Razvoj
na gore Razvoj Specificnost

 


 

Stranke

Velika Britanija
Povijesni temelji i razvoj britanskog stranačkog sistema

Političke stranke u Velikoj Britaniji, za razliku od onih u većini kontinentalnih europskih država, nisu nastale kao proizvod demokratskog doba. Već početkom 17. stoljeća, s vigima i torima, formirala se osnova dvostranačkog sistema. To je imalo svoje korijene u ustavnim konfliktima koji su vođeni u 17. stoljeću između dinastije Stewart i parlamenta. Ishod te borbe odlučen je u tzv. Glorious revoluciji 1688./89. godine u korist parlamenta. Vigi, koji su podršku nalazili pretežno u jednoj grupi veleposjednika, te kod trgovaca i u slobodocrkvenim krugovima, zauzimali su se, ukratko rečeno, za prava i moć parlamenta. Tori su se, s druge strane, zauzimali za prava krune, u kojoj su zapravo vidjeli politički centar. Zbog toga se nije slučajno dogodilo da su nakon promjene Ustava 1688./89. vigi dugo predstavljali nešto kao vladajuću stranku u zemlji, dok su tori desetljećima bili na političkoj margini. 

Suprotnosti između viga i tora izgubile su velikim dijelom na svom značaju nakon konačnog razrješenja pitanja prestolonasljednika dinastije Stewart u korist Hanoveranca. Imena stranaka su ostala. Različita imena su sada više označavala razlike u političkim mentalitetima nego gravirajuće političke i društvene interesne suprotnosti. Kod obje stranke riječ je bila o slabo uvezanim parlamentarnim skupinama. I dalje je kruna, tj. vlada, nastojala ne doći u položaj ovisnosti o jednoj od stranaka. Da bi ostvarila potrebnu podršku parlamenta, vlada je pokušavala poslanike putem patronaže, tj. dodjele državnih službi, vezati za vladu te u izbornim jedinicama koje je sama kontrolirala osigurati kandidate koji su vjerni vladi. Taj sistem, koji je okarakteriziran kao government by corruption, dospio je krajem 18. stoljeća u jaku krizu, s obzirom na to da sredstva vršenja utjecaja nisu stajala na raspolaganju u tolikoj mjeri kao prije. Centralni problem je bio da se pronađu nove forme parlamentarne podrške. Zbog toga uopće nije pretjerana formulacija da je "stranački sistem izmišljen" zato što je stari sistem iz 18. stoljeća nailazio na sve više teškoća u funkcioniranju.  

Stranke koje su postale nositelji parlamentarnog sistema vladavine imale su tek nešto sličnosti s modernim političkim strankama. One nisu istupale s prepoznatljivim programom pred svoje birače niti su u zemlji posjedovale neku spomena vrijednu organizatorsku ili društvenu podršku. Između stranaka i birača često su se skrivali interesi i lokalni utjecaji plemićkih obitelji, koje su kontrolirale pojedine izborne jedinice i svojim se utjecajem i angažmanom brinule za to da kandidati suprotne stranke odustanu od kandidature. To je u stoljeću prije reforme izbornog prava 1832. godine bilo prije pravilo nego iznimka.    

Čak i nakon reforme izbornog prava 1832. godine, u kojoj je prije svega ukinuto tzv. rotten boroughs — dakle izborne jedinice u kojima je jedna mala grupa birača mogla odabrati poslanika u parlamentu ispred te izborne jedinice, situacije se nije bitno promijenila. I dalje se radilo o malim, preglednim izbornim jedinicama, koje su obuhvaćale otprilike jednu osminu odrasle muške populacije Velike Britanije, te je stoga utjecaj bio moguć na razne načine. Išlo se čak i dotle da izbori do 1872. godine nisu uopće bili tajni. 

Odlučujuća promjena uslijedila je tek reformom izbornog prava 1867. godine i 1884./85., čiji su rezultati vodili tome da je u Engleskoj otprilike jedna trećina, u Škotskoj tri petine i u Irskoj otprilike polovica odraslih muškaraca dobila pravo glasa.

Povijesni dvostranački sistem

Politika u Velikoj Britaniji tradicionalno je obilježena dvostranačkom sistemom, čak iako su između 1915. i 1922. godine, te između 1931. i 1945., na vlasti bile koalicijske vlade koje su prilično dobro funkcionirale. Ni danas nije isključena mogućnost formiranja koalicijske vlade ako se nastave uspjesi novoformirane alijanse. 

Počeci formiranja stranaka moraju se tražiti neposredno prije, odnosno odmah nakon engleskog građanskog rata u 17. stoljeću kad se parlament podijelio na one vjerne kraljici ("Cavaliers") i republikance ("Roundheads"). O sistemu može biti govora tek nakon ponovnog uspostavljanja monarhije, kada su se formirale grupacije pod imenima tori i vigi, što su s početka bila pogrdna imena. 

Tori su podršku našli kod manjih plemića i identificirali su se s anglikanskom državnom crkvom i s krunom, dok su vigi, suprotno tome, zastupali interese veleposjednika i bogatih trgovaca te se zauzimali za religioznu i političku toleranciju, i držali se principa da ministri krune moraju imati povjerenje parlamenta. Stranačke i interesne granice bile su vrlo promjenjive do duboko u 19. st.  

Prvi kabinet koji se sastojao od parlamentarne većine jedne od grupa formirao je Wilhelm III. već 1693. Prvi premijer imenovan je 1721. godine i preuzimao je predsjedanje kabinetom u odsutnosti monarha. Takav je razvoj dao britanskim strankama i njihovim vođama prilično veliko značenje u britanskom ustavnom sistemu.  

Tijekom 19. stoljeća iz dvije postojeće grupe formirale su se današnje britanske stranke. U biti reformistički orijentirani liberali proizašli su iz grupe viga, a Konzervativna stranka iz grupe tora. Pripadnici Konzervativne stranke još se i danas nazivaju torima.

Potkraj 19. stoljeća formirali su se prvi elementi treće stranke, Laburističke stranke, koja je korak po korak nakon Prvog svjetskog rata Liberalnoj oduzela mjesto oporbene stranke. Takvo stanje Laburistička stranka je postigla izravnim obraćanjem radnicima, koji su do tada pretežno glasovali za Liberalnu stranku. Liberali su slovili kao stranke političkih i socijalnih reformi, iako su te reforme djelomično bile motivirane privrednim faktorima. Radnici su se mnogo prije mogli identificirati s Laburističkom strankom nego s predstavnicima visokog staleža koji su, u pravilu, birani kao predstavnici Liberalne stranke za parlament.  (...) Od kraja Drugog svjetskog rata politička rasprava vodi se uglavnom između Konzervativne i Laburističke stranke. 

[iz: Stefan Melnik: Stranački sistem; u: Informacije o političkom obrazovanu 214, "Velika Britanija, Bonn BpB 1987.]

U usporedbi s europskim, ipak se radilo o vrlo ograničenom izbornom pravu. Stranačka vlada u Velikoj Britaniji razvila se, dakle, u razdoblju kad je princip participacije još imao mnoga ograničenja i kad je sudjelovanje birača na izborima više bilo privilegija nego pravo. Političke stranke u Velikoj Britaniji bile su, dakle, više desetljeća "preteče" parlamenta i vlade, dok se nije uspostavila zadaća da se mase mobiliziraju i integriraju stranačkim programima, organizacijom i ideologijom. 

To je imalo posljedica na shvaćanje stranaka i izbora, a neke od njih još su i danas prisutne. Ipak, ne možemo tvrditi da u Velikoj Britaniji zbog toga nije bilo i da neće biti antistranačkog efekta i zasićenja strankama. "Niti jedan zahtjev", kako je notirao Sidney Low 1906. godine u svom klasičnom djelu o britanskom sistemu vladavine, "ne bi smio na javnoj sjednici izazvati veći aplauz od izjave: Ovo, gospodine predsjedniče, nije stranačko pitanje i ja nemam namjeru to objašnjavati s gledišta stranke." Posebnost Velike Britanije mnogo više se sastoji u tome što su britanske  stranke, iako nisu omiljene, već ih se promatra s cinizmom i bez sentimentalnosti, veoma rano priznate kao nužni preduvjet parlamentarnog sistema vladavine. "I believe", kako kaže Disraeli 1872. godine, "that without party Parliamentary government is impossible." On je na taj način izrazio svoje mišljenje koje je najkasnije sredinom 19. stoljeća postalo stvarnost, nakon što je već krajem 18. stoljeća bilo pokušaja da se pojam party razlikuje od negativno obojenog pojma faction.

Za razliku od Njemačke, političke stranke u Velikoj Britaniji nije se, u prvom redu, shvaćalo kao sastavni dio izraza političke volje društva, koje zapravo odslikavaju društvo prilično vjerno sa svim njegovim nijansama, nego primarno kao instrumenti vlade i vladavine koji omogućavaju stabilnu vladu i trebaju obrazovati odgovarajuće vodeće kadrove. Ta javna funkcija stranaka, koja predstavlja gotovo "omnipotentno mjesto unutar Ustava", osigurana je samo politički-kulturno, ali ne i pravno. Političke stranke u Velikoj Britaniji i dalje posjeduju status privatnog, slobodnog udruženja. Upravo zbog toga njima stoji na slobodnu volju kakvu će unutarnju strukturu dati sami sebi. U to se ubraja i činjenica da je tek nedavno odobreno da se na izbornom formularu kandidata dopiše i njegova pripadnost ovoj ili onoj stranci. Istina je da postoji neosnovana sumnja da će biti izabrana stranka a ne kandidat, iako unatoč amerikanizaciji svih izbornih borbi i dalje vrijedi da razina izbornih jedinica, na kojoj se i dan danas uz pomoć tradicionalnih sredstava vodi najjača borba za svaki pojedinačni glas, i dalje ima veće značenje nego u većini ostalih europskih, susjednih zemalja (...).  

U povijesno nasljedstvo iz preddemokratskog vremena, koje je i danas u izuzetnoj mjeri prisutno u političkom životu, pripada i činjenica da party government u Westminster-modelu, kako je to formulirao utjecajni ustavni teoretičar James Bryce, podrazumijeva "postojanje dviju velikih stranaka", i to jedne većinske, koja sastavlja vladu, i manjinske — His Majesty's Loyal Opposition — koja se shvaća kao vlada na čekanju. 

Tradicionalno za ovakvo uređenje je vezana preferenca većinskog izbornog sistema, kao neophodna pretpostavka za dvostranački sistem, a samim tim i za stranački koji ne poznaje prisilu formiranja stranačkih koalicija. U stvarnosti, objektivno promatrano, povijesna veza između dvostranačkog sistema i relativnog većinskog izbornog prava je bila više slučajna. O većinskom izbornom sistemu - kakav je danas na snazi, dakle, relativna većina u izbornim jedinicama koje biraju po jednog kandidata - može biti govora tek od 1885. godine. Relativna većina u izbornim jedinicama, u kojima se bira dva, tri ili više kandidata, kakva je u Velikoj Britaniji bila poznata prije 1885. godine, više odgovara odnosnom izbornom sistemu.  

[iz: Karl Rohe: Partije i partijski sistem, u: Hans Kastendiek u.a. (izdavač), Izvještaji iz zemalja: Velika Britanija, Bonn BpB 1994.]

[Početak stranice]

 


Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.