Veliki uspjeh socijaldemokratsko-liberalne alijanse, koja je na izborima za Donji dom 1983. godine osvojila samo 2,2 posto glasova manje nego Laburistička stranka, postavio je pitanje da li se još uvijek s pravom govori o dvostranačkom sistemu u Velikoj Britaniji. Međutim, veliki broj osvojenih glasova jedva da se primijetio pri raspodjeli mjesta u Donjem domu. Sa 25,4 posto glasova alijansa je dobila samo 23 poslanička mjesta, dok je Laburistička stranka sa 27,6 posto glasova dobila 209 parlamentarnih mjesta Donjega doma. Izan velikih gradova još se jasnije ocrtavaju konture trostranačkog sistema, a u Škotskoj i Walesu prisutne su čak četiri stranke. Oni koji britanski dvostranački sistem smatraju mitom, ne mogu se pozvati na današnje razvoje unutar stranačkog sistema, već povijesne razloge i činjenice navoditi sebi u korist (...). 

Unatoč ovim nesumnjivim promjenama, bitno je da se britanski sistem i dalje po svom jezgru promatra kao dvostranački. U prilog tome govori i način funkcioniranja političkog sistema, koji se i u krugovima političke elite shvaća kao dualizam vladajuće i oporbene stranke koji je osiguran većinskim izbornim pravom, te se kao takav prakticira. Osim toga, u prilog tome govori politička kultura zemlje, koja upravo i u novoj generaciji, iako je svjesna "nepoštenosti" postojećeg izbornog sustava, podržava održanje većinskog izbornog prava i vladavine jedne stranke, a apstraktno pitana, ipak se zauzima za pošteniji izborni sistem. Kad ih se postavi pred alternativu: Fer izborni postupak ili efektivna i stabilna vlada, još uvijek se velika većina odlučuje za održanje dosadašnjeg sistema, a tu prednjače pristaše Konzervativne stranke, praćeni laburistima i Škotskom nacionalnom strankom.  

Često se tvrdi da je u Velikoj Britaniji došao kraj dvostranačkom sistemu te da se dualitet dvije stranke održava još samo zahvaljujući većinskom izbornom pravu. Pristaše te teze polaze od sljedećih indikatora za postojanje dvostranačkog sistema: 
1. Prosječno postoje, u pravilu, manje od tri (ozbiljna) kandidata u jednoj izbornoj jedinici. 
2. Stranački duo osvaja redovito više od 90 posto glasova.
3. Jedna stranka ima dovoljnu parlamentarnu većinu.
4. Mala promjena odnosa glasova može dovesti do promjene vlade. 

Ako se uzmu u obzir ti preduvjeti, zaista se u Velikoj Britaniji više ne može govoriti o dvostranačju. Nasuprot tome imamo Satorijevu teoriju da je neka stranka postaje stranka tek kada ima mjesta u parlamentu, tj. kada raspolaže potencijalom vladanja ili ometanja, odnosno kad na pozitivan ili negativan način može utjecati na formiranje vlade. Prema tim kriterijima Velika Britanija se, ipak, može označiti kao država s dvostranačkim sistemom.Tome u prilog govori i način funkcioniranja postojećeg sistema. "Ako bi se stranačke sisteme klasificiralo numerološki,   klasificiralo bi ih se na temelju svog formata - dakle, koliko stranaka je unutar sistema. Ali format je zanimljiv samo do one mjere do koje utječe na mehaniku - dakle, kako sistem funkcionira." Za razliku od nestabilnih većinskih odnosa koji su bili prisutni u 70-ih, 80-te su obilježene konsolidiranjem mehanike sistema.  

Funkcioniranje dvostranačkog sistema počiva na tri bitne postavke: 
1. Institucionalno na konkurentno- demokratskom dualizmu vlade i opozicije, što se, među ostalim, jasno vidi iz većinskog izbornog prava. 
2. Socijalno-strukturalno na socijalnim i regionalnim vezama birača za stranački dualitet. 
3. Habitualno na političkoj kulturi koja više vrijednosti pripisuje formiranju djelotvorne i funkcionalne vlade, nego odrazu spektra različitih mišljenja u parlamentu. Podređivanje participacije, tj. svijesti o participaciji principu demokratskog legitimiranja, eficijentnog vladanja, karakteristika je britanske političke kulture.  

Korijeni dvostranačkog sistema dublji su nego što to misle zastupnici teze da je dualitetu došao kraj. Velike stranke imaju mnogo vremena za prilagođavanje na promjene u ponašanju birača i za prilagođavanje na promjene na političkom tržištu, prije nego neka treća stranka postane opasna po njih. One (manje stranke) obavljaju komplementarnu funkciju, u prvom redu signaliziraju nezadovoljstvo i protest te jednostavno nepovjerenje u kompetencije velikih stranaka.