|
|
|
|
Često se veliki utjecaj interesnih saveza ocjenjuje negativno. Govori se o "vladavini saveza", koja skreće nadležnost s pravog puta dužnosti na "državno-političke potrebe" te sprječava obavljanje politike u smislu općeg blagostanja. Ali to opće blagostanje, kako je već i prije rečeno, nije već unaprijed fiksirana veličina i sigurno ne ona koju poznaje samo vladajuća stranka. Sloboda građana ne smije biti samo isprazna riječ sama po sebi definirana, već ona treba određivati što je to opće dobro. Sve društvene grupe - poduzetnici, radnici, proizvođači, potrošači, seljaci i građani, kućevlasnici i podstanari (...) - moraju imati jednako pravo da zastupaju, prema njihovu mišljenju, dobru i pravu politiku, da bi nastao balans između različitih društvenih i političkih snaga, koji se mora mjeriti osnovnim vrijednostima humanog i slobodnog socijalnog uređenja. Kompromis između različitih interesa jednog naroda ne može se pronaći bez aktivnog djelovanja i sudjelovanja organiziranih grupa koje zastupaju te interese. Onaj tko se zauzima za aktivno sudjelovanje građana u demokratskoj državi, koje prelazi okvire sudjelovanja na izborima i pisanja pisama čitatelja, mora računati s tim da će građani pokušavati pronaći forme koje će im osigurati izravan utjecaj na političke događaje. To u uvjetima visokokompleksnog demokratskog društva znači da se građanin mora udruživati sa svojim istomišljenicima da bi proveo svoje interese nad konkurentskim. Tako savezi predstavljaju zastupnike za građane koji mogu govoriti u njihovo ime, s ciljem provedbe njihovih interesa. Savezi su istodobno produžena politička ruka pojedinca, putem koje pojedinac pokušava izraziti svoje želje i uz čiju pomoć se bori protiv nadmoći države. Slično vrijedi i za građanske inicijative u kojima se - uglavnom lokalno i ograničeno na konkretan cilj - angažiraju i organiziraju oni kojih se dotični problem tiče te zastupaju svoju politiku prema instancama politike i uprave. Savezi svoje želje i zahtjeve upućuju uglavnom vladama i parlamentima. Međutim, vlade i parlamenti te zahtjeve ponekad ne shvaćaju kao pritisak nego kao podršku. U današnjoj situaciji nasilnog širenja i kompliciranosti modernog zakonodavstva nerijedak je slučaj da su predstavnici interesnih saveza ponekad i jedini stručnjaci za određeno područje. Njihovom stručnošću može se poslužiti svatko, a da ne ispuni njihove zahtjeve. Radom onih kojih se određeni problem tiče i pripremanjem državnih odluka, država i društvo se integriraju, a naravno da je svakoj vladi koja je tu zbog naroda u cilju da prije donošenja odluke o provedbi planiranih mjera sasluša i građane koji joj se obraćaju putem svojih interesnih saveza. Saslušavanje zahtjeva saveza događa se u najrazličitijim formama i nerijetko vlada ili parlament propisuju mjere za uređenje društvenog života. Zastupnici različitih interesa pokušavaju prezentirati svoje interese i stavove gdje god mogu i pridobiti za njih što veći broj pristaša. Odnedavno ih se, pomalo u šali, naziva lobistima. Pri tom se pod lobistima podrazumijeva zaista korijen te riječi, tj. oni koji u predsoblju parlamenta, u lobiju, pokušavaju u izravnom razgovoru utjecati na poslanike. Danas su forme i načini takvog utjecanja na poslanike daleko razvijeniji. Nerijetko veliki interesni savezi imaju svoje predstavnike u frakcijama parlamentarnih stranaka. U današnje vrijeme svaki parlament već dobro poznaje interesne saveze seljaka ili sindikata, ili frakcije službenika i gradonačelnika, koje prožimaju različite stranačko-političke grupacije. Ti predstavnici saveza često su najvažniji i najpriznatiji stručnjaci za određena područja u strankama te imaju veliki utjecaj na formiranje političke volje unutar frakcije. Uz pomoć svog stručnog znanja, te uz pomoć izvora informacija koji im putem aparata njihovog saveza stoje na raspolaganju, oni su u stanju kontrolirati stručnjake iz vlade i parlamenta. Pojedinačnom poslaniku već na temelju nedostatka tih informacija prijeti opasnost da postane pijun birokracije. U takvom slučaju savez može "uskočiti" sa svojim aparatom. Nerijetko saveznu upravu kontroliraju uprave saveza, kad parlament i stranke nisu u stanju to učiniti. Nakon svega nevedenog, nužnost interesnih saveza u parlamentarnoj demokraciji ne može se dovesti u pitanje. Ipak, ovakva izjava ne smije voditi do smanjivanja organiziranih egoizama društva. Jer, u moći saveza leže i neke opasnosti. Najvećim dijelom oni proizlaze iz nedostatka demokracije unutar saveza samih te nedostatka kontrole članova saveza na vodeće grupe i birokratski aparat. Nadalje, savezi se pokušavaju proširiti, no njihova djelatnost nerijetko ostaje nezapažena u javnosti, što onima koji zastupaju drukčije interese otežava da reagiraju na vrijeme i da postignu balans. Ono što je zabrinjavajuće je kad pojedini savezi uspiju ostvariti preveliki utjecaj. Oni na taj način ostvaruju i političku moć, prisiljavajući jednu ili drugu stranku da na njihove interese obrate više pozornosti. Interesi onoga tko ima mnogobrojne pristaše, a time raspolaže i velikim brojem glasova, ili financijski podržava neku stranku, u svakom će slučaju biti prije uvaženi i uzeti u obzir nego interesi nekog drugog. To može voditi do toga da interesi pojedinih saveza mnogo više utječu na postizanje cjelokupnog društvenog kompromisa negoli interesi nekih drugih, slabije organiziranih interesnih saveza, koji bi u demokraciji zapravo trebali imati jednako pravo utjecaja. Prirodna mnogostrukost interesa u pravilu sprječava konfrontiranje jednog jedinog saveza naspram svih ostalih. Za takvo nešto je i konkurencija interesa jednostavno prevelika. Ipak, vrlo lako može nastati situacija u kojoj živući interesi bitni za cjelokupan narod jednostavno bivaju pregaženi jer je nemoguće organizirati njihovo ostvarivanje i provedbu, ili zato jer nisu djelotvorno organizirani. Relativna nemoć saveza konzumenata i saveza za zaštitu životne okoline jasno pokazuje tu opasnost. Što je interes općenitiji, to ga je teže provesti. Istina, mi svi starimo, ali organizacija straca ima najmanje snage za provedbu svojih interesa. Društvu koje je orijentirano prema socijalnom izjednačavanju teško će pasti provedba principijelnih reformi. Jer, organizirani interesi imaju u pravilu za cilj da održe udio svojih pripadnika u cjelokupnom socijalnom produktu ili da ga procentualno poboljšaju. Upravo su najmoćnije interesne organizacije često defenzivne, s obzirom na to da se po prirodi stvari one grupe čiji je socijalni status ugrožen, jer su privrednim razvojima dospjele u neke teškoće, najlakše organiziraju. Takvi savezi onda pokušavaju zamrznuti pozicije koje postignu u jednom određenom trenutku, te zaobići potrebne, bolne reforme. Velike interesne organizacije (...) drže, dakle, u pravilu veto-pozicije i nerijetko mogu spriječiti političare u provedbi reformi. Tako da je interes pluralističkog društva u prvom redu održanje statusa quo, a za takvo što je pluralističko društvo i sposobno. Ako cjelokupno društvo u području održanja naših prirodnih životnih uvjeta želi pridonijeti malo više, te odgovoriti izazovima budućnosti, onda ono mora biti nešto više od društva organiziranih interesa. U takvoj situaciji političko vodstvo ima zadatak da različite interese prisili na kompromis te da uspostavi ciljeve za cjelokupno drušvo, da to društvo veže za te interese, te da tako hladno korača u budućnost. Pretpostavka za to je, naravno, da je političko vodstvo u stanju suprotstaviti se moćnim društvenim interesima pojedinih grupa. To je moguće samo ako se političko vodstvo može osloniti na stranački sistem koji funkcionira. [iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju. Sastavni elementi slobodnog državnog uređenja, BpB Bonn 1990.]
|
|
|
