|
|
|
|
Sljedeći tekst obrađuje znanstvenu debatu o deficitima i budućnosti američkog stranačkog sistema. Hoće li se američke stranke razviti od udruženja za izborne kampanje u stranke u pravom smislu riječi, koje sa svojim programskim profilom istupaju kao posrednici između "naroda" i "države"?
Godinama se između američkih sociologa vodi prilično kontroverzna debata o temi "raspad ili (re)konsolidiranje američkog stranačkog sistema?". Kritičari postojeće scene stranaka žale se na nedostatak discipline i veza (veza u suradnji predsjednika i kongresne većine, koji su i pri istoj stranačkoj pripadnosti ipak kao suprotni polovi). Oni kritiziraju nedostatak jasnih alternativa u programatici tradicionalno rivalizirajućih stranaka te ukazuju na sveukupno rastuću neeficijentnost i deficite u legitimitetu političkog sistema SAD-a. Tako je već 60-ih godina renomirani politolog James D. Burns opisao stanje američke stranačke demokracije u vrlo sivim tonovima i predložio reforme. Te reforme imale su za cilj etabliranje jedinstvenog stranačkog vodstva, proračunavanje političkih odluka, suradnju egzekutivne i legislativne vlasti te transparentnost procesa formiranja političke volje, a da pri svemu tome javnosti stoji na raspolaganju dovoljno šansi i mogućnosti kontroliranja vladajućih snaga.
U 80-im godinama rasprave o stranačkom sistemu i strankama su se intenzivirale. Takav je sistem, po kritičarima, zakazao u tome da na vrijeme ponudi nova rješenja problema u području unutarnje i vanjske politike te da ta rješenja uz pomoć djelotvornog obnašanja vodećih funkcija pretvori u zakonski obvezna. Stranke su se našle pred razrješenjem, čime je izravno ugrožen politički sistem. Propagirani su različiti prijedlozi reformi, ali je sve ostalo samo na tome. Razlog za to je sasvim očit: U zemlji čija je politička kultura pod veoma velikim utjecajem svijesti o tradiciji veoma je teško provesti bilo kakve reforme, posebno kad one stavljaju pod znak pitanja već etablirane pozicije moći. Napokon, zastupljene su i suprotne pozicije kojima je u cilju provedba rekonsolidacije i revitalizacije američkog stranačkog sistema. Takvi glasovi ukazuju na rastuće programatske razlike između demokarata i republikanaca, koje manji broj autora označava kao "ideološku polarizaciju". Ti posljednji u znaku Reganove, Bushove i Clintonove administracije doveli su do jedinstvenijeg ponašanja kongresnih frakcija, što olakšava odluku birača. Osim toga, na svim političkim razinama može se primijetiti proces konsolidacije stranaka, kojem je stalo do djelotvorne organizacije stranačkog aparata. Tako da se doista promijenila kvaliteta i intenzitet političke participacije u samoj osnovi stranke, i to u sjeni pokreta za građanska prava, studentskog pokreta i pokreta protiv rata u Vijetnamu tijekom 60-ih i 70-ih godina. Mladi angažirani u politici koje manje zanima stranačka patronaža a više program, jednostavno su na stranu izgurali stare funkcionare i njihov pragmatizam. Samim tim oni su zaoštrili profil stranaka kao samostalnih veličina u komuni, okrugu, zemlji i savezu. Tako, na primjer, danas u svih 50 država postoje organizacije Republikanske stranke, koje iz stranačke centrale u Washingtonu, iz Republican National Committee (RNC), dobivaju u najmanju ruku okvirne mjere rada. Tri nacionalna stranačka komiteta republikanaca - uz RNC u oba doma Kongresa postoje paralelne institucije, koje pokušavaju organizirati ili barem utjecati na izborne kampanje - prikupili su u posljednjim godinama veoma visoke sume od sponzora i donatora za izborne kampanje. Osim toga, oni se sve više angažiraju pri obrazovanju kandidata za javne službe te putem nacionalnih reklamnih kampanja pokušavaju naglasiti svoju prisutnost. I kod demokrata se mogu primijetiti slična zauzimanja, a da pri tome stranka trenutačno ne konkurira s republikanskim rivalima. Konačno, tendencija rekonsolidacije stranaka još nije dovoljna terapija za duboke krizne fenomene. Tako da su national committees, i demokrata i republikanaca - a isto vrijedi i za paralelne koordinirajuće institucije u oba doma Kongresa - do danas ostale samo eficijentna uslužna poduzeća za izborne kampanje i reklame. Oni se nisu razvili u organizacije u kojima se formulira politika ili posreduju interesi, niti u organizacije koje bi mogle uvjetovati promatranje ili čak provedbu izbornih programa stranaka u politici pojedinačnih država ili na federalnoj razini. Iz europske perspektive čak i revitalizirane nacionalne stranke ostaju fragmentirani ideal. Nakon promatranja rastuće personalizacije i individualizacije američkih izbornih borbi nerealnim se čine povremeno izražena očekivanja, da bi se iz lokalnih, regionalnih i po grupama razdvojenih stranaka mogao razviti stranački sistem koji jasno postavlja organizirane i nacionalne prioritete. [Hartmut Wasser; iz: Informacije o političkom obrazovanju 199, "Politički sistem u SAD-u", Bonn BpB 1997.]
|
|
|
