|
|
|
|
Stranački sistem Velike Britanije ustrojen je po modelu dvostranačkog sistema. Najvažnije karakteristike tog sistema i stranke koje ga čine predstavljene su u sljedećem tekstu. U tekstu ćete pronaći linkove do Internet-ponude najvažnijih stranaka. Ostali odlomci bave se sljedećim aspektima:
U Velikoj Britaniji nema stranačkog zakona. Stranke se shvaća kao odraz društvene inicijative, za koje država nije odgovorna i koje država ne financira poreznim sredstvima. Zbog toga nema pouzdanih podataka o razvoju članstva stranaka ili o financiranju stranaka, odnosno o identitetu velikih donatora. Međutim, mora se priznati da se građani u Velikoj Britaniji, aktivni građani, mnogo više angažiraju u interesnim grupama različitih vrsta i smjerova, nego u strankama. Broj članova svih stranaka zajedno procjenjuje se na od 600.000 do 700.000 osoba. S druge strane, samo Društvo za zaštitu ptica (Royal Society for the Protection of Birds) ima više 800.000 članova. Sve britanske stranke danas su u financijskim poteškoćama. Deficit Laburističke stranke u 1998. godini iznosio je 14 milijuna maraka (5 milijuna funti) (...). Stranački sistem Britanski stranački sistem stalno se označava kao dvostranački jer su se od kraja Drugog svjetskog rata na vlasti uvijek smjenjivale dvije stranke, Konzervativna i Laburistička. Broj stranaka u parlamentu je daleko veći i danas je sasvim teško govoriti o stranačkoj konkurenciji koja funkcionira na isti način kao ranije Ujedinjeno Kraljevstvo. Konzervativna stranka je nasljednica tora, stranke niže klase plemstva koje je posjedovalo zemlju, gentry. Ne postoji formalan datum njezina osnivanja. Ona se formirala 30-ih godina 19. stoljeća. Benjamin Disraeli (1804.-1881.) formirao je Konzervativnu stranku organizatorski i programski te je ona postala patriotski orijentirana stranka, potencijalna narodna stranka. Njezin vanjskopolitički zadatak bio je da nacija održi zajednički interes, ujedinjen u održanju i procvatu britanskog svjetskog carstva (Empire), a unutarnjopolitički zadatak je bila reforma socijalne politike i zakonodavstva u tom sektoru, da bi se ublažile klasne razlike.
Edward Heath bezuspješno je kao premijer (1970.-1974.) pokušavao dati stranci nešto jači privredno-liberalni profil. Heath je vladao kao osvjedočeni Europljanin i 1973. je uveo zemlju u Europsku uniju.
Heath je bio prvi predsjednik stranke kojeg je imenovala parlamentarna frakcija Konzervativne stranke. Prije 1965. izbor za tu dužnost odigravao se uglavnom u internim dogovorima. Šef stranke koji je na toj dužnosti od 1997. godine, William Hague, uveo je da predsjednika biraju članovi. On pokušava Konzervativnu stranku, koja je od kraja 90-ih godina prilično zastarjela, ponovno učini atraktivnom za mlade birače te proširiti stranačku bazu. Članovi stranke, koji su joj još i danas vjerni, uglavnom su posjećivali privatne škole i rade u privatnom sektoru. Više od 90 posto članova stranke su vlasnici nekih nekretnina, a jedna četvrtina pripada u grupu s iznimno visokim dohotkom (1994. godine = 30.000 funti godišnje zarade ili više). Hague svoju partiju shvata kao bedem protiv udara, kako od Europske unije tako i od reforme Ustava, što je politika Laburističke stranke. Na kongresu stranke 1998. on je pomogao da se na javnu raspravu iznese prijedlog uvođenja posebnog engleskog parlamenta, uz Westminster, kao suparničkog igrača škodskom i velškom parlamentu. Ta ideja, koju je Hague ponovo iznio u prosincu 1998., mogla bi se, s gledišta Konzervativne stranke, pokazati kao kontraproduktivna, s obzirom na to da unapređuje dezintegraciju Ujedinjenog Kraljevstva te oduzima daljnji legitimitet doktrini parlamentarnog suvereniteta. Konzervativna stranka je u 90-im godinama imala velikih problema s mobiliziranjem stanovništva koje bi podržavalo njenu politiku. Nakon što je Laburistička stranka u gospodarskoj politici preuzela osnovna načela konzervativne politike, Konzervativnoj stranci se jako teško predstaviti kao privredno-politička alternativa. Prema njezinim vlastitim podacima, članstvo je opalo s tri milijuna članova 1950. godine na 250.000 1998. godine. Zbog visokih troškova izborne kampanje i nedovoljnih donacija i priloga članova, financije stranke su u neredu. Mnogi tradicionalni donatori iz sektora industrije su se povukli.
[Početak stranice] [Natrag na pregled] Do 1920. godine Liberalna je stranka, kao druga po veličini u Velikoj Britaniji, imala mnogo utjecaja na odluke britanske politike. Ona je nasljednica organizacije viga osnovane 1859. godine, koja je bila stranka veleposjednika i trgovaca. Najvažnije teme liberalizma 19. stoljeća, koje je bilo obilježeno učenjem Williama Gladstonea (1809.-1898.), bile su unapređenje slobodne trgovine, što je bilo u interesu građanstva koje je težilo industrijalizaciji, te definiranje pravila autonomije za Irsku, što je Irskoj jamčilo ograničenu mjeru samouprave (Home Rule). I u drugim pitanjima, kao što je proširenje izbornog prava, ukidanje ropstva, zakonodavstvo o skrbi i zaštiti djece, prava siromašnih, zakonodavstvo koje se ticalo tvorničkog sektora, reguliranje radnog vremena te reforma komunalne uprave, dakle, i u tim pitanjima Liberalna je stranka imala svoje jasne stavove za koje se zauzimala. Nakon Prvog svjetskog rata Laburistička je stranka pobijedila liberale kao potencijalnu vladajuću stranku, te su postali jakom oporbenom strankom. Oni su na izborima uvijek osvajali između 10 i 20 posto glasova, ali nikada nisu dobili više od dvanaest mjesta u parlamentu. Liberalna stranka se u posljednjim desetljećima razvila u stranku koja predstavlja zagovornike razoružanja i ekološki orijentirane individue. Pristaše europskih integracija, fedaralizma te uvođenja odnosnog izbornog sistema našle su svoje mjesto u ovoj stranci. Posebno je angažirana u komunalnoj politici, gdje ima svoju političku bazu. U tom sektoru može računati na veliki broj aktivista koji posjeduju stručno znanje o određenim političkim pitanjima, kao što su pitanja obrazovne ili zdravstvene politike. Godine 1995. u 10 posto svih komuna vladala je Liberalna stranka (44 posto bio je pod vlašću Laburističke, a samo 4 posto pod vlašću Konzervativne stranke). Godine 1988. liberali su se, zajedno sa Socijaldemokratskom strankom, što je zapravo desno odcijepljeno krilo Laburističke, ujedinili u stranku pod imenom Liberalni demokrati. Prvi novi predsjedavajući stranke bio je Paddy Ashdown, koji je na toj poziciji bio do 1999. godine. Ashdown je 1997. godine stranci dao jasan tradicionalni kurs, tj. držati se na jednakoj udaljenosti od velikih stranaka. On vidi budućnost Liberalnih demokrata na strani Laburističke stranke, od koje najprije očekuje politiku koja odgovara stavovima njegove stranke. U današnjem spektru stranaka Liberalni demokrati su lijevo orijentirana liberalna stranka te su tako i njihovi stavovi u mnogim područjima, npr. u privrednoj i društvenoj politici, više ljevičarski nego oni Laburističke stranke. Za razliku od Konzervativne stranke, pa i od Nove laburističke, više od 90 posto članova Liberalnih demokrata odobrava veće poreze da bi time bili omogućeni veći državni izdaci. Pri razradi ustavne reforme liberali su uključeni u odbor koji je formirao Blairov kabinet. Liberalni demokrati imaju oko 100.000 članova.
[Početak stranice] [Natrag na pregled] Laburističku stranku osnovao je 1900. godine (tada pod imenom "Labour Representation Committee", današnje ime je nastalo 1906.) sindikat kao svoju političku produženu ruku. Ta činjenica ne objašnjava samo financijsku ovisnost, čak i danas, Laburističke stranke od sindikata, nego i njenu unutarnju organizaciju. Individualno članstvo i kolektivno sindikalno članstvo, te socijalistička organizacija egzistiraju unutar te stranke jedno pokraj drugog. Kolektivno članstvo nastaje tako da neke organizacije, prije svega sindikati, prikupljaju priloge za Laburističku stranku. Ovisno o visini sume koju neki sindikat prebaci na račun Laburističke stranke određuje se broj glasova koje vodstvo tog sindikata može imati za svoje članove na kongresima laburista (block votes). Vođu stranke, kojeg je do 1981. godine birala parlamentarna frakcija, od 1981. bira izborni gremij, kojem pripadaju predstavnici sindikata, stranačkih saveza u izbornim jedinicama i poslanika. Nakon posljednje reforme stranke, koja se odigrala 1993. godine, svaka od te tri grupe raspolaže trećinom glasova. U doba vladavine Clementa Attleesa (1945.-1951.), koji je, doista iznenađujuće, dobio prve poslijeratne izbore u izbornoj borbi protiv parnog premijera Winstona Churchilla, napravljene su osnove britanske države blagostanja, i to politikom stavljanja gotovo svega pod državnu kontrolu i socijalno-političkim reformama (među ostalim osnivanjem National Health Service — Nacionalne zdravstvene službe i uvođenjem sistema obimnog socijalnog osiguranja). Tek 60-ih godina Laburistička stranka s Haroldom Wilsonom (1964.-1970.) na čelu ponovo je došla u posjed vlasti, međutim, doživjela je neuspjeh sa svojim programom modernizacije privrede, mora se priznati i zbog toga jer nije imala podršku sindikata. Wilsonov pokušaj nakon 1974., te pokušaji njegova nasljednika Jamesa Callaghana (1976.-1979.) da postignu izjednačenje interesa sa sindikatima uvodeći ih u politiku, odnosno dajući im određene kompetencije pri donošenju odluka koje su se ticale politike plaća, dohotka i cijena, odveli su zemlju u tešku privrednu krizu, uz pomoć koje je do izražaja došla i neproduktivnost britanske privrede. Politička alijansa Laburističke stranke i sindikata raspala se 1978./79. godine zbog nedostatka spremnosti predstavnika sindikata da svoje članstvo okrenu prema neizbježnom, ali bolnom putu industrijskog restrukturiranja Velike Britanije (...). Tijekom uvođenja programskih i organizacijskih novina u Laburističku stranku, s kojima je 1983. godine počeo predsjedavajući Neil Kinnock, a koje su njegovi nasljednici John Smith (1992.-1994.) i Tony Blair konsekventno nastavili, stranka je počela uvoditi unutarstranačku demokraciju, jače mobiliziranje pojedinačnih članova te ostavljanje iza sebe ideja o državnoj kontroli privrede i netrpeljivosti prema Europi. Laburistička stranka je početkom 80-ih godina isključlila svoje ortodoksno krilo. U veoma široko provedenoj unutarstranačkoj diskusiji, vezanoj za nove smjerove orijentiranja stranke, tema tržišne privrede zauzela je primat. Od 1993. godine polaže se velika pozornost i na činjenicu da, kako predstavnici stranačkih organizacije u izbornim krugovima tako i predstavnici sindikata, pri glasovanju na kongresima stranke moraju dobiti votum svoje političke baze.
Veoma veliku simboličku vrijednost u svemu ovome imalo je brisanje Člana 4 iz Statuta stranke koji ju je obvezivao na zauzimanje za ostvarenje državnog utjecaja u što je moguće više sektora. Stranka pokušava, ako i koliko je to moguće, da se financijski i organizacijski odvoji od sindikata. S obzirom na opadanja članstva sindikata, to je korak koji je u svakom slučaju viđen kao obvezan za stranku. Osim toga, 1995. godine još je samo 30, od ukupno 70 sindikata krovnog saveza sindikata Trades Union Congress (TUC), bilo kolektivni članovi Laburističke stranke. Broj glasova sindikata na kongresima Laburističke stranke reduciran je na 50 posto. Zahvaljujući kolektivnom sindikalnom članstvu, Laburistička stranka i dalje ima više milijuna članova. U budućnosti će, ipak, odlučujuće biti individualno članstvo koje je brojčano početkom 90-ih godina kod Laburističke stranke bilo gotovo jednako kao i kod Konzervativne. Nakon što je Tony Blair preuzeo vodstvo, broj članova se malo povećao, ali se nakon prve godine koju su laburisti proveli kao vladajuća stranka u Velikoj Britaniji opet snizio. Broj individualnih članova trenutačno se kreće oko 350.000.
[Početak stranice] [Natrag na peregled] Početkom 70-ih godina stranački sistem Sjeverne Irske odvojio se od sistema Velike Britanije i od tada je orijentiran još samo na linije konflikta u Sjevernoj Irskoj. Na unionističko-protestantskoj strani Ulster Unionist Party, koja je proizašla iz Konzervativne stranke (predvođena sjevernoirskim šefom vlade i nositeljem Nobelove nagrade Davidom Trimbleom), predstavlja umjerenu struju, a Democratic Unionist Party (osnovana i predvođena Ianom Paisleyjem) predstavlja najjači dio radikalne struje. Na nacionalističko-katoličkoj strani umjereni pandan ulster-unionistima je Socialdemokratska stranka koja je proizašla iz građanskog pokreta 60-ih godina te Laburistička (predvođena osnivačem stranke i nositeljem Nobelove nagrade Johnom Humeom). Radikalno krilo nacionalista podržava Sinn Fein. U Škotskoj i Velsu etablirao se višestranački sistem. Uz tri tradicionalne britanske stranke, tj. Konzervativnu, Laburističku i Liberalne demokrate, političku konkurenciju uspješno predstavljaju i nacionalne stranke. U Škotskoj je Laburistička stranka dugo vremena imala primat. Danas je prati Scottish National Party (SNP) koja je Konzervativnu stranku skinula s drugog mjesta, tako da su Liberalni demokrati i konzervativci danas u Škotskoj manje stranke. U Walesu nacionalisti (Plaid Cymru) nisu bili tako uspješni. Oni imaju podršku u poljoprivrednim regijama koje se religiozno osjećaju obaveznima nekonformizmu, te se nalaze prije svega na sjeveru i u centru Walesa. Stranka koja dominira u Walesu je Laburistička, a na prilično velikoj udaljenosti prate je Konzervativna i Liberalni demokrati.
[iz: Roland Sturm: Proces formiranja političke volje; u: Informacije o političkom obrazovanju 262, "Velika Britanija", Bonn BpB 1999.]
|
|
|
