|
|
|
|
Sljedeći tekstovi govore o tome na koji način američke stranke shvaćaju same sebe, pokušavaju razraditi središnje karakteristike američkog stranačkog sistema i bave se unutarnjom organizacijom stranaka u SAD-u [do teksta o unutarnjoj organizaciji].
S vremena na vrijeme relacija između dvije velike stranke bila je dovedena u pitanje i sa strane treće stranke ili stranaka, na primjer, kad bi se treće stranke zauzele za neki aktualni problem te na taj način mobilizirale dijelove biračkog tijela obiju velikih stranaka. Etablirane stranke su na to morale reagirati, pronaći alternativne modele rješenja za postojeće probleme, morale su sa ispolariziranih pozicija odgovoriti na nove zahtjeve, što je opet prouzročilo kretanja unutar biračkog tijela. (...) Cjelokupno gledano, dvostranački sistem nikad nije ozbiljno dolazio u pitanje. Demokrati i republikanci su jednostavno znali odabrati trenutak da "usisaju" potencijalne glasove koji bi eventualno mogli biti dodijeljeni trećoj stranci. Ponekad se događalo da se cjelokupan personal tih trećih stranaka integrira u jednu od velikih. Upravo zbog toga što je dvostranački sistem u SAD-u stalno fleksibilan, decentraliziran i spreman na kompromis, ima sposobnost spomenutog "usisavanja"; na taj način dvostranački sistem sistemu vladavine osigurava stabilnost i u određenim fazama čak i političku promjenu, te ispunjava zapovijd iz Ustava, a to je balans i kontrola moći te promjenu vodećeg osoblja koja je u izravnoj vezi s tim procesima. [Hartmut Wasser; iz: Informacije o političkom obrazovanju 199, "Politički sistem u SAD-u", Bonn BpB 1997.]
Čak i po svom unutarnjem uređenju, američke stranke imaju posebno mjesto. One ne poznaju ni organizirano članstvo ni formalizaciju procesa formiranja političke volje između vrha stranke i članstva. Što uopće znači pojam stranačko članstvo? "Gospodin A smatra sebe demokratom, gospodin B sebe smatra republikancem, a gospodin C sebe socijalistom, a pod tim "smatra sebe" često se podrazumijeva da su gospoda A, B i C "članovi" spomenutih stranaka. Za većinu ljudi je članstvo u stranci nejasan pojam koji je teško definirati. Ako je neka osoba član bilo koje druge organizacije - neke crkve, lože ili neke profesionalne organizacije - polazi se od toga da je ta osoba pristupila dotičnoj organizaciji zbog nekog pozitivnog djela, da daje priloge za tu organizaciju, da je eventualno aktivna u nekom od odbora organizacije, da obnaša neku od funkcija u organizaciji ili da na neki drugi način sudjeluje u radu organizacije. Međutim, ako je netko član velikih stranaka, ne može se sa sigurnošću tvrditi isto. Ne postoji nikakav poseban postupak ili ceremonija pristupanja. U principu, ne postoji članstvo. Stranka ne dobiva nikakvu pismenu obveznicu od njenih članova, koja bi sadržavala priznavanje programa stranke i obvezu da će se isti provoditi, stranka ne prikuplja priloge (iako se istodobno čine napori da se uvede sistem redovitog plaćanja priloga za stranku), stranka nema statuta koji treba provesti i nema sredstava da označi svoje članove na bilo kakav način, osim da odbije podržati nekoga tko se kandidira na izborima. Neko je demokrat ili repubikanac ako to sam za sebe tvrdi i ako redovito na izborima ne daje svoj glas jednoj ili drugoj stranci. I to je sve što se može reći. Osim toga, svatko ima pravo promijeniti svoje mišljenje i svoju pripadnost jednoj ili drugoj stranci onoliko puta koliko to njemu odgovara. Svakom ostaje na slobodnu volju da razbija glavu o tome koliko članova ima jedna stranka, a to bi isto vrijedilo i ako bi postojali kriteriji po kojima bi se moglo definirati tko se može smatrati članom neke stranke a tko ne." (Ogg/Ray) U prošlosti je vijernost stranci pojedinaca i grupa bila važan faktor pri određivanju šansi na izborima, kao i za stabilnost političkog sistema. Različiti društveni slojevi razvijali su simpatije za jednu od velikih stranaka shodno svom podrijetlu, obrazovanju i zanimanju, etničkoj i religijskoj pripadnosti, po mjestu i regiji stanovanja, a te simpatije mogle su se dokazati potvrđivanjem predizbornih kalkulacija o ponašanju određenog dijela biračkog tijela. Dok se u predgrađima, u Vermontu, Pennsylvaniji ili Kansasu, stanovništvo pretežno izjašnjavalo za republikance, u centrima velikih gradova, u Južnoj Carolini, Alabami ili Georgiji, živjeli su "rođeni" demokati. Dok je visoki sloj stanovništva redovito birao republikance, poslovni ljudi se identificirali s republikancima, Grand Old Party (GOP), niži slojevi stanovništva te industrijski radnici glasovali su za demokrate. Dok je WASP-podrijetlo, pripadnost bijelom, anglosaksonsko-protestantskom sloju, bilježilo glasove za republikance, katolički Slaveni, Talijani, Irci, čak i Židovi osjećali su se privučeni Demokratskom strankom. Bolji odgoj te nešto viša starosna granica utjecali su na republikanske, a prosječno obrazovanje i niža starosna granica demokratske preference. Politička sadašnjost obilježena je nestajanjem tradicionalnih veza za jednu ili drugu stranku, porastom sposobnosti promjene u odnosu između stranaka, grupa i pojedinaca, te porastom broja birača koji mijenjaju svoje glasačke odluke od izbora do izbora (floating vote), kao i porastom broja neovisnih glasača (independents) koji se ne odlučuju čvrsto ni za jednu od stranaka. Sociolozi još uvijek nisu utvrdili uzroke takve promjene niti njene moguće posljedice. Posebnost američkih stranaka nastavlja se i u organizatorskoj strukturi. Pojedinačne razine, od lokalne baze preko okruga (county) do državne organizacije, koji, opet, završavaju u nacionalnoj reprezentaciji, aktiviraju se u autonomnim komitetima koje imenuju članovi stranke i delegati preko internih stranačkih ili državno reguliranih predizbora. U Americi su nepoznate naredbe koje idu sa vrha stranke prema dnu. Budući da djeluju primarno kao udruženja za izbornu borbu, koja žele osvojiti javne službe za svoje kandidate (zbog čega je zapravo i organizacijska struktura stranaka od 1870. godine prilagođena podjeli izbornih područja u izborne okruge [voting districts]), važnost mjesnih saveza i county committees je čak i velika, jer danas je najviše službi na lokalnoj county-razini. Na državnoj razini, stranka, prije svega, koordinira poslove izbora kongresmena, pokušava održati većinu u komitetu za komunikacije, pravi nacrt cjelokupne političke koncepcije stranke u zemlji i prikuplja novac za financiranje različitih djelatnosti. Na nacionalnoj razini američke su stranke razvile tri kriterija kristalizacije: predsjednika stranke (national chairman), Glavni odbor (national committee) i Kongres (national convention). Ali te tri instance ni u kom slučaju ne predstavljaju vrh stranke, koji može izdavati naredbe usmjerene prema svojoj bazi, po europsko-njemačkoj shemi. Predsjednika stranke imenuje, u pravilu, Glavni odbor kao predsjedničkog kandidata. On treba koordinirati rad stranke na saveznoj razini, baviti se (nastupati) medijima, održavati kontakte s pojedinačnim državnim organizacijama te pripremati izbore na nacionalnoj razini. U svemu tome njega podržava Glavni odbor, koji se jako rijetko sastaje, a koji obuhvaća delegate iz svih 50 država i predstavlja izuzetno heterogenu sliku. Kongres stranke (national convention) treba ispuniti bitne funkcije. On nominira kandidata stranke za predsjedničku i potpredsjedničku službu i donosi stranački program (party platform) te stranačke statute. Kongresi obiju velikih stranaka sastaju se svake četiri godine, a sastoje se od delegata iz svake od saveznih država. Njihov broj određuje se po veoma kompliciranom "ključu": Godine 1992. demokratski savezni konvent sastojao se od 4282 delagata (i 1170 zamjenika-delegata, tzv. alternaties), isti gremij u Republikanskoj stranci sastojao se od 2206 delegata i isto toliko alternaties. Zakoni saveznih država u biti reguliraju i okvir u kojem djeluju stranke, minimum unutarnjo-stranačke demokracije, procese nominiranja kandidata za stranačke službe, a zajedno sa saveznim zakonom regulirano je vrlo teško područje - financiranje. Ono počiva isključivo na dobrovoljnim donacijama, ako ne računamo državne priloge za vrijeme predsjedničkih izbora. [Hartmut Wasser; iz: Informacije o političkom obrazovanju 199, "Politički sistem u SAD-u", Bonn BpB 1997.]
|
|
|
