|
|
|
| Unutarstranačka demokracija je preduvjet da bi stranke, zajedno s ostalim intermedijarnim organizacijama, preuzele svoju ulogu u političkom sistemu, onako kako je to opisano u sklopu Osnovne cjeline. Bez unutarnje demokratske strukture strankama bi nedostajao legitimitet za njihov bitan položaj unutar demokratskog sistema. Sljedeći tekst spominje minimalnu mjeru i razloge za unutarstranačku demokraciju, te probleme koji proizlaze iz toga (njemački primjer).
Stranke moraju (...) imati statute i programe, moraju biti raščlanjene u područne saveze (...) i moraju redovito provoditi izbore. Skupština članova i predsjedništvo stranke, koje se bira najmanje svake dvije godine, spadaju na svim organizacijskim razinama u neophodna stranačka tijela (...). U stranačkom zakonu naglašena je bitnost djelovanja članova stranke u procesu formiranja političke volje stranke, pri čemu je naglašena i zaštita unutarstranačkih manjina. "Pravo na zahtjev" u stranačkim tijelima "mora biti regulirano tako da bude zajamčeno demokratsko formiranje političke volje" (...). Unutar stranačka demokracija je neophodna da bi se povećala važnost i težina zahtjeva građana koji su politički angažirani unutar jedne stranke. U demokratskoj državi ne mogu vladati stranke koje imaju nedemokratičnu strukturu (primjer "princip vođe" ili "demokratski centralizam"). Neovisno o svim zakonskim propisima mogućnosti utjecaja običnog člana stranke su, shodno tome, ograničene. Razlog za to leži uglavnom u nezainteresiranosti i nesudjelovanju mnogih članova stranke ("mrtvo slovo na papiru"), u težnji stranačke demokracije da se odvoji od osnove i konačno na neizbježnim stručnim prisilama moderne i velike stranačke demokracije, kojoj je potrebno odlučno vodstvo i brze odluke (...).Jačanje osnove Da bi odgovorile na nezainteresiranost za stranke koja je u posljednje vrijeme porasla, "etablirane" stranke su posljednjih godina preduzele goleme napore za jačanje prava sudjelovanja svog članstva u donošenju odluka. Demokratske stranke su trenutačno u procesu reforme, a kraj ovog procesa je još nepredvidiv. Za nadvladavanje jaza između vodstva stranke i baze predviđen je izravan izbor. Svi članovi stranke kojih se tiče određena odluka, bila ona stručna ili odluka o osoblju (izbor stranačkog vodstva, kandidatske liste) moraju imati pravo glasa. Osim toga, upitnik proveden među članovima stranke sigurno može pridonijeti tome da se riješe određene rasprave vezane za smjer stranke ili zauzimanje stavova o danim temama. Daljnji napori usmjereni su prema otvaranju stranke prema simpatizerima, koji se ustručavaju formalnog članstva (...). Unutarstranačka demokracija znači i da pojedine grupe unutar stranke javno iznose svoje kontroverze vezane za stranku. Mnogo više u strankama vlada mišljenje (kao uostalom i kod birača) da javno iznošenje unutarstranačkih konflikata ukazuje na slabosti, nekredibilitet i nedostatak anonimnosti unutar stranke. Stranka koja ne prikriva različitosti u mišljenjima svojih članova slovi kao "neorganizirana" i "nejedinstvena". To zaista može biti slučaj ako su različitosti u mišljenjima toliko velike da za sebe vežu svu energiju političara te dopuste da se unutarnje rasprave odraze na programske ciljeve i pretpostavke stranke. U većini slučajeva unutarstranačke razlike, ipak, donose samo političku diskusiju. Zbog toga je sigurno jedan od znakova snage i dinamike kad se unutar stranke dopuštaju takve diskusije i ne pokušava ih se skriti. [Uwe Backes/Eckhard Jesse, iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Stranačka demokracija, Bonn BpB 1997.]
|
|
|
