|
|
|
|
Dok interesni savezi građane vežu za sebe i organiziraju ih u najrazličitijim ulogama, stranke su one koje se čovjeku obraćaju izravno kao odgovornom građaninu i sudioniku u davanju odrednica suvereniteta jednog naroda. Ni jedna moderna demokracija ne može se odreći postojanja i djelovanja političkih stranaka. To je činjenica koja je neoboriva unatoč sve raširenijoj nenaklonosti prema svemu što se veže za stranke i političko-stranačko djelovanje. Onaj tko pokuša inzistirati na bezstranačkom uređenju i tvrdi da će se pokoriti samo "državno-političkim neophodnostima", u principu vara i sebe i sve ostale, predstavljajući svoje razmišljanje o politici kao izvor čiste državnosti, koje, opet, drugima pokušava diskreditirati nazivajući ga "ideološkim" ili "stranačko-političkim". Nadstranačko ili bezstranačko uređenje je po poznatoj izjavi Gustava Radbrucha "životna laž autoritarne države". S obzirom na to da se u odlučujućim političkim pitanjima uvijek radi o nekom djelovanju u budućnosti, koje će imati veze s pravilima koja budu donesena, na politička pitanja rijetko kad postoji jedan konačan i jednostavan odgovor. U pravilu je tu riječ o raspravi između različitih stranaka, od kojih svaka želi pridonijeti općem dobru shodno svojim principima i programima. I iako je neka stvar o kojoj treba biti donesena politička odluka po općem uvjerenju nepolitička, rješenje, odnosno odgovor na pitanje, počiva na interesima jedne grupe birača, tj. jednoj grupi birača je prihvatljiviji nego nekoj drugoj, tako da već sam redoslijed izvršavanja te donesene odluke, ma koliko ona bila apolitična, ima veze s različitim interesima i samim time može biti diskutabilan. Uključivanje stranaka i njihova gledišta se zbog toga ne može zaobići. Stranke su savezi istomišljenika koji za rješavanje političkih problema daju programske prijedloge i predstavljaju kandidate za mandate u parlamentu i za službe u vladi, da bi, ako dobiju izbore, ti kandidati mogli provoditi programe stranke u spomenutim institucijama. Odlučujuće za slobodnu demokraciju je da samo osnivanje političkih stranaka mora biti slobodno, ma koliko već postojeće stranke promatrale nastajenje nove konkurencije kao otežavajuću okolnost (...). "Stranke sudjeluju u formiranju političke volje građana." (...). Ovim je vrlo opširno opisana uloga stranaka i sigurno bi bila pogreška ako bi se ova rečenica interpretirala tako da je strankama dan monopol nad formiranjem političke volje građana. O tome ni u kom slučaju ne može biti govora jer, recimo i interesni savezi u vrlo velikoj mjeri sudjeluju u kreiranju političke volje građana. U mnogim područjima interesni savezi nalikuju na stranke. Razlike između te dvije skupine često su veoma male. Postojale su, naprimjer, seljačke stranke, koje su zastupale interese samo ove grupe stanovništva (...). Za razliku od interesnih saveza koji pokušavaju utjecati na propise koje donose operirajući nositelji vlasti, stranke teže tome da svojim kandidatima osiguraju mjesta u državnim, kantonalnim ili općinskim službama. Oni predstavljaju svoje kandidate, recimo, na parlamentarinim izborima iz čijih se redova, ako stranke dobije dovoljno glasova, bira vlada. Zbog toga su stranke nezaobilazna veza između naroda i njegovih predstavnika. Bez stranaka narod uopće ne bi mogao politički djelovati. Tek unutar njih pluralističko društvo postaje sposobno za djelovanje. Stranke su instrumenti uz pomoć kojih narod zauzima vodeće pozicije i donosi svoje političko-programske odluke. U odjeljku u kojem smo razjasnili prednosti i mane izravne demokracije, već je bilo riječi o tome da narod kao cjelina ne bi bio u mogućnosti birati svoje predstavnike i obavljati nebrojene zadatke političkog vodstva. Za te poslove potrebne su različite grupe političkih aktivista koji se biračima predstavljaju kao kandidati za političke službe te daju prijedloge rješenja za nastale političke probleme, bave se specifičnim interesima određene grupe birača i formuliraju svoja nastojanja. Birači na te prijedloge, formulacije rješenja i kandidate reagiraju prihvaćanjem ili odbijanjem. Čak bi i izbor američkog predsjednika, gdje se zapravo radi o odluci između jedne ili druge osobe, bio nemoguć bez stranaka. One su nositelji izborne borbe i predstavljaju različite kandidate. Zbog toga se stranke i u ovom slučaju promatraju kao posrednici između naroda i vladajućih pozicija. Bez stranaka čak i politički organiziran narod ne bi mogao imati utjecaja na politiku, iako mu je taj utjecaj u demokratski uređenom društvu zajamčen donošenjem odluka i provedbom kontrole. Moglo bi se reći da su političke stranke "megafon" naroda. One trebaju prepoznati postojeće političko stajalište, ciljeve, brige, želje i potrebe jednog naroda te to pretvoriti u državnu volju. Stranke su, osim toga, mjesto gdje politički podmladak doznaje osnove o politici, prepoznaje plodno tlo za sebe i odakle mu je omogućen upliv u politiku. Uspješnost unutar jedne stranke ima za cilj uspjeh i ulazak u vladajuće strukture. Na taj način stranke predstavljaju rezervare gdje se okuplja budući vodeći personal jedne nacije. I u ovom specifičnom slučaju one imaju svoju određenu ulogu, koju nitko i ništa drugo ne može preuzeti. Takvi zadaci, što se može lako primijetiti, predstavljaju golemi zahtjev za unutarnju organizaciju stranke. Nije osnivanje stranke jedino što mora biti slobodno (...). Pristupanje stranci i uspon unutar nje na temelju kvalitete moraju biti otvoreni za svakoga. Apsolutna vladavina jedne osobe unutar demokratske stranke ne smije postojati, kao ni vladavina anonimne stranačke birokracije. Statutom stranke mora biti zajamčeno da svi članovi sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču izbora vodeće osobe, postavljanja stranačkih linija i orijentacija, te pri izboru kandidata dotične stranke za mjesta u parlamentu i službama vlade. Iako je uloga stranaka kao megafona naroda unutar jednog društva zaista bitna, sama ta uloga ne ispunjava baš sve zadatke koji stoje pred strankama u demokratskom društvu. Ta uloga, naime, ne osigurava da će interesi naroda, ili bolje rečeno interesi jedne grupe, biti i provedeni ako budu izgovoreni u megafon. U tom bi slučaju stranke imale samo posredničku ulogu od dna prema vrhu. Međutim, to nikako nije slučaj. Sudjelovanje stranaka u formiranju političke volje mora se promatrati i s druge strane. Već je bilo govora o tome da poslanici u slučaju konflikta između mišljenja koje zastupa parlament i mišljenja koje zastupa narod imaju zadatak da narod uvjere u ispravnost i opravdanost mišljenja parlamenta. To mogu učiniti samo putem stranaka jer one u osnovi formiraju političku volju naroda. Tako da se stranke mogu promatrati i kao instrument putem kojih političke vođe ostvaruju svoj kredibilitet u narodu, dok političke stranke "reklamiraju" njihovu politiku. Stranke su, kako je Lenjin opisao taj aspekt njihova rada, "veze za transmisiju" između političkog vodstva i masa. Ali ovakvo stajalište mora se promatrati samo kao jedan aspekt rada stranaka i točno je, odnosno pogrešno, isto toliko kao i usporedba stranaka s megafonom. Oba aspekta mora se promatrati zajedno. Dakle, i u strankama susrećemo jedinstvo plebiscitarnih i reprezentativnih elemenata. Po tome su stranke politička udruženja koja registriraju i artikuliraju politička mišljenja i socijalne interese naroda te pokušavaju provesti svoju politiku i smjerove djelovanja nastale u sklopu svake stranke posebno, putem svojih kandidata na određenim funkcijama. Nacrt programa jedan je od najvažnijih zadataka svake stranke. Pri tome se mora razlikovati između izbornog programa jedne stranke koji imenuje konkretne namjere dotične stranke za predstojeće legislativno razdoblje i osnovnog programa koji formulira osnovne vrijednosti i dugoročne ciljeve stranke. Iako se danas sve stranke osjećaju obveznima demokratskim idealima: sloboda, jednakost i solidarnost, programske razlike među njima, ipak, postoje, s obzirom na to da svaka ima drukčiji akcent na te demokratske norme. Ti su akcenti često ukorijenjeni u fazi nastanka stranke i još i danas sadrže tadašnje značenje, iako nešto aktualizirano. Političke stranke radničkog pokreta, koje su najprije nastale kao socijalni protestni pokret, zauzimaju se za političku jednakopravnost nižih slojeva. Država po njenom mišljenju mora preuzeti ulogu upravljača i ne prepustiti sve slobodnom odmjeravanju snaga. Suprotno tome liberalno-građanske stranke svoje težište imaju na individualnoj slobodi građanina pojedinca. S takve početne pozicije one formuliraju svoje zahtjeve, koji se tiču pravno-državnog ograničavanja i kontrole države. U gotovo svim državama Zapadne Europe uz dvije spomenute i gotovo klasične grupacije postoji i kršćanska, često konzervativna grupacija, koja s različitim konfesionalnim pravcima pokušava kreirati politiku po temeljima kršćanskog uvjerenja, te je posebno otvorena prema stavovima Crkve. Osim tih stranačkih pozicija u mnogim sistemima nalazimo još i regionalne stranke koje se osjećaju obvezne ideji federalizma kao zastupnika njihovih specijalnih interesa, i to u pravilu u povijesno i geografski veoma specifičnim regijama. Mnogi sistemi Zapadne i Srednje Europe osim tih glavnih struja poznavali su ili poznaju desne ili lijeve stranke koje zastupaju ekstremne pozicije, bile one marksističko-lenjinističke ili nacionalističko-fašističke. Te stranke predstavljaju opoziciju sistemu parlamentarno-pluralističke demokracije. Njihova snaga je znak za prihvaćanje parlamentarne demokracije u narodu (...). Sasvim jasno pokazana nesposobnost postojećih stranaka da na vrijeme i energično u svoje programe uvrste novonastali problem zaštite čovjekove okoline i osiguranja naših prirodnih životnih osnova, te da u praksi pokušaju naći rješenja, imalo je za posljedicu nastanak ekološkog pokreta koji se nakon nekog vremena izborio i za svoje mjesto u parlamentu u vidu ekološke stranke. U međuvremenu se stiglo do toga da se teme zaštite čovjekove okoline obrađuju u programima gotovo svih stranaka, iako s različitim intenzitetom. Time smo se dotaknuli dvojbe koja, čini se, označava svaku stranačku državu današnjice. Programski profil svih stranaka, posebno velikih koje se ne obraćaju samo posebnoj grupi birača, postaje sve bljeđi. Izborne kampanje sadrže sve manje i manje informacija. Stranke se sve više razlikuju samo u finesama, tako da zapravo nova postavka vlade i vodećih osoba postaje za birača glavni znak raspoznavanja pojedinih stranaka. Ovo sa sobom nosi izvjestan rizik. Jer, kad se stranke svedu na to da se samo još bave patronatom nad službama i osvajanjem i osiguranjem političke moći - neovisno o političkim programima i sadržajima - one će za birača ostati bez kredibiliteta, a njihovo postojanje postat će neopravdano. Ako ne bude programskih razlika, nositelji službi bit će u opasnosti da utonu u svakodnevnicu obavljanja političkih djelatnosti te će izgubiti kontakt s biračima. Nezainteresiranost za stranke i umor koji se primijeti posljedica je svega spomenutoga, što je još više pojačano pojedinim skandalima vezanim za financiranje stranaka. Na taj se način dolazi do depolitiziranja birača, odvraćanja birača od politike ili radikaliziranja, pa čak i okretanja birača prema ekstremističkim strankama. Samo ako stranke posjeduju programe koji su odmjereni prema interesima njihovih članova i birača, mogu izbjeći bavljenje patronatom nad službama, tj. raspodjelom pozicija i stranačkim interesima. Neka interesna stranka može jako dobro obuhvatiti jedan dio stanovništva, zastupajući njihove rigorozne interese. Međutim, takvoj stranci sigurno je oslabljena šansa da osvoji većinu te da na taj način dobije i odgovornost za vođenje politike općeg blagostanja. Koncept jedne stranke mora biti tako sveobuhvatan da joj, uz pomoć tog koncepta, uspije da postane "narodna stranka" koja ima većinu te u svim grupama stanovništva nailazi na odobravanje, a u smislu svog koncepta zastupa različite interese. Samo programatika koja stalno napreduje dopušta stranci da integrira najrazličitije snage pluralističkog društva te da na temelju svog programa razlikuje bitno od nebitnog. Parlament i vlada ne mogu uspješno provesti tu integraciju ako stranke nisu najprije odradile svoj dio posla. Samo stranka koja ima koncept za cjelinu predstavlja nešto više od puke koalicije različitih interesa koja se može kratko vrijeme održavati premijom učešća u vlasti. Velika društveno-politička alternativa, mogućnost revolucionarnih programa, gotovo više da ne postoji u našem tehničko-znanstvenom svijetu, iako se uvijek iznova pojavljuje pokušaj ideološkog profiliranja i polariziranja stranačkih programa. Kontinuirani demokratski razvoj moguć je u promjeni stranaka samo ako sve stranke jednog sistema prihvaćaju osnovne vrijednosti. To, opet, ne znači da ne bi postojale različite političke koncepcije u ovisnosti o tradiciji, načinu razmišljanja, shvaćanja života i temperamenta političkih stranaka. Nikada prisila na stručnost unutar jednog društva nije tako velika da bi na jedno pitanje postojao samo jedan odgovor ili samo jedno rješenje problema. Ipak, u konkretnom političkom djelovanju prostor "za igru" pomalo je skučen u današnje doba. Stranke si ni u kom slučaju ne smiju dopustiti puko sljedbeništvo vodeće osobe, jer neka politička stvar mora stajati u izboru najmanje s diskusijom. Sasvim je legitimno da stranka pobjednica na izborima, ili ona koja je osvojila većinu glasova, postavi ljude na vodeće funkcije. Njene vođe onda postaju nositelji mandata, a prestaju biti stranački političari. To njih ne odvaja od stranke, ali im natura povećanu mjeru odgovornosti. Oni u svojoj službi moraju djelovati provodeći programske ciljeve svoje stranke, zastupajući njene interese, ali i služeći cjelini. Hoće li im to poći za rukom, to ovisi o njihovim kvalitetama kao vođa, ali i o snazi kojom ih matična stranka veže za sebe i o njezinu programu i disciplini. Koliko je teško istodobno biti državnik i stranački čovjek, pokazuje i činjenica da je danas moguće iznijeti teret te funkcije samo uz pomoć stranke i političkog vodstva koje je čvrsto vezano za matičnu stranku. Veza između funkcije u stranci i funkcije u državi oduzima političkim vođama glorificiranje nadstranačkog autoriteta i ograničava ih u njihovom samorazumijevanju. Istodobno, socijalna i duhovna veza s njihovom strankom daje im osnovu koju mogu proslijediti za vrijeme trajanja mandata. Demokracija se, zbog toga, može naći samo onamo gdje je pluralističko društvo politički aktivno kroz organizirane interese i gdje suvereni narod sam bira svoje političke koncepcije i vođe posredovanjem političkih stranaka, čije je osnivanje slobodno i odgovara demokratskim načelima. [iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju. Sastavni dijelovi slobodnog državnog uređenja, BpB Bonn 1990.]
|
|
|
