|
|
|
| Kritika stranaka (IV)Kritika stranaka (IV)
Što je društvo kompleksnije, to je heterogeniji programatski fundus stranaka. U staro vrijeme zatvorenih pozicija stranke su svoje programe mogle formulirati na tri lista papira. U međuvremenu je situacija postala takva da stranke trebaju višegodišnje ispite, kako bi formulirale svoje ciljeve na taj način da se u nekom od odlomaka političkog manifesta može pronaći svaka podgrupa s kojom stranka računa kao s potencijalnom biračkom snagom. Ta granica je nevjerojatno duga, programski spisi postaju sve duži i sve dosadniji. Na kraju ove razvodnjenje i proširene programske diskusije, stranke u pravilu daju odgovore na pitanja od jučer, a ti odgovori su bez ikakve snage i prazne floskule. Političari, dakle, shodno tome mogu očekivati uspjeh samo ako nastupe dinamično, vitalno i energično. A, uostalom, programski diskursi ne uklapaju se u očekivanja medijskog društva, koje se bazira na personaliziranju, slikama i napetim situacijama. Programski diskursi, suprotno tome, nude samo slova, apstrakciju i, ako su dobri, intelektualnost. Poruke koje se na taj način šalju su dugotrajne, a "tele-društvo" kao prioritet zahtijeva promjenu, i to brzu i nonšalantnu. Budući da je sve to tako, programi među stranačkom elitom nemaju neku visoku poziciju (...). I to je stranke, bukvalno govoreći, dovelo do njihova stvarnog "smisla". Tamo gdje smisao političkog više ne igra nikakvu ulogu, o tome ne treba ni razgovarati. Tako da su stranke počele svađu s one strane uobičajenih personalnih rivaliteta. Unutarstranačke frakcije već su odavno izgubile na svojoj važnosti, sada su još samo instrument kvote za donošenje odluka o personalu, i to na temelju tradicionalnih i prijateljskih razloga. One više ne predstavljaju bitan faktor za političko razjašnjavanje i teške kontroverze. Jer, i to je jedna od čvrstih činjenica na koju "tele-političari" moraju obratiti pozornost: publika ne voli rasprave, bira se ona stranka koja nastupa otvoreno. To je možda tako, ali to strankama oduzima njihovu političku jezgru i prazni njihovu supstancu, te u svakom slučaju slabi produkciju elite. Jer, politički podmladak ne nastaje unutar strukture u kojoj su konflikti zaustavljeni, niti u homogeniziranoj stranci koja je disciplinirana od vrha prema dnu. Odlučni političari koji su sigurni u svoj instinkt i sposobni provesti u djelo svoj naum te sadržajno profilirani političari kuju se u žustrom boju, u obilju divljih rasprava, a ne u jednominutnim dopadljivim izjavama pred kamerama. Tamo gdje nema jakih frakcija, i umjereno vodstvo djeluje neodlučno. U strankama koje su oštro polarizirane sposobnost integracije političkog vodstva je prava umjetnost. Za tako nešto potrebne su pomirivačke sposobnosti te je potrebno steći povjerenje različitih frakcija unutar stranke, imati sposobnost balansiranja i uvezivanja, kao i smisao za jedno strategijsko težište prema kojem se stranka može orijentirati kao cjelina, te se za to težište zauzimati u kampanjama (...). Upravo zbog tog deficita političkog vodstva stranke djeluju tako nemoćne i zbog toga im je tako teško odrediti svoje pravce te steći politički autoritet. I upravo zbog toga "iskaču iz tračnica" pri svakom naletu medijskog vjetra. Mnogo je toga u izravnoj vezi pred ustupanjem vladavine stranaka medijima. Politika time kao da je prestala biti politika. Ipak, depolitiziranje politike je pridonijelo nepoštivanju stranaka. Na mjesto programa stranke su stavile gegove, umjesto stabilnog identiteta odabrale su kratkotrajni imidž, umjesto orijentacijom rezultate pokušavaju postići marketingom, umjesto da samosvjesno preuzmu vodeću ulogu dopuštaju utjecaj od nekih "nadridoktora". Političari čvrsto vjeruju u to da sve ovo zahtijevaju zakoni medijskog društva. S druge strane, medijsko društvo ima respekta samo prema onim političarima koji ustraju na jezgri političke samosvjesnosti, koji ne "cvjetaju" pred novinarima i koji ne žele po svaku cijenu biti dopadljivi. Političari ne smiju željeti da budu dopadljivi. I vjerojatno i televizijska publika, iako ostaje pasivna, od politike ne očekuje spektakularne događaje i šalu, nego odgovornost, smisao i ozbiljnost. Možda bi stranke stoga doista trebale jednom pokušati i s politikom. [iz: Franz Walter, Njemačke stranke, otuđene, bez cilja; u: Iz politike i današnjice 10/2001.]
|
|
|
