Bajka o služavki i četvrtoj sili

Jednom davno bila jedna demokratska država s dvije stranke, koje su vladale parlamentom i narodom. Parlament su svi nazivali "prvom silom". Mudraci stranaka unutar lijepo oblikovanih programa prosljeđivali su svoju sliku svijeta kao poruku dalje prema narodu. I kad bi za to došlo vrijeme, narod bi birao najbolji program, a stranka koja je ponudila taj program dobivala bi vlast na četiri godine i vladala onako kako je obećala u programu. Vlada se nazivala "drugom silom", a da bi sve bilo kako treba, postojalo je i sudstvo kao "treća sila", a ono je pazilo da nitko nikoga ne prevari. 

Tisak je postojao da bi građani u gradovima i provincijama mogli doznati o namjerama vlade i odvagati suprotne prijedloge koje je u parlamentu iznosila opozicija. Taj je medij služio  političarima za promicanjenje njihovih vijesti i poruka. Postojeći mediji bili su, dakle, neka vrsta služinčadi te su nazvani slugama politike. Naravno da su te sluge s vremena na vrijeme u kuhinji ili u krčmi znale razgovarati i o Crkvi i njenoj moći - takvi razgovori nazvani su komentarima. Ali svatko je točno znao što je bio zadatak te služinčadi, naime, vijest, a šta je bilo slobodno ponašanja, naime, iznošenje mišljenja. Ukratko: Mediji su se razumijevali kao kroničari i glasnici, kao demokratski čuvari i ponekad kao (zaista cijenjene i ugledne) dvorske lude u našem carstvu. Tako su sami sebe ponosno nazivali "četvrtom silom", iako u Ustavu nije bilo riječi o tome.   

Toliko što se tiče lijepe bajke iz zlatnih vremena demokracije kad je još sve bilo tako jednostavno. Vlada je vladala, oporba je bila protiv toga, sudovi su svima sudili, a tisak je izvještavao "all the news that fit to print" (tako je glasio poznati moto koji je stajao na svakom izdanju New York Timesa), da bi publika znala o čemu je tu zapravo riječ. Kako izgleda stvarnost danas? Stranke su u krizi, vlade instrumentaliziraju medije. Mediji ne prave više razliku, tj. miješaju mišljenje, obavijest i zabavu: zanimaju se samo za povrat svog kapitala i za kvote gledanosti. Postoji tzv. horor-novinarstvo, političari čak govore o "svinjskom novinarstvu". Mediji izvještavaju još samo o osobama, skandalima, spektaklima, o onome što se naziva simboličnom politikom, ali ne i o stvarnom svijetu. Oni čak ponekad sadrže i redakcije za vijesti, ali one moraju praviti zabavne vijesti. Sudovi su nedorasli cjelokupnoj situaciji i potpuno bespomoćni ili još s vremena na vrijeme donose eraterične presude. Cjelokupna situacija i ponašanje pojedinih faktora zapravo je manipulacija publikom. Nije više daleko vrijeme kada će svi, kao zvijezda poznatog filma, "Mr. Chance", vjerovati da jednostavno stiskanjem gumbova na daljinskom upravljaču televizora mogu "izbrisati" neugodne situacije iz stvarnog života.   

Što je pouka ove priče? Ne vjeruj starim bajkama! Ne vjeruj bajci o tisku kao nekom služinčetu, niti o tisku kao moćnoj četvrtoj sili, jakom megafonu građana. Ni jedno ni drugo, ovako idealno-tipično predstavljeno nikada nije postojalo (...). Oduvijek je bilo mnogo kompliciranije. Nepovjerljiv bi čovjek trebao biti i prema nekim današnjim znanstvenim mitovima o budućoj multimedijalnoj moći i o politici koja će se voditi u Cyberspaceu CNN-a i Berlusconija. Kratak pogled na povijest medija pokazuje da se i Bismarck ponašao jednako nevirtuozno u manipulaciji medija te da je Machiavelli u principu već sve znao.

(...) Simbolična politika nije apsolutno ništa novo (...). Ja pozornost želim skrenuti na mnogo bitnije i konkretnije promjene. Prave revolucije su, naime, rjeđe nego što protagonisti žele vjerovati. Što se zapravo odigrava između stranaka, medija i publike?  

Četiri modela

Vaše ključno pitanje glasi: Tko određuje političku agendu? Stranke, mediji ili publika sama?