savez, pokrajina i općina. 

Kako je poznato, mi u Saveznoj Republici Njemačkoj imamo vrlo kompliciran sistem raspodjele, kontrole i ograničenja vlasti, koji je, opet, bliži američkom sistemu, tzv. "checks and balances", nego jednostavnom britanskom modelu u kojem "ins" i "outs" stoje jedan nasuprot drugog. Kod nas u odlukama ne sudjeluju samo pokrajine, Savezno vijeće, komune, savezni Ustavni sud, dvije centralne banke u Frankfurtu, europske institucije u Bruxellesu i Strasbourgu, NATO, nego, prije svega, i savezi i interesne grupe svih vrsta, tako da je kancelar - unatoč njegovoj "kompetenciji davanja odrednica" - samo "kap u moru", moderator, koji - ako se to treba ubrajati u stručnosti njegovog poziva - uspostavlja prioritete i tijekom jednog legislativnog razdoblja ostvari jedan ili dva postojeća cilja. Ako, dakle, u vremenu globalizacije, internacionalizacije, europeizacije i ekonomizacije uopće još ostaje mjesta za politiku, onda je ona moguća samo kroz stranke.   

Stranke su cement koji drži političke institucije u njihovom postojanju, i to prije svega informativnim pregovorima i kooperacijama. Sasvim je normalno, tj. sve to pripada u bit parlamantarnog sistema vladavine i nema nikakve veze s "tajnim savezima" kad se šef izvršne vlasti, dakle, u Saveznoj Republici Njemačkoj kancelar, sastane s najvažnijim ministrima koji su trenutačno predsjedavajući frakcija i stranaka koalicijske vlade, ali i jedne vladajuće stranke (ako je to slučaj) da bi razmijenili informacije i jedni drugima priopćili svoje pozicije, tj. pronašli konsenzus. Uz pomoć stranačke i discipline frakcija u centralnim (doduše ne u svim, npr. ne po pitanju savjesti) legislativnim pitanjima konstituiraju se većinske vlade i opozicije. Konkretno: najvažniji zakon u parlamantarnoj godini, Zakon o proračunu, mora dobiti podršku parlamentarne većine. Ako ta podrška izostane, u pitanju je otvorena kriza vlade. 

Stranke kao cement institucija

Onaj tko tvrdi da je klasična suprotnost između zakonodavne i izvršne vlasti zauzeta od strane stranaka, onaj tko naglašava nekompaktibilnost ministarske službe i mandata u parlamentu, službe kancelara i istodobnog predsjedavanja strankom, taj je još u frankfurtškoj crkvi Svetog Paula u godini 1848. Njegovo razumijevanje parlamentarizma je "dinosaur-parlamentarizam", on projicira suprotnost apsolutnih vladara i zastupanja naroda na sadašnjost, on je jednostavno - svjesno ili nesvjesno - uhvaćen u ideji države kao najviše moći. 

(...) Stranke u Saveznoj Republici Njemačkoj od sredine 60-ih godina približile su se onom idealnom tipu stranke koji čini mogućim funkcioniranje parlametarnog sistema vladavine, i to ne samo zahvaljujući tome što su se emancipirale i odvojile od pogleda na svijet i organizacijskih veza njihova socijalno-etičkog miljea. Stranke su sve više počele ispunjavati četiri, već prethodno navedene funkcije. 

Izborno ponašanje i stranački sistem koji je još nalikovao na onaj iz Vajmarske Republike napokon se u 60-im i 70-im godinama koncentriralo na stranački sistem u kojem međusobno konkuriraju dvije velike narodne stranke i jedna manja, "počasna" stranka. Promjena vlasti dogodila se već tri puta, tako da se čini da igra između većinske vlade i opozicije doista funkcionira. Sudjelovanje građana na izborima za Savezni parlament iznosilo je više od 90 posto. Stranke su bile prihvaćene. 

Kako nam je poznato, ta idilična vremena su prošla. Nezainteresiranost za stranke je sve više prisutna. Je li u pitanju kriza stranačke države ili je stranačka država na svom kraju? Činjenična ili prividna kriza stranačke države utvrđuje se, među ostalim, na sljedećim fenomenima: U anketama koje se provode pokazuje se da su birači nezadovoljni strankama, te da je prihvaćanje stranaka opalo; velike stranke gube glasove; male, koje su i onako već na margini, kao npr. Zeleni, PDS, jedno vrijeme Republikanci i DVU, ne dobivaju glasove; broj onih koji ne izlaze na izbore, te broj onih koji mijenjaju svoju odluku za koju će stranku glasovati, raste; broj članova svih stranaka - s iznimkom Zelenih kod kojih stagnira - opada. Bez sumnje, u pitanju je nezainteresiranost za stranke, teško da se može govoriti o krizi stranačke države, ali ni u kom slučaju o postavljanju znaka pitanja iza pojma parlamentarna demokracija.  

Nezainteresiranost za stranke

Treba se zapitati na čemu počiva nezainteresiranost za stranke. Kao odgovor na to pitanje može se ponuditi pregršt razloga: Nove forme participacije uvriježile su se u dobu postmaterijalizma, doba je individualizacije, politički sadržaji postali su komplicirani i kompleksni, tako da stranke koncepcije, koje su zapravo zatvorene unutar njih, ne mogu ponuditi biraču. Prije svega, stranke djelomično snose odgovornost zbog nastanka zasićenja. Pritom mislimo na poznate i izvikane afere oko financiranja, izdataka te korupcije. Ipak, mnogo teža je činjenica da su stranke na vrhuncu svog razvoja - a i danas to rade - pobudile dojam da su zadužene za sve, odnosno da drže monopol nad procesom formiranja političke volje. Proširile su svoje kompetencije i prodrle su u područja u kojima nemaju šta tražiti. Tome u prilog moraju se spomenuti poznata i izvikana vijeća na televiziji i radiju u kojima ne samo da se odlučuje po stranačko-političkim gledištima nego su nerijetki slučajevi da u takvom vijeću postoje "prijatelji" određene frakcije koji se sastaju prije službenih sjednica vijeća. Dalje, stranke su proširile svoju patronažu i na javnu upravu: Zašto pri imenovanju direktora kazališta ili opere važnu ulogu igra pripadnost stranci. To je javnosti jednako teško objasniti kao i činjenicu da je u nekim pokrajinama Savezne Republike Njemačke nemoguće unapređenje neke osobe iz Studentskog vijeća u Vrhovno studentsko vijeće bez posjedovanja knjižice određene stranke. Na lokalnoj razini činilo se i čini se da su stranke oduvijek postojale i za sve bile zadužene: one se miješaju u sportska, glazbena, vatrogasna te udruženja civilne zaštite. Takvo ponašanje još više pojačava dojam da su stranke zadužene za sve. Ali, upravo se u tome krije problem koji se strankama u posljednjim godinama vratio poput bumeranga. One su, naime, zbog svog zahtjeva da budu zadužene za sve, pobudile očekivanja koja u političkoj i društvenoj stvarnosti ne mogu ispuniti. Zbog svog zahtjeva da drže monopol nad svim, danas ih se smatra odgovornim za mnogo toga, čak i za ono za što uopće nisu zadužene. Konkretno: pojedinačne stranke ne može se okriviti zbog globalizacije tržišta kapitala, internacionalizacije tržišta rada, deficita u javnim budžetima ili potrebe da se socijalna država prestrukturira.

Uzroci nezainteresiranosti za stranke

Nezainteresiranosti za stranke pridonosi i to što naše velike stranke imaju problema u nadvladavanju vlastite fragmentacije i segmentiranja te što ne znaju izaći na kraj sa svojom vlastitom mnogostrukošću i kontroverzama. To se trenutačno više odnosi na SPD, nego na CDU, ali je i kod ove posljednje u svakom slučaju strukturalno prisutno. Nasuprot imidžu koji SPD i CDU imaju u javnosti, ali i kod nekih politologa, te dvije stranke ni u kom slučaju nisu velike hijerarhijske ili oligarhijske organizacije, one mnogo više predstavljaju ono što smo označili kao "isprazne fragmenta" ili "ispraznu anarhiju". 

Decentralizirane su i fragmentirane u organizaciji, s velikom mjerom autonomije područnih saveza, od mjesnog do krovnog saveza, za različite interesne grupe, radna udruženja SPD-a i udruženja CDU-a te za različite frakcije od općinskog vijeća do saveznog parlamenta; što se tiče socijalne strukture njihovih funkcionara, članova i birača, dosta su šarolike, razapete između najcijenjenijih društvenih grupa; programatski i ideološki šarolike su i kontroverzne jednako kao i u njihovoj socijalnoj strukturi; održava ih volja za moći, patronaža nad službama, simboli proizašli iz povijesti, rituali, programske točke i - ako su oni prisutni - karizmatični i/ili organizacijski sposobni lideri. Stranke, dakle, prema van ne odašiljaju sliku jedinstva, harmonije i zatvorenosti, a to uvelike pridonosi nezainteresiranosti za njih.  

Dalje, ona povijesna opterećenja koja su u prošlosti otežavala fungiranje stranaka u parlamentarnom sistemu vladavine, i danas su još prisutna. Tako da se čini da novi antistranački efekt zauzima nove jače pozicije, kako među biračima tako i među nekim sociolozima. Nezainteresiranosti za stranke pridonosi i činjenica da su naše stranke u stalnom procesu promjene, stranačke etikete ostaju, a sadržaji se mijenjaju. To samo dovodi do zabune i zasićenja.

Nezainteresiranosti za stranke pridonosi i činjenica da su naše stranke u stalnom procesu promjene, stranačke etikete ostaju, a sadržaji se mijenjaju. To samo dovodi do zabune i zasićenja. Pod time se ne misli samo da je PDS postao regionalna istočno-njemačka stranka i da se savez 90/Zeleni razvio u socijalliberalnu, tako da se razdvajanje liberalizma kakvog poznajemo iz doba Vajmarske republike i iz Bismarkovog doba odigralo iza leđa glavnih aktera - te da FDP zauzima desnu tržišnoliberalnu poziciju. Mnogo više se pod tim misli da se iza etikete koju imaju SPD i CDU kao velike narodne stranke razvila jedna potpuno nova struktura. Mi bismo u pravilu mogli govoriti o novom tipu stranke, koji je u nastajanju i signalizira kraj stranke članova i funkcionara. Taj novi tip stranke koji se, čini se, sve više dokazuje i probija može se opisati na tri razine uz pomoć tri indikatora.  

[do različitih tipova partija, vidi Osnovni kurs 2]

1. Novi tip stranke predstavlja se kao medijska stranka. Nacionalno stranačko vodstvo, nebitno je li riječ o jednom čovjeku ili o dvojici ili  trojici, komunicira s članstvom, ali i sa simpatizerima i biračima izravno putem medija. Time se zaobilaze tradicionalne strukture formiranja političke volje unutar stranke i sistem delegiranja. Stranački funkcionari, aktivisti i srednji sloj stranačke elite gube svoju utjecaj i moć. "Unutarstranačka demokracija" u svojoj dosadašnjoj formi stavlja se u pitanje: delegirani na kongresima, stranački funkcionari, bili su oni koji su - iako ne "od dna prema vrhu" - ipak provodili proces formiranja političke volje, te na temelju organizatorskih i političko-sadržajnih kompetencija stranke bili u stanju kontrolirati centre moći unutar stranke, a time i vodstvo, te formiranjem grupa i frakcija unutar stranke prezentirati konkurirajuću elitu kao alternativu. Srednji sloj stranačke elite, naime, delegirani na kongresima i stranački funkcionari do sada su, makar potencijalno, fungirali kao unutarstranački kontrolori vodstva stranke. U medijskoj stranci upravo se oni zaobilaze u velikoj mjeri. Ni elementi izravne demokracije koji se uvode u proces formiranja političke volje unutar stranke putem izravnog izbora nositelja mandata i stranačkih funkcionara ne rezultiraju novom kvalitetom unutarstranačke demokracije. Mnogo više se pojačava izravna komunikacija između vodstva stranke i baze, dakle, funkcionari sve više gube moć. Pri tome, komunikacija između vodstva i baze ni u kom slučaju nije jednostrana. Sve više na važnosti dobivaju ankete među članovima stranke, koje na kraju krajeva provode i mediji. Te ankete predstavljaju način da se stranačka baza izjasni o svom mišljenju i da to mišljenje dopre do stranačkog vodstva (...).    

Medijska stranka

2. Stranke su se razvile u profesionalne uslužne organizacije. U tradiciju njemačke povijesti o strankama, ali ne i u sadašnjost,  pripada činjenica da su članovi stranke i funkcionari za vrijeme izborne kampanje lijepili plakate ili da su svoju stranačku karijeru počinjali kao "blagajnici", oni koji su u mjesnim savezima prikupljali priloge za stranku. U današnjoj situaciji plakate lijepe reklamne agencije, prilozi se uplaćuju direktno s računa na račun. Takav razvoj označava se kao "amerikanizacija". Američke stranke su zaista imale sličan razvoj, no one i njihov razvoj nisu uzroci profesionalizacije naših stranaka. Moderna, sve više profesionalizirana stranka nudi tri vrste usluga:  vodi i financira izborne kampanje, preko nje odabira se politička elita te se određuju kandidati za pojedine službe. I stranka je ta koja vlada, time što u parlamentima na različitim razinama sjedi u frakcijama i što je njeno osoblje zastupljeno u izvršnoj vlasti, u organima lokalne samouprave, u kabinetima na pokrajinskoj i saveznoj razini.    

Uslužna stranka

3. Stare narodne stranke sve se više razvijaju u frakcijske stranke. Centar moći te njeni organizacijski i financijski resursi nalaze se u frakcijama parlamenata (opet počev od općinskog vijeća do saveznog parlamenta) i u kabinetima ( na pokrajinskoj i saveznoj razini, te na lokalnoj razini u odgovarajućim organima uprave). Stranke koje vladaju (uvijek u smislu "to govern") zapravo su osobe unutar stranaka koje drže određene pozicije, npr. članovi parlamenata, odnosno kabineta ili namještenici u izvršnim tijelima. Stranačke funkcije, mandati u parlamentima i u drugim službama se kumuliraju. Napušten je primat stranačke organizacije kakav poznajemo iz povijesti socijaldemokracije. U "parties in government", u frakcijama i izvršnoj vlasti su stvarni centri moći stranke. Ipak, stranačka organizacije još uvijek igra određenu ulogu (...). 

Frakcijska stranka

Novi tip stranke koji se razvija i lagano razrješava narodne stranke kao stranke članova i funkcionara sadrži, dakle, tri elementa: medijsku, profesionaliziranu i frakcijsku stranku. Stranke koje se približavaju tom novom tipu sve više sliče na uslužne organizacije: one vode izborne kampanje, regrutiraju političku elitu i postavljaju osoblje u parlament i vladu, te vladaju i upravljaju. Samim tim iskristaliziralo se novo razumijevanje stranaka, koje se sasvim približilo onom razumijevanju koje se kao definicja može naći u američkim udžbenicima s koledža i koje odslikava američku stvarnost: "A party is to elect". Stranka i jest tu da bi regrutirala političku elitu i dovela je u službe. I što se više razvija novi tip stranke, to se od stranaka sve manje preuzimaju one tradicionalne funkcije koje su im pripisane, naime da apsorbuju različite interese iz društva, te da vrše agregaciju, da fungiraju između društva i političko-administrativnog sistema kao intermedijarne institucije i da na taj način osiguraju legitimitet političkom sistemu. Ono što se danas označava kao kriza stranaka ili nezainteresiranost za njih sigurno je u vrlo uskoj vezi s gubitkom tih funkcija kod stranaka. One ne djeluju na način na koji smo ih navikli vidjeti (kao u 50-im i 60-im godinama), dakle, kao intermedijarne institucije koje agiraju i posreduju u provedbi društvenih interesa. One se sve više ograničavaju na funkciju regrutiranja elite. 

Novo razumijevanje stranaka

Ipak: Kraj stranaka i stranačke države ni u kom slučaju nije došao. To ima povijesne i sistematske razloge. Najprije treba posjetiti na enormni povijesni učinak savezne stranačke države u odnosu na Vajmarsku Republiku, koja je dala izvjesnu vitalnost kako za sadašnjost, tako i za budućnost. Najprije se, u svakom slučaju, pomisli na učinak integracije. Tako su nacionalisti, grupe i stranke lijevih i desnih ekstremista, izbjeglice, izvanparlamentarna opozicija i novi socijalni pokreti koji se baziraju na postmodernističkom mentalitetu i načinu ponašanja integrirani i apsorbirani u stranke. To pokazuje veliku mjeru fleksibilnosti. Naravno, sam politički sistem se promijenio kroz to; sve je više demokratizirana autoritativna politička kultura svenadležne države; politički gledano porastao je zahtjev prema izravnoj demokraciji koji stranke danas stavlja pod pritisak. Sveukupno gledano, kroz ovaj integracijski učinak stranačkog sistema stabiliziran je i potvrđen, prije svega, parlamentarni sistem vladavine. U uspješne priče stranačke države pripada i ta da je uprava upravo putem patronaže nad službama koja je proizašla od stranaka demokratizirana (...).  

Kraj stranaka?

Konačno, ne postoje alternative strankama i stranačkoj državi. Još uvijek ni izdaleka nisu prepoznatljive alternativne organizacije i institucije koje bi mogle doći na mjesto stranaka i preuzeti sve njihove funkcije, posebno ne funkcije u intermedijernom području. Građanske inicijative i pokreti dopunjuju stranačku državu, ali je ne dovode u pitanje. Danas više nema ni govora - kako je to bio slučaj u doba studentskih demonstracija - o sistemu savjeta, a posebno ne o tome da bi ovakav sistem mogao predstavljati političku ili socijalnu mogućnost. (...) Tko nešto želi postići, ostvariti svoje interese ili ciljeve, mora nastupati kroz instituciju "stranke". Ipak, primjetno je da nestranačke organizacije, kao građanske inicijative, socijalni pokreti, udruženja i savezi ,sve više sudjeluju u procesu formiranja političke volje. Ali i te organizacije - sasvim svjesno - orijentirane su prema strankama i pokušavaju na njih utjecati u svom interesu. 

[Tekst o Građanskim inicijativama]

Iako stranke i dalje u političkom sistemu Savezne Republike Njemačke zauzimaju centralno mjesto, i to upravo u procesu formiranja političke volje, one su trenutačno u procesu reformiranja. Postale su osjetljivije upravo zbog velikog jaza između društva i političko-administrativnog sistema, što se pokazuje u fenomenu nezainteresiranosti za stranke. Reforme, odnosno pokušaji reforme, ne poduzimaju se iz filantropskih razloga ili iz razloga vlastitog političkog obrazovanja ili apstraktne etike stranke, nego zbog jednostavnog nagona za samodržanjem. Ako se dugoročno zadrži nezainteresiranost za stranke, ona bi mogla završiti socijalno i ekonomski kritičnim situacijama, u nezainteresiranosti za sistem i demokraciju. Stari antistranački efekt mogao bi opet izbiti na površinu, autoritativni politički stavovi i načini ponašanja mogli bi postati stvarnost. Dakle, stranke se, zbog sebe samih, imaju potrebu reformirati te postati senzibilne i otvorene za kritiku i afekte koji su usmjereni protiv njih.

Reforma stranaka

Tu se prije svega radi o povlačenju zahtjeva za sveopćom nadležnošću i prakse sveopće nadležnosti stranaka, radi se eksplicitno o tome da se stranke odreknu svakog zahtjeva za zadržavanjem monopola nad procesom formiranja političke volje. Dalje, radi se o unapređenju drugih formi političke participacije, npr. kroz saveze, građenske inicijative, udruženja ili interesne saveze. Konačno, radi se o tome da stranke prihvate te nove forme participacije, dakle, o otvorenosti prema novim elementima izravne demokracije. Doduše, do danas, čini se da uvođenje plebiscitarne demokracije u stranke putem anketiranja članstva neposredno pred izbore i nije do kraja promišljeno.    

Bez sveopće nadležnosti

Na dnevnom redu je, dakle, reforma stranaka i stranačke države, a ne njihovo ukidanje. Pri tome stranke, ali i povjesničari i sociolozi, moraju promisliti koju ulogu bi stranke trebale igrati u parlamentarnom sistemu vladavine, u stranačkoj državi. Stranke se moraju prilagoditi novim socijalnim, ekonomskim i političkim razvojima, ali se moraju i nanovo dokazati. Pri tome se radi o samosvijesti i pravilnoj mješavini različitih faktora unutar statuta stranaka. Ernst Fraenkel je to formulirao prije 40 godina: "Ono što je nama potrebno su "stranke" koje se ne stide priznati da je njihov cilj osigurati svojim članovima i kandidatima strategijski važne pozicije u vladi i upravi; stranke koje se ne stide priznati da moraju raditi ruku pod ruku s interesnim grupama, a ne kapitulirati pred tim grupama. Stranke koje se ne stide priznati da vrše pritisak na svoje poslanike, jer se bez frakcijske discipline ne može vladati. Nama su potrebne stranke koje imaju unutarnju snagu da se suprotstave tradicionalnim pretpostavkama, koje - jer su nastale u drukčijim političkim uvjetima - predstavljaju opterećenje za funkcioniranje parlamentarnog sistema. Ali, potrebne su nam i stranke koje se, unatoč svim priznanjima o neophodnosti pragmatskog držanja prema politici, ne stide ostatka romantike i sanjarenja o njihovoj mladosti, kada je u politici sve bilo tako lijepo, jer smo doista vjerovali da svijetom vladaju principi."   

[Stranačka država u krizi: Razmišljanja nakon 50 godina postojanja Savezne Republike Njemačke; Predavanja i diskusija s jedne manifestacije Friedrich Ebert fondacije u Bonnu 19. augusta 1999. / Peter Lösche. [Izdavač.: Dieter Dowe]. - Bonn : Institut za istraživanje Friedrich Ebert fondacije, Historijski centar za istraživanje, 1999.. - 48 S. = 115 Kb, Tekst. - (Razgovor o povijesti; 27), Electronic ed.: Bonn: FES Library, 2000, ISBN 3-86077-843-9]