"Legislativna vlast, kako se iz njenog imena vidi, koja bi trebala stvarati zakone, u stvarnosti ima zadatak formirati izvršnu vlast i održati je." Walter Bagehot je ovim vizionarskim stavom skinuo veo sa posebnosti Westminster modela, čiju je "skrivenu" bit i djelotvornu tajnu opisao kao "fuziju zakonodavnih i izvršnih funkcija". Kabinet koji je kolektivno odgovoran Donjem domu (House of Commons) i koji narod može sankcionirati samo "sa zakašnjenjem" i to izborom druge, oporbene stranke, sastoji se, u pravilu, od vođa samo jedne političke stranke koja nije pod prisilom da formira koaliciju s nekom drugom. Izbor koji se odvija po principu obične većine, te zapravo bez smetnji funkcionira samo u jednodimenzionalnim socijalnim konfliktnim situacijama, predstavlja veliki hendikep za male stranke, ali ga istodobno prihvaća većina stanovništva, i to u interesu formiranja djelotvorne izvršne vlasti.    

Britanska vlada, koja se smije sastojati samo od parlamentaraca (a ne kao u predsjedničkom sustavu od osoba koje nisu članovi parlamenta), raspolaže veoma neobičnom lepezom moći koja je faktički promjenjiva unutar same sebe i između stranaka. Takvom stanju pridonose: 

1. izborno pravo koje je preobraženo u uglavnom apsolutnu većinu mandata: 
2. nedostatak federalne moći koja bi balansirala u takvoj situaciji; 
3. nedostatak Ustavnog suda (pri ispitivanju pojedinačnih zakonitosti djelovanja ministara, što se u nekim slučajevima odigrava na sudu); 
4. već ukorijenjena kontrola kabineta nad Donjim domom, što je ostvareno parlamentarnim uređenjem; 
5. ograničena mogućnost veta Gornjeg doma.