|
|
|
|
Za sva tri dosad predstavljenja modela — Top-down, Mediokracija i Bottom-up — vidjeli smo opipljive razloge, empirijske činjenice i protagoniste iz literature. Dakle, možda je idealan model u jednostavnoj simbiozi "sve je u vezi sa svim". To bi bilo sigurno suviše jednostavno, i nezadovoljavajuće, s obzirom na to da bi takav svestran i nespecifičan uzročno-posljedični model bio bez kontura i profila.
Korist za političara, njegov osobni publicitet, tematiziranje teme koja je njemu od koristi, detematiziranje teme koja bi mu mogla štetiti, primanje informacija od novinara (npr. o njegovim konkurentima), navikavanje novinara, u recipročnom je odnosu s koristi za novinara. I on ima interesa da poveća svoj osobni prestiž, da tematizira za sebe korisnu temu, a detematizira onu koja mu ne "leži", dugoročno primanje informacija od političara (npr. o novinarima-konkurentima) i dugoročno navikavanje političara, Dakle, oba prate zajednički cilj, naime, održanje političke komunikacije, unatoč stranački različitim intencijama i interesima. Oba se pri tome mogu zaviti u mreže ovisnosti, pri čemu postaju interagirajući akteri pregovaračkih mreža. (...) Novinar mora njegovati svoje specijalne izvore, političar, opet, odnos sa svojim povjerljivim partnerima za diskusiju i razgovor. Oba se bez problema kreću u umjetnoj atmosferi vakuuma. Publika ostaje na tlu i preko televizije promatra čudno djelovanje njih dvojice. (...) Ako novi postmoderni pojam "političke klase" uopće ima smisla, onda se može upotrijebiti za ovaj biotop političara (...). Ovdje je u svakom slučaju primjeren pojam "politika iz sjene". Publika to čas zajedničko djelovanje, čas djelovanje jednog naspram drugog, ta insceniranja i skandale, može promatrati kao i što nijemi gledatelji promatraju tenis: gledajući otvorenih usta čas lijevo, čas desno. [iz: Ulrich von Alemann, Partije i mediji, u: O. Gabriel u.a. (Hg.), Partijska demokratija u Njemačkoj, Bonn BpB 1997.]
|
|
|
