|
|
|
|
Stranački sistem SAD-a ima mnogo neobičnih karakteristika. Uz neobično slabe unutarnje strukture stranke (vidi tekst "Karakteristike") i kontinuitet dvostranačkog sistema, s tim se u vezi uvijek iznova ukazuje na specifičnu ulogu koju stranke imaju u političkom sistemu SAD-a. Razlozi za to općenito leže u američkoj demokraciji (vidi odlomak "Pozadina"), te u razvoju stranaka počev od 18. stoljeća (vidi odlomak "Razvoj"). Sljedeći tekst pokušava povući paralele između tih specifičnosti.
Dominacija elektoralne funkcije
a) Funkcija pronalaženja cilja: Stranke imaju ideologije i programe. One se okušavaju u razvoju strategija koje vode u određenom smjeru te građanima pojašnjavaju alternativne mogućnosti djelovanja. b) Funkcija artikulacije i agregacije društvenih interesa: One prezentiraju ("artikuliraju", slično kao interesni savezi) interese, ali ih za razliku od interest groups uvezuju ("agregacija") u jednu formu kojoj uspijeva ostvariti neposredni interes za formiranje političke volje vladajućih tijela. c) Funkcija mobiliziranja i socijalizacije građana: One žele potaknuti građane na političku aktivnost i socijalizaciju te stvoriti dugoročne političke predodžbe (taj zadatak stranke moraju dijeliti s medijima koji imaju sve više utjecaja). d) Funkcija regrutiranja elite i formiranja vlade: One stavljaju na raspolaganje vodeći, vladajući i upravni potencijal, ili još više: one danas monopoliziraju podjelu personala za gotovo sve javne službe. Ako se, imajući u vidu ovaj idealno-tipični katalog funkcija, napravi usporedba između američkih i zapadnoeuropskih stranaka, opet se mogu primijetiti vrlo velike razlike, kako iz povijesne tako i iz aktualno-političke perspektive. Theodore J. Lowi je uz pomoć atributa constituent i responsible izrazio ove razlike. "Konstitutivna" stranka prioritetno radi na strukturi, sastavu i funkcioniranju političkog sistema, dok se "odgovorna" stranka svojom programatikom osjeća obveznom prema biračima, koji zapravo vode njeno političko djelovanje i koherentno (u stranačkom sistemu alternativno) razvijaju sheme rješavanja problema s obvezom da ih učini zakonskim, ako na izborima dobije legislativnu većinu. Prema Lowiju, američke stranke u američkoj povijesti nikada nisu nastupile kao program innovators, dakle, zanemarile su funkciju pronalaženja cilja. One se mnogo više prezentiraju kao instrumenti vladajuće funkcije, regrutiranja političkog vodećeg personala, organizacije birača i spajanja disparitetnih interesa u cjelinu kojom se može djelovati, te su ispunjavale i ispunjavaju primarno izbornu funkciju i funkciju regrutiranja kandidata za javne službe (na svim razinama političkog sistema, srastućom tendencijom od dna prema vrhu). (...) Osim toga, američke stranke su se uvijek nalazile pred zadatkom da osiguraju eficijenciju i legitimnost političkog sistema, što znači da održe vjeru društva u sposobnost djelovanja i optimalan smisao vladajućih institucija. U striktno institucionalno odvojenoj vladavini koja počiva više na blokadi nego na djelotvornosti moći, "funkciji formiranja vlade", po mišljenju američkog sociologa (Edward C. Banfield et al.), uvijek je dodjeljivana najvažnija uloga: Stranke su djelovale kao remeni za transmisiju, pravile su veze između personalno i institucionalno odvojenih tijela legislative i egzekutive, između predsjednika i kongresa, te su time pridonosile stvaranju deadlocks, blokada u procesu formiranja političke volje te u procesima donošenja odluka, što se nije moglo sasvim spriječiti, ali se ipak u određenoj mjeri može izbjeći. [iz: Hartmut Wasser: Političke stranke u SAD-u; u: W.P. Adams i ostali (Izdavač), Izvještaji iz zemalja: SAD I, Bonn BpB 1990.]
|
|
|
