|
|
|
|
(...) Demokracija (...) živi od borbe različitih mišljenja. Njoj je u svim društvenim područjima - kako u obitelji i u školi, tako i u udruženju i preduzeću - potrebna socijalna klima, koja omogućuje javnu diskusiju o različitim stavovima i mišljenjima. Zastupanje vlastitog mišljenja mora se unapređivati i tolerirati jednako kao i neizbježna pitanja - Zašto i Zbog čega? Djelovanje mora biti određeno razumnim argumentima i stalno mora biti pod kritikom, a ni u kom slučaju ga ne smije karakterizirati zabrana diskusije i naredbe koje nemaju temelja (...). Jasno je da se takva rasprava mora voditi. Oporbi ne bi koristilo ako bi svoju kritiku vlade mogla iznositi samo iza zatvorenih vrata. Njezini argumenti ostali bi bez djelovanja, budući da oporba može kritizirati vladu samo onda kada to čini javno pred biračima i na taj način izvršiti utjecaj i na njih. Tek kad na izborima vladi prijeti odluka birača koja bi mogla ugroziti njene pozicije, ona će ozbiljno shvatiti kritiku opozicije, a birač u ulozi suca može odlučiti između vlade i opozicije. Budući da je birač zapravo cilj sve konkurentske borbe među strankama, svakoj od njih mora biti omogućeno da se obrati biraču. Pretpostavka postojanja opozicije je stoga šansa slobodnog javnog zastupanja vlastitih uvjerenja. S druge strane, i vladajuće su stranke prisiljene da, radi održanja vlastitih pozicija, utječu na javno mišljenje i prezentiraju vlastita uvjerenja. Funkcija kontrole, kritike i sugeriranja nije prenesena samo na parlamentarnu oporbu, nego je zadatak cjelokupne javnosti u kojoj se odigrava proces formiranja javnog mišljenja. Javno u ovom kontekstu prije svega znači da svatko može sudjelovati u procesu formiranja javnog mišljenja i da se taj proces ne provodi na nekim tajnim sastancima. Svatko mora imati mogućnost pristupa i prikupljanja informacija te davanja svog doprinosa procesu formiranja javnog mišljenja. S druge strane, pojam "javno mišljenje" u sebi sadrži i upozorenje da se javno mišljenje tiče javnih, a ne privatnih stvari. Dakle, javno mišljenje se u najširem smislu bavi s »res publica«. Dakle, tom pojmu "javnosti" pripadaju svi građani i udruženja građana koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju utjecati na javno mišljenje. Na taj način oni zapravo i formiraju javno mišljenje. Ali, s obzirom na to da u pravilu u pluralističkom društvu uvijek postoje različita mišljenja o istoj stvari, ne možemo govoriti o jednom javnom mišljenju, već o javnim mišljenjima. Upravo u toj samostalnoj suprotnosti prema državnom aparatu ogleda se demokratska struktura javnosti koja je otvorena za svakoga. U demokraciji svi imaju pravo na slobodno mišljenje u području politike. To se, da još jednom naglasimo, ne odnosi samo na privatno mišljenje, ono je više samo temelj za aktivno djelovanje u javnom mišljenju (...). Ovdje se vidi da je pravo na slobodno mišljenje i slobodno izražavanje u uskoj vezi sa slobodom okupljanja i slobodom ujedinjavanja, kao i sa slobodom tiska i elektronskih medija. Ove slobode svoju političku težinu i značenje dobivaju činjenicom da se bez njih ne bi moglo realizirati pravo slobodnog formiranja javnog mišljenja. Jer, pojedinac ne može ni u kom slučaju djelovati samo kao pojedinac, on u prvom redu ne može svom mišljenu dati neku težinu niti ga može izraziti, tzv. propagandom "od usta do usta". Njegovo mišljenje postaje političko samo ako on iskoristi letke, novine, radio i televiziju, da bi ga obznanio široj javnosti. U modernim državama bez tog instrumenta masovne komunikacije ne može se uopće voditi politička rasprava. Tako da individualno pravo da se sudjeluje u procesu formiranja javnog mišljenja slijedi i nastojanje da se sredstva masovne komunikacije drže što dalje od državnog utjecaja. Vlada ne smije imati pravo da se umiješa u kreiranje programa na radiju ili televiziji te da određuje sadržaje novina. Naravno, nitko ne može spriječiti vladu da, koristeći sredstva masovne komunikacije, pokuša sudjelovati u formiranju javnog mišljenja te da biračima predstavi svoje programe, ali ona to može činiti samo kao ravnopravan partner sa ostalim strankama koje sudjeluju u cjelokupnom procesu i ne smije imati nekakva posebna prava. Kada se vlada izjasni o nekom pitanju, i oporba uvijek mora imati šansu o tome izreći svoj stav. Apstinencijom vlade od kontrole medija i zabranom cenzure sloboda medija nije potpuno zajamčena. Javne instance moraju osigurati da se u području društvenog ne razviju monopoli kontrole javnog mišljenja. Jer, ta opasnost je sasvim očita upotrebom modernih sredstava masovne komunikacije. Oni imaju mogućnost da dopru do velikog broja slušatelja, gledatelja i čitatelja, pri čemu nemaju svi jednak pristup ovim sredstvima masovne komunikacije. Jako je mali broj onih koji imaju potreban kapital da bi sami izdavali neke novine. (...) Tehnički razlozi su sve više upućivali na organiziranje izdavačkih kuća i time su jako ograničili različitost mišljenja koja su prije bila zastupljenja u mnogobrojnoj štampi. Taj se proces teško može pokrenuti natrag. Dobre izdavačke kuće moraju imati određenu veličinu. Ali, zakonodavstvo mora spriječiti stvaranje monopola, a tamo gdje monopol već postoji, mora ga se strogo kontrolirati. Država mora jamčiti različitosti i slobode mišljenja u novinskim redakcijama te procesa odlučivanja putem statuta. (...) Srećom, novim postupcima u procesu tiskanja i kopiranja broj regionalnih i lokalnih objavljivača postao je nešto veći, čime su se povećale i mogućnosti širenja različitih političkih informacija i komentara. Stoga je i povećanje broja kopir-automata političko pitanje prvog reda (...). Mnogo je teže spriječiti monopol u području radija i televizije. Kapital i tehnički uvjeti koji su potrebni za pokretanje tih medija u svakom slučaju isključuju mogućnost da se svaka grupa putem etera ili televizijskog ekrana obrati slušateljstvu i gledateljstvu. Za to, naprimjer, na tržištu tiskanih medija postoji mnogo veća mogućnost. Zbog toga su za to medijsko područje postavljeni posebni zakonsku uvjeti koji propisuju da sva mišljenja koja zastupaju određene skupine prisutne u društvu moraju imati jednak pristup elektronskim medijima i mogućnost obraćanja javnosti. Upravo u elektronskim medijima formiranje javnog mišljenja mora biti pluralističko te se posebna pozornost mora obratiti na eventualno stvaranje monopola vladajuće ili neke druge grupe nad tim medijima (...). Onaj tko želi ostvariti svoje pravo slobode mišljenja, mora imati šansu da prikupi informacije koje su mu za to potrebne. Tek kad netko poznaje određeni problem, situaciju i sl., tek tada može o tome imati formirano mišljenje. Onaj tko priznaje punoljetnog građanina kao suverenog nositelja državne vlasti i sudionike u formiranju javnog mišljenja, mora ga izvještavati o svim predstojećim političkim odlukama. To je druga strana slobode mišljenja i slobode tiska. O svim stvarima koje se tiču javnih interesa i koje građanin mora znati da bi mogao donijeti političku odluku baziranu na činjenicama, mora se diskutirati u javnosti. Što je pri tome stvar javnog interesa, a šta ne, to se nikada neće moći točno definirati niti odrediti unaprijed. Ovdje se više radi o ukusu i samodisciplini novinara, nego o zakonskim odredbama. U svakom slučaju, riječ je o zloupotrebi gore spomenutog, ako se neke stvari iz privatnog života nekog političara otkrivaju do pojedinosti. Za to postoje kazneno-pravne odredbe koje se tiču zaštite časti pojedinca i sprječavaju da privatan život javnih ličnosti postane jedini interes radija, televizije i tiska. Onaj tko polaže vrijednost na opširnu informaciju, tolerirat će i zloupotrebu slobode tiska koja se s vremena na vrijeme provodi. Treba dobro promisliti prije nego se na ovakve slučajeve reagira propisivanjem cenzure, jer se time sasvim lako mogu uzdrmati osnovni principi slobode tiska. Jer, - kako piše Karl Jaspers – "neizvjesno je da li se u slobodi ostvaruje i istina. Ono što je izvjesno je da će pod cenzurom ona sigurno biti iskrivljenja". (...) Samo pod ovakvim uvjetima može se formirati slobodno javno mišljenje te mogu biti usvojene kritike, kontrole i sugestije. Samo unutar javnosti koja funkcionira pojedinac može formirati svoje mišljenje na činjenicama i biti sposoban odvagati i odlučiti o svom političkom izboru. Demokracija i slobodna javna diskusija o različitim mišljenjima dvije su strane iste medalje. (...) Mišljenja se još sasvim rijetko formiraju spontano, mišljenja se stvaraju. Vlada, stranke i savezi bave se "javnim radom". Pluralističko društvo, stoga, poznaje mnoštvo različitih javnih mišljenja, koja su u pravilu kontroverzna. Onaj tko nastupi tako da pokušava proslijediti jedno javno mišljenje, te takvim nastupom pokuša propisati politici određena pravila, izlaže se sumnji da spominjanjem jednog javnog mišljenja pokušava svojim vlastitim interesima dati određenu težinu i provesti samo njih. Tek u dijalogu kontroverznih mišljenja može doći do formiranja jednog zajedničkog javnog mišljenja. Politički pravci u pluralističkom društvu ne formiraju se u velikoj mjeri tijekom javne diskusije, niti na njih pretjerano utječe jedinstveno javno mišljenje. Oni nastaju mnogo više kao serija kompromisa koji se postižu između društveno-političkih snaga. Parlament nije više skupština u kojoj diskutiraju pojedinci, te tom diskusijom pokušavaju naći opće dobro za sve, kako je parlament vidjela nekadašnja građanske teorija, nego je on mnogo više posljednja instanca gdje se fiksiraju kompromisi postignuti u društveno-političkom životu i potrebe kompletnog društva (...). Danas nad javnošću ne vladaju više diskusije politički zainteresiranih individua, nego službena stajališta vlade, stranaka i saveza. Međutim, mnogobrojne se odluke ne donose na tržištu ovih javnih izjava, nego se i prečesto donose iza zatvorenih vrata, tako da javnost ima šansu samo da još sazna o rezultatima ovakvih tajnih sjednica. Unatoč tome, ne smije se podcijeniti nerijetko veliki utjecaj pojedinih političara (...) ili značajnijih publicista i komentatora na formiranje javnog mišljenja. (...) Samo režim koji je podređen javnosti prihvaća svoje građane kao punopravne. A s obzirom na to da su stranke i savezi danas nositelji javne moći, i oni moraju biti prisiljeni na publicitet. Danas se ne može diskutirati samo na razini birača i u parlamentu, nego prije svega unutar i između stranaka i saveza, građanskih inicijativa i socijalnih pokreta (...). Pred svjetlom javnosti neke se stvari u strankama i savezima odigravaju drukčije. Ipak, moderna demokracija se ne može ni u kom slučaju osigurati samo publicitetom. (...) Zbog toga je demokraciji, strankama i savezima potrebna javnost koja je svima dostupna, i u kojoj se formira javno mišljenje. U tome radio, televizija i tisak imaju svoju centralnu ulogu u demokraciji, koju mogu ispuniti samo ako u svojim programima jasno objave javne kontroverze i mnogostrukost različitih mišljenja. U takvoj javnosti građanin stvara opće dobro, a demokracija pronalazi svoje temelje u narodu. Javnost je instrument koji omogućava kontrolu sve političke moći. Opće dobro, koje živi od principijelnog dogovora između javnih instanci odlučivanja i javnog mišljenja, na ovaj način pronalazi demokratsku osnovu na kojoj se može graditi slobodna i kontinuirana politika. [iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju. Sastavni elementi slobodnog državnog uređenja, BpB Bonn 1990.]
|
|
|
