|
|
|
|
Osnovno težište svih rasprava o Ustavu u Velikoj Britaniji, uz ujednačeni princip promatranja parlamantarnih zakona od strane vlade (Rule of Law), drugi je osnovni ustavni princip, tj. doktrina parlamentarnog suvereniteta. Ona po klasičnoj formulaciji (The Law of the Constitution, 1885.) engleskog ustavnog teoretičara Alberta Venna Diceyja sadrži pravilo da parlament ima pravo donijeti i ukinuti svaki zakon koji mu se prohtije i da osim parlamenta ne postoji niti jedan gremij ili osoba koja ima pravo promijeniti ili ne poštovati odluke parlamenta. Taj izum Glorious revolucije iz 1688. godine danas je postao točka spoticanja demokratizacije britanskog političkog sistema te je u vrijeme vladavine Margaret Thatcher, po mišljenju njenih kritičara, još više utemeljio put prema autoritativnoj državi. Takva se opaska ni u kom slučaju ne odnosi generalno na parlamentarnu demokraciju zemlje. Ona je mnogo više usmjerena prema činjenici da Velikoj Britaniji još predstoji put od parlamentarnog suvereinteta prema suverenitetu naroda. "Republikanski san" Francuske revolucije o suverenitetu naroda, koji na europskom kontinentu ima svoje korijene, te stalno u ustavnim formulacijama naglašava da sva vlast proizilazi od naroda, drukčije je shvaćen u istodobnoj britanskoj reakciji 1789. godine. Međutim, s gledišta ustavnih reformista, on danas više ne predstavlja noćnu moru. Oni (ustavni reformisti) žele pojedinca - britanskog građanina osloboditi statusa podanika (subject to the Queen), što je shodno individualnim pravima. Britanski građanin pravnim propisima mora biti zaštićen od samovolje trenutačne parlamentarne većine. Problem da je parlament, a time de facto Donji dom, jedini izvor legaliteta i legitimiteta političkog djelovanja, još je više pojačan time što je u 20. stoljeću to postala strukturalna karakteristika stranačkog rezona. Time se parlament stavlja pred nerješivu dvojbu. S jedne strane, nedostatkom pisanog ustavnog teksta parlament je jedini odgovoran za orijentiranje prema blagostanju i ekskluzivni čuvar britanske demokracije i individualnih sloboda. S druge strane, većinska frakcija Donjeg doma provodi selektivne i partikularne političke inicijative koje je propisala vlada, za koje opet ne postoji ograničenje djelovanja koje bi bilo u skladu s ustavnim jamstvima niti za pojedinačnog građanina, niti za političke institucije izvan parlamenta. Kad neki britanski ustavni teoretičari inzistiraju na tome, uobičavaju reći, ali ne samo u šali, da bi britanska kraljica, ako bi parlament tako odlučio, morala potpisati odluku o vlastitom smaknuću. [iz: Roland Sturm: Britanska zajednica danas; u: Građanin u državi 41, 4/1991.]
|
|
|
