|
|
|
|
Stranke su rođene u Sjedinjenim Američkim Državama. Sljedeći tekst bavi se nastankom i razvojem američkih stranaka te imenuje najvažnije posebnosti, osobito one koje se tiču funkcije u političkom sistemu (patronaža). Ovoj tematici, dakle funkcije u političkom sistemu, posvećen je jedan poseban odlomak [do teksta "Funkcije stranaka u Sjedinjenim Američkim Državama"].
Jednako kao i neke karakteristike u područjima politike ili prava u SAD-u, tako su i posebnosti američkih stranaka i stranačkog sistema uvijek iznova zadivljivale Europljane: Dvije velike stranke, Demokratska i Republikanska, danas se istodobno prezentiraju kao patronažne stranke, ali i kao slabo organizirana udruženja privrednih, socijalnih i etničkih interesnih saveza te kao izborni karteli stranačkih instanci koje se međusobno razlikuju čak i u njihovoj osnovi na lokalnoj i regionalnoj razini, s nekim personalno-političkim, a manje programskim zajedničkim karakteristikama. Te posebnosti, ipak, ne smiju navesti na pogrešan zaključak da je povijest modernih stranaka i stranačkog sistema u ranoj fazi američke republike već imala svoj današnji izgled.
Već oko 1800. godine u SAD-u su se mogle prepoznati konture modernih stranaka: Trajne organizacije, koje zastupaju općepolitičke pozicije, stvaraju sebi birače na koje se mogu osloniti, prave komunikacijske kanale i priznate vodeće gremije na nacionalnoj, državnoj i lokalnoj razini, te rade s javnošću putem medija koji su im bliski. Već rano u 19. stoljeću američki stranački sistem imao je svoje posebnosti, formirala se patronaža stranaka i nastao je dvostranački sistem koji je održan i do danas. Američke stranke od samog su se početka brinule o podjeli i zauzimanju političkih službi na svim razinama te su pri tome razvile vrlo dobro upakiran pritisak moći i posebno praktične načine ponašanja. Za konfesionalno stranačko promatranje svijeta po europskoj shemi bilo je isto tako malo mjesta kao i za ideološki doktrinirane grupacije u zajednici koja je pravila striktnu razliku između Crkve i države, tj. u zajednici u kojoj je politički i privredni liberalizam vrijedio kao prirodan, sam po sebi razumljiv princip javnog života. Shodno tome, klasične stranke dugoročno se nisu mogle dokazati u okolini koja je postulirala svakog i svakom nudila šanse za uspjeh te predstavljala "otvorenu granicu" Zapada. Patronaža stranaka potpuno se ostvarila pod predsjednikom Andrewom Jacksonom (1829.-1837.). "Čovjek iz naroda" htio je dogmu vladavine naroda učiniti sasvim ozbiljnom time što je narod u izravnom izboru mogao imenovati što je moguće više službenika na lokalnoj i regionalnoj razini - lokalne šerife i vatrogasce, državne tužitelje i suce, upravne odbore u školama te političke nositelje funkcija na lokalnoj i državnoj razini. Takvi izbori morali su biti organizirani, a to su preuzele stranke. Sve ostale nositelje službi imenovao je predsjednik, guvernere i gradonačelnike, koji su onda mogli biti sazvani na temelju stranačkopolitičkog viđenja. Jacksonova ideologija demokratizacije dala je pravac u kojem su stranke nastavile marširati i u budućnosti. One su sada bile shvaćene kao pokret za pomirenje aktivnih članova stranke s javnim službama i državnim zadacima. Njihova unutarnja organizacija se pri tome daleko odvojila od demokratske. Profesionalni "poduzetnici" "bavili su se i vodili" stranke pažljivo iščitanim funkcijama. Taj aparat, koji je izuzetno dobro funkcionirao, odlučivao je o podjeli službi i zadataka, a za to je bio plaćen u formi "poreza na promet" ili nekih drugih usluga. On je manipulirao na kongresima stranke (conventions) te osiguravao potrebnu "glasačku stoku" (termin koji se tada koristio za niže slojeve, tj. nove doseljenike, kojima je zbog stranačko-taktičnih razloga osiguravana socijalna skrb) za izbore. Tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nestala je tradicionalna patronaža stranaka. Tada su na snagu stupili zakoni o reformi koji su (iako s oscilirajućim uspjehom) uvjetovali demokratizaciju stranački internih odluka o personalu, javni uvid u financije stranke i stvorili profesionalni korpus birokrata u Civil Serviceu koji je ostao netaknut stranačko-političkim utjecajima. Preobrazba "države - noćnog čuvara" u zavod za osiguranje blagostanja i postojanja u znaku New Deala potaklo je stranke da se više angažiraju u socijalno-političkim i privredno-političkim područjima i da zastupaju interese grupa, tamo gdje su stare patronažne stranke zastupale individualne interese. Kako je to bio slučaj i prije, i danas pojedine stranke svoje organizacijsko težište imaju na lokalnoj i državnoj razini, dakle, tamo gdje većinu javnih i državnih pozicija dijele birači na izravnim izborima. Ali danas, više nego prije, pojedine stranke u sebi ujedinjuju interese različitih grupa i po tome se razlikuju jedna od druge. Od tridesetih godina vrijedi (iako u posljednje vrijeme s tendencijom opadanja) da sindikalno organizirani industrijski radnici sjevera i srednjeg zapada, te Crnci i Židovi (i još neke skupine etničkih manjina) podržavaju demokrate, dok se interesi srednjih i velikih poduzetnika, banaka, stanovnika predgrađa (suburbs) te mnogih poljoprivrednika vežu za republikace. Upravo taj koalicijski karakter američkih stranaka prisiljava ih da i dalje budu pragmatične i spremne na kompromis te ih i dalje čini nesposobnima da budu u službi jedinstvene politike vlade. [Hartmut Wasser; iz: Informacije o političkom obrazovanju 199, "Politički sistem SAD-a", Bonn BpB 1997.]
|
|
|
