|
|
|
|
Genaralno gledano, vrijedi pravilo da izborni sistem ima mnogo utjecaja na stranački sistem. To se posebno odnosi na vezu između većinskog izbornog prava i dvostranačkog sistema. Veliku Britaniju se s tim u vezi dugo promatralo kao klasičan primjer te je izazivala divljenje. Sljedeći tekst bavi se izborima, političkim posljedicama izbornog sistema i ponašanjem birača u Velikoj Britaniji. Ostali faktori koju utječu na politički sistem opisani su u odlomcima Sistam vladavine i Parlamentarni suverenitet.
Izbori u Velikoj Britaniji održavaju se za nacionalni parlament u Westminsteru, za parlamente u Sjevernoj Irskoj (Stormont), Škotskoj i Walesu, za komunalne parlamente i za Europski parlament. Kod lokalnih izbora sudjelovanje birača je tradicionalno vrlo nisko (40 posto ili manje), kod izbora za Europski parlament još je niže (između 32 i 36 posto). Na nacionalnim izborima (general elections) u pravilu je odaziv birača između 72 i 78 posto. Tradicionalni britanski izborni sustav je relativni većinski izborni sustav u izbornim jedinicama jedne osobe te se naziva i first-past-the-post-sistem. Kao poslanik biva izabrana ona osoba koja u određenoj izbornoj jedinici osvoji više glasova od svojih konkurenata. Tko, simbolično rečeno - kao kod konjskih utrka - prvi prođe kroz ciljnu ravninu (first-past-the-post), on pobjeđuje. Glasovi koje osvoji drugi kandidat ne računaju se pri raspodjeli mjesta u parlamentu (...). Izborni sustav je takav da uspostavlja veoma usku vezu između izbornih jedinica i odabranih poslanika. Budući da ministar mora pripadati jednom od britanskih domova, gubitkom vlasti stranke njezini pripadnici gube i šanse da dobiju neku državnu službu. Izabrani poslanik je za sve birače iz njegove izborne jedinice tradicionalni partner za razgovor u političkim i socijalnim pitanjima svake vrste i ujedno njihov "ambasador" u londonskom parlamentu. On je veoma dobro poznat svim građanima svoje izborne jedinice, ali ne mora biti starosjedilac u izbornoj jedinici da bi imao šanse za pobjedu. Za vrijeme izborne borbe kandidati u izbornim jedinicama doista posjećuju građane pojedinačno na njihovom kućnom pragu, da bi na taj način ostvarili izravan kontakt sa što je moguće više potencijalnih birača. Britanska izborna borba je mnogo kraća i jeftinija od one koja se vodi u Njemačkoj i završava se s osjetno manjim brojem reklamnih materijala kao što su plakati ili pop-koncerti i sl. (...). Političke posljedice izbornog sustava Sistem first-past-the-post u prvom je redu izborni sistem obrazovanja većine. On u pravilu "navlači" glasove u korist velikih stranaka te sa sasvim jasnom većinom omogućava formiranje vlade bez koalicijskih partnera. Čak i velike stranke mogu izračunati broj izbornih jedinica u kojima očekuju izbornu pobjedu. Brojevi glasova koje osvoje manje stranke u pravilu su dovoljni samo za pobjedu u nekim izbornim u jedinicama, ili zato što te manje stranke u nekim izbornim jedinicama imaju svoja uporišta ili zato što su u tim izbornim krugovima pristaše velikih iz taktičkih razloga glasuju za neke manje, da bi zajedničkim snagama pobijedili drugu veliku stranku (taktički izbori). Posljedica toga je vrlo niska zastupljenost malih stranaka u parlamentu shodno broju osvojenih glasova. Tako je, na primjer, alijansa između socijaldemokrata i liberala 1983. godine osvojila 25,4 posto glasova, ali je u parlamentu dobila samo 3,5 posto mjesta. Podrška birača Laburističkoj stranci na izborima iste godine bila je tek nešto veća (27,6 posto), ali su laburisti u parlamentu dobili 32 posto mjesta. Na izborima 1997. godine stranka nasljednica alijanse, Liberalni demokrati, osvojili su samo 16,8 posto, ali je njihov udio u parlamentu, tj. pri raspodjeli parlamentarnih mjesta, porastao na 7 posto zahvaljujući taktičnom izboru i pristašama laburista koji su toj stranci dali svoje glasove. Kritičari britanskog izbornog sustava još od 19. stoljeća pokušavaju postojeći sistem zamijeniti "pravednim", pri čemu misle na odnosni izborni sistem koji bolje oslikava volju birača. U Sjevernoj Irskoj jedan od razloga izbijanja sjeverniirskog konflikta 70-ih godina bila je i nedovoljna zastupljenost katoličko-nacionalističkog dijela stanovništva u parlamentu, a uzrok za to je bio većinski izborni sustav. Od tada tamo za komunalne, parlamentarne i izbore za Europski parlament vrijedi sistem single-transferable-vote (STV), koji je uobičajen i za Republiku Irsku. STV omogućava uzimanje u obzir i manjih stranaka jer se u svakoj izbornoj jedinici bira više od jedne osobe (uglavnom pet ili šest). Svaki birač ima jedan glas (single vote) i numerira kandidate po svojim preferencama. U izbornoj jedinici prvi izabrani kanditat je onaj koji uz svoje ime ujedini najviše preferenci birača. Prvi krug prebrojavanja glasova nije dovoljan da se odrede svi izabrani kandidati. U sljedećem krugu prebrojavanja najslabiji se kandidati, odnosno oni s najmanjim brojem osvojenih glasova, isključuju. Drugoizabrani i trećeizabrani kandidati onda dobijaju glasove isključenog kandidata da bi osvojili dovoljan broj glasova (transferable vote). Na taj način i relativno jake stranke imaju šansi na uspjeh, tako da su u Sjevenoj Irskoj obje grupe stanovništva adekvatno zastupljene (...). Ponašanje birača Parlamentarni izbori 1997. još jednom su potvrdili da je situacija u Velikoj Britaniji jednaka onoj iz svih zapadnih demokracija, odnosno da na ponašanje birača mnogo više utječe prisutnost kandidata i tema u medijima nego tradicionalne veze za određenu stranku. U 60-im godinama jasno se mogla, po socijalnom položaju, odrediti preferencija pojedinih birača. Konzervativna stranka je slovila kao stranka privrednika i zemljoposjednika, dakle, stranka srednjeg sloja i bogatih, dok su ciljevi raspodjele Laburističke stranke bili izuzetno atraktivni za radnike i siromašniji dio stanovništva. Godine 1964. otprilike tri četvrtine srednjeg staleža podržali su Konzervativnu stranku, a dvije trećine radnika Laburističku. Godine 1997. različiti profili birača, koji biraju konzervativce i laburiste, još su se mogli raspoznati, ali se udio glasača Laburističke stranke iz srednjeg sloja i iz redova radnika prilično približio, a isto vrijedi i za glasače Konzervativne stranke iz različitih slojeva. Uz socijalni faktor koji više ne igra bitnu ulogu u određivanju preferenci birača prema jednoj ili drugoj stranci, mora se promatrati i identifikacija sa strankom. Sredinom 60-ih godina oko dvije trećine stanovništva identificiralo se s jednom ili drugom strankom, a danas je taj broj opao na oko 40 posto. Time je biračima postalo jednostavnije da se kratkoročno i po principu vlastitih interesa i programskih ciljeva odluče za jednu stranku te da s vlastitog gledišta odvagaju sve razloge za i protiv. Britanski birači sve manje na izborne ponude pojedinih stranaka reagiraju iz uvjerenja, a mnogo se više ponašaju kao "konzumenti" političke ponude. Strategijski odgovor Laburističke stranke na takvo ponašanje birača bio je da se pod povećalo stavi kompetencija konzervativnog premijera Johna Majora te da u izbornu kampanju krenu kao Novi laburisti, dakle, nova ponuda na "tržištu" koja je bila alternativa za srednji sloj koji se nije vezao ni za jednu stranku, pa čak i za privrednike. Čak iako je socijalna struktura postala ne tako bitan faktor za birače pri odluci za koju će stranku glasovati, Laburistička stranka i dalje profitira od toga. Određena pripadnost, kao npr. biti blizak sindikatu ili biti stanovnik nekog socijalnog naselja, poboljšavaju šanse laburista da ti birači glasuju za njih. Doduše, takve pripadnosti su izgubile na značenju u društvu. Regionalno je podrška za Laburističku stranku koncentrirana na Škotsku, Wales i sjever Engleske, te na engleske velegradove. U južnoj Engleskoj konkurencija je uglavnom prisutna između Konzervativne stranke i Liberalnih demokrata. Uz tradicionalnu konkurenciju između stranaka danas je prisutna konkurencija i na polju ključnih političkih kompetencija: Kojoj stranci, na primjer, birač vjeruje više i koju smatra sposobnijom da osigura procvat privrede i pravni red? Godina 1997. bila je za Konzervativnu stranku prekretnica. Nakon 1992. godine, tj. nakon istupa britanske funte sa europskog monetarnog tržišta, što je bilo uvjetovano financijskim tržištem, stranci više nije uspjelo zadobiti vodeću gospodarsko-političku ulogu. Istodobno, Laburistička stranka se profilirala u "oštrog borca" protiv kriminalnih djela. Primijećeno je da Konzervativna stranka ima velike deficite pri mobiliziranju mladih birača, birača iz grupa etničkih manjina, te žena. Čak ni poduzetnici na koje je stranka uvijek mogla sa sigurnošću računati nisu više tako čvrsto stajali iza programa koji se mogao smatrati "europski skeptičnim". [iz: Roland Sturm: Proces formiranja političke volje; u: Informacije o političkom obrazovanju 262, "Velika Britanija", Bonn BpB 1999.]
|
|
|
