|
|
|
|
Sljedeći tekst imenuje centralne elemente sistema vladavine u Velikoj Britaniji. U to se osim veoma visoke pozicije premijera i monarhije koja i dalje postoji ubrajaju oba ustavna principa - rule of law i parlamentarni suverenitet. Posebna britanska forma ograničenog parlamentarizma obilježava se kao "westminsterski model". Daljnji odlomak bavi se centralnim karakteristikama tog modela i imenuje njegove kritične točke. Velika Britanija - ili kako se često i pogrešno govori: Engleska - ima mnogo posebnosti. Problemi počinju već kod teritorijalnog sistema "Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske" - što je službeni naziv države. Sljedeći dijagram predstavlja taj sistem:
Zajednički vladar Ujedinjenog Kraljevstva je britanska kraljica. Zajednička državnost je britanska. Ispod te razine može se naći mnoštvo nacionalnosti. Postoji razlika između sljedećih identiteta: engleski, velški, škotski, irski, sjevernoirski (Ulster) i britanski.
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, kako glasi službeni naziv te države, jedina je europska država koja nema Ustav formuliran u bilo kojem dokumentu. To ne znači da ne postoje izvori koji ukazuju na državnu formu te je potvrđuju i objašnjavaju. U te izvore spadaju zakonski propisi, predane konvencije te priznati ustavni principi (...). Bit britanskog Ustava počiva na dva principa: Rule of Law, što znači zakonski obvezano djelovanje države, te na parlamentarnim suverenitetu. Rule of Law štiti građane od državne samovolje i prisiljava parlament da prenošenje kompetencija i određenih moći na vladu formulira u formi zakona. Zakoni se mogu mijenjati ili ukidati u parlamentu, i to jednostavnom većinom glasova. Posebne većine (kao npr. dvotrećinska) za promjene Ustava nisu predviđene jer ne postoji ustavni dokument. "Ustavna stvarnost", kako se ona i vidi u zakonodavstvu, na taj je način vrlo fleksibilna i brzo promjenjiva. Praksa fleksibilnog razvoja i unapređivanja Ustava nešto je pojednostavljena engleskom desničarskom tradicijom. Ona počiva na ustanovljenom pravu (common law ). Glavna karakteristika tradicije Common Law, orijentiranje sudstva na proceduralne slučajeva, dakle, na shematske odluke, koje se opet mogu pozvati u pomoć pri novim slučajevima i koje se mogu razviti shodno novim pravnim zakonima. Polazna točka za pravnu odluku je uvijek konkretan slučaj, a ne opće pravilo. Ne postoji nikakav zakonik, kao što je to, na primjer, slučaj u Njemačkoj. Ta činjenica daje izuzetnu fleksibilnost izricanju zakona ili interpretaciji Ustava, ako ona počiva na zakonima (...). Prilagođavanje zakona i institucija zemlje stoljećima je bio moguć zahvaljujući engleskoj desničarskoj i ustavnoj tradiciji, i to bez većih vanjskih promjena. Uvriježeno mišljenje da je Velika Britanija zemlja koja je iznimno vezana za svoju povijesnu tradiciju, često počiva na površnom promatranju ovog formalnog kontinuiteta. Uloga monarhije ili uloga parlamenta u britanskoj politici, da spomenemo samo ta dva primjera, unatoč ovom kontinuitetu u posljednja četiri stoljeća dramatično se promijenila. Druga okosnica britanskog Ustava, uz obvezu države da se u svom djelovanju pridržava zakona, je parlamentarni suverenitet. Parlament donosi zakone i sam kontrolira zakonodavstvo, a da pri tome nije vezan za nadređeni tekst Ustava. Parlament, a ne narod, je donositelj Ustava. Ustavni sud koji bi mogao revidirati odluke parlamenta ne postoji i ne može se ni zamisliti bez postojanja ustavnog teksta. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Ustavi demokratskih država u pravilu kažu da sva vlast proizlazi iz naroda, da je, dakle, narod taj koji ima suverenitet. Kako se može objasniti britanski parlamentarni suverenitet i koje praktično značenje on ima? Parlamentarni suverenitet vodi podrijetlo iz Glorious revolucije godine 1688./89. On je markirao kraj konflikta između katoličke vladajuće kuće Stewarta i prestolonasljednika protestanata, Wilhelma III. od Oranije i njegove žene Marije koji su nizom ustavno-pravnih propisa pripisali parlamentu neke nadležnosti. Taj katalog sloboda, Bill of Rights iz 1689. godine, kojim je završeno s apsolutističkom vlašću u Velikoj Britaniji i koji je ustanovio konstitutivnu monarhiju, daje prava na slobodu (slobodan izbor, sloboda govora, pravo na porez) u ruke parlamenta. U 19. i 20. stoljeću uvedeno je opće jednako, slobodno i tajno pravo izbora, i to zahvaljujući nastojanjima građanstva, radnika i pokreta za prava žena (Suffragetten) unutar Liberalne stranke, odnosno njene preteče, organizacije viga. Međutim, ništa nije promijenjeno što bi se izravno ticalo ustavnosti parlamenta. Formalno, britanski građani ostali su podanici kraljice i nikada nisu postali nositelji državne vlasti. U Velikoj Britaniji, za razliku od kontinentalne Europe, nije bilo građanskih ili socijalnih revolucija ili pučeva koji bi odstranili monarhiju ili koji bi se u najmanju ruku borili za izvjesnu mjeru suvereniteta naroda (...). [Početak stranice] [Natrag na pregled] Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske je konstitutivno uređeno kao nasljednička monarhija. Vođa države je monarh koji trenutačno vlada. On ili ona ima zadatak da na prijedlog premijera imenuje članove vlade, biskupe Anglikanske crkve (engleska državna crkva), najviše suce i vrh vojske koja mora braniti monarha. Zadaci monarha su reprezentativne, ceremonijalne i integrativne prirode. Kraljica koja je trenutačno na vlasti, Elizabeta II. iz obitelji Hannover-Windsor-Mountbatten, vlada od 1952. godine. Ona (odnosno kraljevska obitelj) zastupa zemlju unutar i izvan nje i ujedno je na vrhu Anglikanske crkve. Kraljica dodjeljuje državne akte, kao na godišnjem otvorenju parlamenta, povodom čega ona pročita objavu vlade (Thronrede) koju je sastavio premijer i na taj način joj daje legitimitet. Njena izvanstranačka pozicija čini je opće priznatom osobom na nacionalnoj razini, koja je zadužena za integracije, čak i u vrijeme krize ili rata. Politički najvažnija funkcija u britanskom sistemu vladavine je funkcija premijera. Britanski premijeri su jako moćni. Raspolažu velikim patronažnim potencijalom koji im, naprimjer, dopušta da preko 100 poslanika vladajuće stranke imenuju ministre unutar ili izvan svoga kabineta te da ih unapređuju u drugim vladajućim službama, počev od javne službe zdravstva, preko unapređenja strane trgovine i prometa, pa do BBC-ja. Njihova moć počiva na lojalnosti njihove stranke, čiji su oni predsjednici, u parlamentu i na tome što oni uglavnom formiraju vlade koje nisu koalicije. Premijeri danas sve više traže podršku za svoju politiku i u izravnom kontaktu s narodom, i to putem medija. Utjecati na izvještaje koji se pojavljuju u medijima, voditi brigu o vlastitoj slici koja se o njemu stvara u javnosti, danas je za šefa britanske vlade postalo isto toliko važno kao i bit njegove vladajuće djelatnosti. Tradicionalno se za "menadžment" javnog mnijenja koristi držanje informacija u tajnosti te selektivna i taktička predaja informacija. Za taj posljednji dio veoma je prilagođeno lobi-novinarstvo. O ulasku u "klub" od oko 150 novinara koji svakodnevno od glasnogovornika vlade dobivaju "povjerljive" informacije čiji se izvor ne smije priopćiti, odlučuje vlada. Tony Blair je do te mjere perfekcionizirao svoj utjecaj na novinske izvještaje da ni jednom članu njegovog kabineta nije dopušteno davati izjave za tisak bez izričite dozvole. Osobe koje su zadužene za rad s javnošću (takozvani "spin doctors") trebaju što više preuzimati inicijativu te, kao u vrijeme izborne borbe, pokušati osvojiti naslovne stranice s temama koje odgovaraju vladi. Parlament je jednako kao i ministri u pozadini, što je karakteristika političkog stila koji se veže za američkog predsjednika. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Rad vlade orijentira se na tri tradicionalna principa: Prvi princip, dominantan položaj premijera, s jedne strane sadrži kompetenciju određivanja osnovnih linija i smjerova politike (...). Osim toga, dominatna uloga premijera odražava se i na proces odlučivanja unutar vlade same. Premijer može podijeliti mnoge ad hoc organizirane kabinetske krugove, koje onda kontrolira ili on ili njegove osobe od povjerenja. Ti interni procesi odlučivanja mnogo su više prikriveni od očiju javnosti nego što je to slučaj u Njemačkoj. Međutim, mnogo važnija je sposobnost premijera da održi široku kompetenciju odlučivanja koju mu ne ograničavaju ni koalicijski partneri, ni ustavni tekst, ni ustavni sud, ni vladar države ni parlament. Britanski sistem vladavine zbog toga se označava kao vladavina premijera (prime ministerial government) ili čak kao i "izborna diktatura" (elective dictatorship), o čemu se mnogo polemizira. Na koji način će dotični premijer obnašati svoju dužnost, ovisi, naravno, o osobi koja je na tom mjestu. Margaret Thatcher je u doba svoje vladavine, kao šef vlade iz Konzervativne stranke od 1979. do 1990. godine, bila poznata po svom oštrom kabinetskom režimu te po svojim čvrstim političkim principima usmjerenim prema formiranju političke volje. Tony Blair provodi sličnu, jako oštru kontrolu svog kabineta, iako se dosad ne čini toliko ideološki odlučujućom ličnošću kakva je bila Margaret Thatcher (...). [iz: Roland Sturm: Vlada i uprava; u: Informacije o političkom obrazovanju 262, "Velika Britanija", Bonn BpB 1999.]
|
|
|
