|
|
|
|
Sljedeći tekst bavi se najvažnijim karakteristikama britanskog stranačkog sistema kao klasičnog primjera dvostranačkog sistema.
Jednako kako je Westminsterski model parlamentarnog načina vladavine u protekla dva desetljeća izgubio na svojoj snazi, tako je na snazi izgubio u njegov osnovni element - dvostranački sistem. Britanski sistem vladavine stoljećima je kako u Velikoj Britaniji tako i u inozemstvu važio kao ideal (...). Takvo razmišljanje i danas ima veliki utjecaj na shvaćanje politike kod mnogih Britanaca. S obzirom na situaciju u kojoj su postojale tri stranke, dakle, neposredno nakon Drugog svjetskog rata kada je Laburistička stranka korak po korak izgurala Liberalnu i sama postala suprotan pol Konzervativnoj, socijalistički politolog Harold Laski bio je duboko uvjeren da se povratkom na dvostranački sistem mogu jasno sagledati osnovni društveni konflikti te da ih se može politički povezati: "Politički sistem finkcionira bolje ako se u stanju izraziti u suprotnostima dvaju stranaka. (...) Iako grupni sistem vjerojatno bolje prikazuje način na koji se narod shodno njegovim interesima grupira, to je, ipak, fatalno za vladanje kao praktičnu umjetnost. Jer, ono što je administraciji neophodno je odsutnost nesigurnosti. (...) Zbog toga je uspostava stranaka i što je moguće više sprečavanje uspostavljanja različitih grupacija, ideja koju treba pratiti." Britancima je oduvijek mnogo bitnija bila vlada koja funkcionira nego ogledanje intaresa društva i različitosti političkih mišljenja u organima vlasti. Iako funkcionalna veza između parlamentarnog sistema vladavine i dvostranačkog sistema na temelju relativnog većinskog izbora u izbornim jedinicama s jednim kandidatom nije oduvijek postojala, britanski primjer razvio je veoma visoko normativno djelovanje. U mnogobrojnim teorijama o demokraciji i stranačkom sistemu dvostranačkom se sistemu pripisuju mnogobrojne prednosti nasuprot višestranačkog i odnosnog izbornog prava. Britanski model, glasi argumentacija, osigurava stabilnu jednostranačku vladu; zbog toga je nepotrebno graditi koalicije. Vladajuća stranka za vrijeme svoje vladavine sama nosi političku odgovornost, a oporbu se u tom razdoblju shvaća kao vladu na čekanju, koja profitira razradom alternativnog programa i kritikom vlade. Vladajuća stranka i opozicija su zapravo prisiljene više se orijentirati kao politički centar da bi osvojile što veći broj glasova, zbog toga dvostranački sistem zapravo jamči umjerenu politiku i sprečava radikaliziranje i fragmentiranje političkih rasprava. Birač na izborima davanjem svog glasa ima jasnu osnovu i izravno određuje kurs zemlje u sljedećem izbornom razdoblju. Sa sve očitijom trajnom ekonomskom krizom Velike Britanije od 60-ih godina postavlja se pitanje nije li "britanska bolest" u izravnoj vezi s deficitom političkih struktura. Navodne prednosti britanskog dvostranačkog sistema, koji su politolozi nazvali adversary politics, kritikom su pretvorene u njihov suprotan pojam. Prema toj kritici, stranački sistem radikalnom političkom promjenom, koja ima za posljedicu promjenu vlade, pridonosi British decline. Samo reforma izbornog prava i etabliranje političkog centra u kojem bi dominirao višestranački sistem dali bi šansu političkom i društvenom ozdravljenju. Svijest o postojećoj krizi može se osjetiti i u izbornim rezultatima. Uspjesi Liberalne stranke te škotskih i velških nacionalista u 70-im godinama, pregupiranje političkog centra sredinom 80-ih, pa i uspjeh Green Party na izborima za Europski parlament 1989. godine, stavili su pod pritisak dualističku polarizaciju između Konzervativne i Laburističke stranke. Tako da se trenutačno govori o tome da je dvostranački sistem došao do svog kraja. Nasuprot tim interpretacijama, politički je proces i dalje obilježen "mehanikom" dvostranačkog sistema, koji se duboko ukorijenio u političku svijest građana. Njegovu eroziju ne može se previdjeti. Ipak, dvostranački sistem se oslanja na institucionalne (izborno pravo), socijalnostrukturalne (socijalna i regionalna podjela birača) i habitualne (politička kultura) bedeme, koji mu daju dovoljno vremena za prilagođavanje novim izazovima i koji ostavljaju veoma malo mogućnosti za treću ili manje stranke. Je li, dakle, pozicija Konzervativne i Laburističke stranke ugrožena ovisi o tome na koji način će te dvije stranke reagirati na ponašanje birača i na nove konkurente na političkom tržištu. Klasični primjer dvostranačkog sistema Po Giovanniju Sartoriju ("Parties and Party Systems") britanski sistem predstavlja klasični primjer dvostranačja. On je u svojoj tipologiji postavio sljedeća pravila: Stranka postaje relevantni dio političkog sistema tek kada raspolaže određenim brojem mjesta u parlamentu i kada osigura koalicijski, odnosno vladajući potencijal ili potencijal ometanja, tj. kada na negativan ili pozitivan način sudjeluje u formiranju vlade. Stranke bez parlamentarne baze, pa čak i manje parlamentarne frakcije, otpadaju iz sklopa ove analize. U britanskom slučaju bi to značilo da na temelju disproporcionalnog relativno djelotvornog većinskog izbornog prava, Sartorijeva pravila prebrojavanja otprilike jednoj četvrtini danih glasova ne daju nikakvo značenje za funkcioniranje stranačkog sistema. Iako je dvojac Konzervativna stranka - Laburistička stranka od 1974. godine osjetno izgubio na glasovima, to se gotovo uopće ne vidi pri raspodjeli mjesta u parlamentu (...). Ovi relevantni kriteriji politološke teorije pronalaze odgovarajuću situaciju u političkoj svakodnevnici Velike Britanije. Vlada, a i oporba (Her Majesty's Opposition) igraju bitnu ulogu u medijskim izvještajima. Manjim strankama na raspolaganju ostaju samo razdoblja izborne borbe, posebno postizbori za podjelu mjesta u parlamentu (by-elections), koji uživaju veliku pozornost medija i na taj način na sebe skrenu pažnju javnosti. Jedan stranački sistem ima, po Sartoriju, format dvostranačkog kad se dvije stranke bore za većinu glasova i kada jedna od njih doista osvoji većinu. Mehanika dvostranačkog sistema postoji tek onda kada je pobjednička stranka doista spremna sama vladati i kada postoji bar mala šansa da stranka koja je pobijeđena na sljedećim izborima osvoji većinu glasova. To povlačenje razlike između formata i mehanike jednog stranačkog sistema upravo je u britanskom slučaju od velike važnosti. Čak i u razdobljima kada su većinski odnosi bili nejasni, kao npr. u doba vladavine Laburističke stranke od veljače do listopada 1974. godine i od travnja 1976. do svibnja 1979. godine, stranka s najviše osvojenih glasova je uvijek bila spremna vladati sama. Liberali su to jasno osjetili kada su podržali Callaghanovu laburističku vladu na temelju neformalnog "Lib-Lab-pakta" i zbog toga dospjeli pod ogroman pritisak, kako unutarstranački tako i pod pritisak javnosti. Čak iako je dvostranački format samo uvjetno ispunjen, britanske stranke se ponašaju po mehanici dvostranačkog sistema. [iz: André Kaiser: Britanski stranački sistem; u: Građanin u državi 41, 4/1991.]
|
|
|
